Hrvatski Fokus
Feljtoni

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (4)

"Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba"

 
 
HAEUSLER, KARLO
PRINCIPIJELNO: Ne znam da li je potrebno o shizoidima donositi baš sve i najneznatnije detalje i čime su se bavili i šta su radili, samo zato, jer su pisali loše pjesme. Sve su to podaci više–manje za medicinske ekspertize. Karlo Haeusler kao političar, govoreći u beogradskom Parlamentu o svojoj rojalističkoj konverziji, on kao dinastičar obraćenik govori čiste medicinske gluposti, a svoj prelaz iz republikanstva u rojalizam on obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao političaru, više je kompromitantno po HSS, koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka, kakvima je uostalom naš javni život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj Matoševoj rečenici; kad mu je citirao jedan stih iz jedne njegove sasvim slabe starofrajlinske spomenarske pjesmice.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/03/tito_i_krleza.jpeg
 
HARAMBAŠIĆ, AUGUST
Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izronili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.
 
HARTWIG, NIKOLAJ HENRIKOVIĆ
U okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–18, postoji još jedan detalj. Dramatski razgovor regenta Aleksandra sa Hartwigom, u predvečerje njegove smrti. Pašić je preko Budimpešte primio obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga.
 
HINKOVIĆ, HINKO
Ů Trebalo bi ipak konstatirati da mu je pravo ime Heinrich Moyses… on je u Americi god. 1918 došao u otvoreni sukob sa predstavnicima kraljevske srbijanske diplomatske vlasti i u principijelnom tumačenju Krfskog pakta, on je došao u otvoreni sukob sa predsjednikom Jug. odbora, pak je kao principijelni demokrata i republikanac i protivnik centralističkih tendencija povukao i sve konsekvencije i istupio iz Odbora.
Svojim memoarima, a naročito svojom aktivnošću pri rasvjetljivanju političke uloge Luje Vojnovića za vrijeme Prvog svjetskoga rata, u tom pogledu bio beskompromisno anticentralistički angažiran.
 
HORMANN, KONSTANTIN
Međutim, što znači karakteristika da je netko (u ovom slučaju Kosta Hormann) »dobar katolik«? Biti dobar katolik ili dobar pravoslavac, to je ordinarna fraza. Bilo je veoma dobrih katolika, koji nisu bili klerikalci, upravo zato jer su bili dobri katolici, a dobar katolik i klerikalac nisu podudarni pojmovi. Ako je uživao povjerenje klerikalnih krugova u Beču, kao što Ilija tvrdi da jeste, onda nije bio dobar katolik. O čovjeku kao uredniku »Nade« ni riječi. (Krleža ističe H. suradnju sa Kranjčevićem, op., T.T.)
 
I/19–21. HRVATI, KNJIŽEVNI JEZIK
»Nije stoga čudo, što u rješavanju tog važnog pitanja najaktivnije djeluju kajkavac Ljudevit Gaj, štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Ante Mažuranić« i t.d.! Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama. Ovo sveto hrvatsko trojstvo kaj–što–čakavštine, ne djeluje ni najmanje utješno…
Pritom je svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju. Ipak ni kritike nisu izostale«.
Treba viditi Vraza šta je sve o tome mislio i pisao. Sama konstatacija da je za »tip književnog jezika i njegovo proširenje (neobično brzo proširenje) svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju« — sve savršeno netačno. Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand–seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d. »Ipak ni kritike nisu izostale«… Nisu izostale. Ali te kritike nisu se ticale samo grafije. Sve to dalje do kraja pitanje je pravopisa, a ne jezika."
 
