Prvi se protivio betonu

Vinko Brajević – za očuvanje hrvatske urbane baštine

Otvori li tko zbornik »Hrvatski katolički pokret« (2002.), naći će među kratkim životopisima istaknutijih članova Pokreta i životopis novinara, publicista i političara Vinka Brajevića. Rođen je 6. lipnja 1888. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a filozofsko-teološki studij polazio je u Zadru od 1906. do 1910., kada je zaređen. Do ređenja bio je aktivan u domagojskim katoličkim organizacijama, uz ostalo i pod vodstvom svojega sjemenišnoga odgojitelja, vjeroučitelja, pisca i urednika »Dana« dr. Ante Alfirevića. Bio je župnik u neretvanskoj župi Bagalović, zatim kapelan u župi sv. Petra Split – Lučac, a najdulje, od 1912. do 1921., u župi Seget kod Trogira te naposljetku do početka srpnja 1922. u župi Kaštel-Kambelovac. Tada je službu samovoljno napustio te se zaposlio u uredništvu dnevnika »Novo doba«. Zbog toga je kao svećenik bio suspendiran, a 1924. umirovljen. Nije međutim apostazirao niti prešao u tzv. žuti pokret (kasnije Hrvatska starokatolička crkva), pa je u posljednjem, »svetojeronimskom« razdoblju života opet svećenički živio.

Mnogostruko kulturno i publicistički zauzet, Brajević je važan doprinos posebice dao kao zagovornik očuvanja izvornosti hrvatske urbane baštine.

Uz redovite svećeničke dužnosti, zanimao se za povijesnoumjetnička pitanja. Tako je za župnikovanja u Segetu kod Trogira radio na sređivanju kataloga Kaptolske biblioteke u Trogiru. Potkraj Prvoga svjetskoga rata uključuje se u politički život pa je nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije izabran za potpredsjednika Narodnoga vijeća u Trogiru, a sudjelovao je i u pripremama izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. U Trogiru je među osnivačima Narodne ženske zadruge te Jugoslavenske matice i njezin predsjednik. Nakon umirovljenja posvetio se novinstvu. Već prije bio je član uredništva »Novoga doba«, a njegov je glavni urednik od 1927. do 1941. List je bio blizak unitarističkim krugovima, prividno izvanstranački usmjeren. Brajević je naime bio pristaša Demokratske stranke Ljube Davidovića, ali se nakon atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928. stranački distancirao. Nakon talijanske okupacije Splita uhićen je u srpnju 1941. i interniran u Italiji u Rampinu, na Liparskim otocima i Corropoliju. Padom fašističke Italije i dolaskom vlasti NDH u Split »Novo doba« obnavlja izlaženje sve do ulaska partizana u Split, no Brajević u tom kratkom razdoblju više nije bio urednik. Naime, nakon oslobađanja iz logora 1944. boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Novinske priloge o socijalnim, političkim i kulturnim pitanjima objavljivao je u »Luči«, »Novinama«, »Novom dobu«, »Narodnom listu«, »Pučkoj prosvjeti«, »Zadrugaru«, »Srpskom književnom glasniku«, »Politici« i »L’Osservatore romano«. Potpisivao se i šiframa Bra., br. te inicijalima. Pisao je o raznim likovnoumjetničkim i političkim temama, uz veći broj prikaza knjiga, likovnih izložaba, dramskih i glazbenih kritika, biografskih članaka i nekrologa. Oštar polemičar, s Ivom Tartagliom sporio se o političkim pitanjima i njegovu masonstvu, a s arhitektom Nikolom Dobrovićem i konzervatorom Kostom Strajnićem o arhitekturi i čuvanju spomenika u Dalmaciji. Polemika sa Strajnićem, kojega su nazivali i »advokat Le Corbusiera«, kulturološki je zanimljiva i aktualna jer problematizira odnos prema baštini arhitekture i urbanizma. Brajević je naime reagirao na Strajnićevu knjigu »Dubrovnik bez maske« (1930.) u povodu rasprave o Dobrovićevim projektima u Dubrovniku. Suprotstavio se interpolaciji projekta hotela »Kursalona« na Pilama u Dubrovniku, koji je »zgrada u najmodernijem smislu u kome je glavna karakteristika ravna četvorina i koja bi imala da bude uglavnom izrađena u betonu«. »Takva jedna zgrada mogla bi vrlo dobro stajati na kojem bilo svjetskom kupalištu, s time da bi jednako dobro odgovarala venecijanskom Lidu, na obali Afrike ili negdje u Južnoj Americi… i nema nikakova posla s karakterom starog Dubrovnika.«

»Ukazuje se da je Brajević definirao neke od konzervatorskih smjernica kojih se danas bezuvjetno pridržavamo u struci. Usprkos žestokoj i naizgled nepomirljivoj suprotstavljenosti argumenata, zaključak s povijesne distance jest da su obojica, i Brajević i Strajnić, podjednako u pravu i da bi prednost jednim ili drugim argumentima trebalo davati od slučaja do slučaja uzimajući u obzir specifične okolnosti« (D. Vokić). Tekstovi obojice tiskani su 1931. u brošuri »Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture«, s predgovorom don Frane Bulića. Kao brošure tiskani su i njegovi novinski napisi »O vojničkim potporama« (1917.) i »Dr. Janez Krek: Evangelist ujedinjenja i oslobođenja našega« (1919.), koja je posvećena slovenskomu katoličkomu velikanu koji je početkom 20. stoljeća uvelike utjecao na intelektualnu, posebice socijalno-političku formaciju mlade hrvatske katoličke inteligencije. Umro je 3. veljače 1967. u Rimu, a pokopan je na groblju Campo Verano u grobnici Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima, kojemu je posvetio svoje posljednje tiskano djelo »Istituto di S. Girolamo degli Illirici (1453-1953)« (1953.).

Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 3. X. 2018., https://www.glas-koncila.hr/covjek-koji-se-protivio-dalmatinskomu-betonu-vinko-brajevic-za-ocuvanje-hrvatske-urbane-bastine/