HRVATI, KNJIŽEVNOST OD XVIII–XX ST.
Andrija Dorotić, antijakobinac od glave do pete (kao što je i Tito Brezovački i čitav niz klerika onoga vremena), nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje sticajem okolnosti šef austrijske policije u Zagrebu. Ovaj luckasti cokulaš (kao šef policije), bavi se idejom da štampa hrvatske novine, jer po iskustvu konstatira iz svoje perspektive kakav uticaj vrši i kakav »jakobinski razdor« širi i sije dnevno među njegovom pastvom zadarski »Regio Dalmata«, štampan hrvatskim jezikom. Zašto se Martinovićev intimus, u rodosluženju sumišljenik, kompromitiran kao jakobinski zavjerenik, biskup Vrhovac, usprotivio planu ovoga fratra, da se Narodne novine štampaju hrvatski, kada je i sam klasičan dokaz previranja narodne svijesti na prelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugrožen kao republikanac još u okviru Martinovićeve afere, slobodni zidar, Maksimilijan Vrhovac kao crkveni knez nije imao povjerenja u bečkog, crno–žutog fratra, uvjerenog kako je Austrija jedino utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotićevim pogledima i uvjerenjima. Relacije između biskupa masona i policijskog cokulaša jedan je od paradoksalnih motiva naših mnogobrojnih zapletaja, punih moralnointelektualnih protuslovlja…
glavni oslon mađarofilske orijentacije bilo je stotinjak nepismenih turopoljskih seljaka pod vodstvom svojih isto tako kulturno zaostalih komeša) Gay, Frass i Fuchs itd. su Švabe, Šulek je Slovak, Štos i Kundek su klerici, a među Ilirima ima i graničarskih oficira, sitnih plemića, dakle slobodnjaka, koji nisu kmetskog podrijetla, ali nisu ni aristokrati. Ne treba zaboraviti poeme grofa Mede Pucića na grobu Danteovom, kada je riječ o kollarovskim perspektivama, koje kao što se vidi nisu bile ograničene isključivo samo na zagrebački krug.
Glavni razlog katastrofalnog razdora, to su dakako svi vjekovni obrati oko turskih ratova (Turci kao fakat od Dubrovnika i Klisa do Čakovca i Novog Zrina, od Save do Drave, pa sve do uzmaka Turaka na jug od Save), a i o tome bi trebalo progovoriti bez prizvuka lamentacije. O kobnim posljedicama ovog kobnog razdora: Križanić, na primjer, pojma nema da je suvremenik Gundulićev, da je sigetsko doba vrijeme Držićevo isto tako kao što ni Rački mnogo kasnije nikakve stvarne slike nema što predstavlja starohrvatska arhitektura itd. Atrofija, gubitak pamćenja, dakle znanja i svijesti.
Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer, gledano iz prešernske perspektive, Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849–50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.(Prometej – asocijacija na masonstvo? op., T.T.)
Pitamo se da li je ilirska parola o »kulturnoj borbi« bila zaista tako bezazlena ili je poslužila kao krinka za skrivene misli? Czartoriszky! (Krleža misli na poljskoga grofa i masona,jednoga od tvoraca ideje Velike Srbije kroz jugoslavstvo, op., T.T.) I jedno i drugo. Vidi Gajev put u Rusiju. Da je po mnogobrojnim svjedočanstvima »skrivenih misli« bilo na pretek, to je evidentno.
 Od glagoljaških posmrtnih natpisa na istarskim i bosanskim grobovima do Prikazanja, od Trecenta do Baroka, od Šišgorićevih epistola do kanconjera, od Ranjine i Hektorovića do Marula i Držića, do Frankopana, Petra Zrinskog i do Patačićke, od fra Andrije do Došena i do Katančićeva Starog Zavjeta, jezik kao izražajna materia prima, bio je tu i postojao pred pokoljenjima bogat i elementarno veličanstven kao i svi evropski jezici onih prostora i vremena. Jezik se tu talasao kao more otvorenih mogućnosti, ali čega nije bilo? Nije bilo originalnih stvaralaca koji bi bili mogli da daju djela od bronce trajnija…Ne znam da li je mjesto da se u okviru ovakvog sumarnog prikaza ocjenjuje naročito značenje Smail–age (1846), što je svakako datum naše književnosti, ali kad je riječ o »svjetskoj«, onda nije oportuno da se preko tog problema pređe tako olako — en passant. Fortisova Morlakija na crti Herder–Goethe–Walter Scott–Charles Nodier–Hasanaginica–Merimée i na kraju Puškin sa vukovskom hajdučkom (post hoc) i njemačkom romantičarskom koncepcijom, rađa hajdučku poemu, a zapravo naš najlokalniji hajdučki romantizam od Hasanaginice pa sve do Meriméea, datiran je ispred Smail–age gotovo čitavo stoljeće. Već je Lovrićeva biografija Stanislava Sočivice o problemu morlačke hajdučije izgovorila sve što je kritički i sociološki potrebno da se kaže o čemu se kod nas u Morlakiji radi kada je riječ o romantizmu i romantičkoj poeziji, a da je ta i takva hajdučija bila i vjekovima ostala jedini modus vivendi, … Između cokulaša, Turaka, Rkaća i Haramija, gdje su braća Družbe Isusove sa Habdelićem ili kapucini sa Zagrepcem jedini čuvari ljepote »in metaphysicis et sophisticis«, gdje se do jučer još radilo o klečanju pred Serenissimom, a zatim pred bečkim Španjolcima u Burgu i madžarskim budimskim grofovima, u ovom balkanskom loncu i neoliriskoj papazjaniji između Grimma, Grillparzera, Anastasiusa Grünna, Herdera i recimo kasnije Nestroya, tu se hajdučki lik Smail–age javlja kao ostvarenje svega onoga što se zove otjelotvorenje književne zamisli, kao objektivacija iluzije i na kraju bez pretjerivanja zapravo neka vrsta poezije. Smail–aga svakako je već, recimo, literatura u zapadnoevropskom smislu, ali ne treba zaboraviti ni to da je i Filip Višnjić, a i Njegoš s Vukom, sljepačka literatura hajdučije.
Paradoks: u petome deceniju XIX stoljeća, usred Evrope, hrvatski Sabor kao jedino evropsko političko tijelo brani latinštinu, i to mu je jedino političko sredstvo za nacionalnu samoobranu. Hrvatski Sabor u vrijeme kada je nacionalnost (već od pada Bastille) jedan od zapadnoevropskih aksioma u koje više ne sumnja nitko, svim svojim hrvatskim nacionalnim koncepcijama prividno uprkos, brani latinski jezik kao svoj princip…Nitko do danas nije umio da utvrdi stvarne cifre u koliko su se primjeraka štampale te knjige u XVIII st.? Mnogo toga što je bilo individualno smiono i zaista nonkonformno (u obliku cronique scandaleuse) ostalo je u memoarima ili u korespondenciji. Tko je čitao te literate i kakvi su to bili krugovi zainteresirani ovom vrstom literature? Da su Lucić, Pribojević, Orbini, Farlatti, Lovrić, Kačić, Grabovac, Katančić, Došen itd. nesumnjivi dokaz o kontinuitetu, političke, kulturne a prema tome i književne svijesti, da se lukijernar književne predaje nije ugasio na historijskim vihorima to je izvan svake sumnje. Ta blijeda svjetlost titra uz samrtnu postelju narodnih prilika, gdje pokoljenja umirući jadikuju više robujući nego živeći i to je izvan sumnje. U okviru ovakvog prikaza cifre progovorile bi više od svake riječi. Sveukupni broj stanovnika po gradovima jedva da je dosegnuo dvadesetak–tridesetak tisuća. Broj školovanih ljudi (popova i plemića) nekoliko stotina, broj škola ravan je ništici, a narodnih ispod ništice; ostale privredne grane, obrt i trgovina ispod svakog evropskog prosjeka itd., (vidi kako Šporer nema pretplatnika još početkom XIX st.). A u svemu tome sablast od pravopisa! …Velika imena kao Strossmayer, Kurelac, Tkalac Imbro, Šulek, Jagić, Pavlinović, Starčević, Weber, Rački, Pucić, Kukuljević — sve do Natka Nodila, ova magistrala možda je mnogo važnija za razvoj hrvatske književne kulture od literarne magistrale Bogović, Trnski, Preradović, Botić, Jurković, itd.
Dosljedan protivnik svake pangermanske, austro–habsburške supremacije nad Slavenima, Cavour(vrlo spretni pijemontski državnik koji je ujedinio Italiju, op., T.T.) je u turinskom parlamentu 20. X 1848 progovorio o buđenju slavenske nacionalne svijesti, uprkos tome što je Jelačić zauzeo Beč kao žarište »revolucije«. Cavourove riječi ostvarile su se proročanski što se za Marxovu ocjenu ne bi moglo reći bez obzira na sve paradoksalne obrate onih historijskih događaja, veoma zapletenih i protuslovnih, buđenje narodne svijesti kod Hrvata i Srba Cavour smatra naprednim procesom. Upozoravajući talijansko javno mišljenje kako su austrijski i madžarski aristokratski elementi složni da topovima svladaju sve slavenske pokrete. Cavour predviđa da će se snaga novoprobuđenih slavenskih nacionalnih svijesti, bez obzira što će biti svladana brutalnom kontrarevolucionarnom voljom, javiti u sve moćnijem obliku na Dunavu i na istočnoj obali Jadrana. 
X/4–5. »Šenoa je u svojim djelima branio gledišta svoje klase«. Koje klase? Relativno mali činovnik, malog provincijalnog magistrata, sin biskupskog poslastičara iz sasvim malih socijalnih prilika, i koja je to klasa? (Soko Štark i Josip Kraš klasa, op.,T.T.)
Hrvatska književnost je postala dakle punoljetnom, pošto je to već 400 godina bila i samu sebe kao punoljetnu slavila, a postala je »punoljetnom« sa Secesijom i to sa paljenjem madžarskih barjaka 1895.
Oni koji pale madžarske barjake 1895 nisu tada ni približno »modernisti« (osim Vidrića, koji spada u Secesiju i koji se tu slučajno našao). Ta grupa spada u povorku Stipe Radića et consortes, u povorku koja će poći sasvim drugim putem od Secesije. Sa Stipom u Seljačku Slogu s vjerom u Boga, a drugi u masarykovce, pak zatim u Koaliciju sve do 1. XII 1918 i dalje. Nema nikakve veze sa Secesijom taj njihov razvojni put. Glavna oznaka Moderne bila je da se tu skupila jedna grupa literata na čelu sa Dežmanom, koji do svoje smrti neće progovoriti ni jedne politički mudre riječi, ukoliko to nije zahvaćalo u njegove individualne političke manevre. Ovi modernistički samozvanci bili su »apolitička«, »kozmopolitska«, »supranacionalna«, nazovi »l’art pour l’artistička kompanija«, koja je životarila od Khuenovih stipendija i apstraktno crtičarila. Gospoda držala su se mudre parole da je politička poezija nespojiva s boljim običajima i da pjevati političke pjesance, znači kaljati dostojanstvo pjesnika, a takav metafizički svoj stav zadržali su i spram nacionalističke retorike (Milan Marjanović (mason,vrlo politički utjecajan psb. na koalicionaše, prvi angažirao Krležu, op., T.T.), Vladimir Nazor itd.) da bi se poslije 1918, kao apologeti Meštrovićevog Mitosa rasplinuli u brbljanju.
XXV/24–25. Da se redigira kao što je provedena redakcija (koncesija piscu): Dubrovačka trilogija najznačajnija je hrvatska drama na prijelazu stoljeća. Tu da se ime pisca ovih redaka bezuslovno briše kao citat, kao tobože neka viša mjera, kojom je ova tvrdnja zapečaćena.
XXVI/10–14. U čemu je bilo značenje »Sutona«? »Suton« je prva umjetnički dotjerana proza, hrvatska na prijelazu stoljeća, u simbolističkom smislu te riječi (»To je Evropa«, Gjalski). Međutim, kad je riječ o vještini kompozicije ne treba zaboraviti ni »Posljednje poglavlje« Srđana Tucića. Vidi i neke Borotine novelističke tekstove (ukoliko se pravilno sjećam).
Nazor: (XXVII). Nazor je potok koji je procurio iz retorike Tresićevog carduccijevskog Slapa. On nije nastavak Kranjčevića. Kranjčević je po svojoj najboljoj fakturi Vojislav, a Nazor nema nikakva dodira s Vojislavom, nego s Tresićem.
XXV/13–14.
»Stvaranje Jugoslavije, relativna sloboda štampe, koja je postepeno ograničavana« i t.d.
Treba da budemo konkretni. Prije svega: bolje je govoriti o političkom ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca god. 1918, nego o »stvaranju Jugoslavije«! »Relativna sloboda štampe« u ono vrijeme kada su zatvori puni zbog štamparskih delikata, kad se listovi plijene po Bachovom patentu iz god. 1851 i t.d., djeluje više–manje komično.
 
HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Uloga Milana Marjanovića ostaje pod znakom pitanja. Piše se shematski o M.M. da je dao mnogo tačnih konstatacija o cjelokupnom opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma i Moderne, ali nažalost, veoma malo točnih sudova o pojedinim književnim djelima«. Čista apstraktna shema. Koje su to »tačne konstatacije o opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma«? Nažalost ni jedna nije točna. Čovjek koji ne umije da dade »tačne sudove o pojedinom književnom djelu« kako bi mogao da tačno konstatira ili ocijeni »cjelokupni opus pojedinih pisaca«? Isto tako uzima se kod nas M.M. kao protagonist naprednjaštva i trajno se piše o »naprednosti njegovih ideja«. »Djelujući više naprednošću svojih ideja nego analizom umjetničkog djela«, pitamo se koje su to ideje M.M. bile napredne, i da li je uopće analitički posao M.M.–a mogao da bude »napredan« kad je bio uglavnom neodređen i pristran, podcjenjujući uglavnom sve što je u njegovo vrijeme artistički u hrvatskoj književnosti nešto vrijedilo. Kada se o M.M. piše da je »zapravo htio biti savjest svoga vremena, po uzoru Brandesa ili Masaryka«, onda se time eklatantno dokazuje da ne znamo tko su bili Brandes i Masaryk i što predstavlja »savjest jednog vremena«. Marjanović je bio sve prije nego savjest svoga vremena. Vidi njegov put i njegov razvoj od 1918 pa do smrti, upravo do sloma Jugoslavije, kad je završio svoju karijeru kao najprije šef Prese–biroa, a zatim senator generala Živkovića.
Konstantno se piše o Matoševim manama. O Matoševim ljudskim manama. Dosta više o tim ljudskim manama A.G.M.–a. Trebalo bi konkretizirati koje su to njegove mane, njegove »ljudske mane«, kakve su to mane koje nisu normalno ljudske ili koje to ne bi bile, ali kad se na kraju iz tih Matoševih mana izvodi zaključak da »sve mane Matoša čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«, onda smo se zapleli u crijevima svoje vlastite gluposti. (Krleža je veliki poštovatelj Matoša od kojega je mnogo naučio u političkom i književnom smislu, op., T.T.)
 
HRVOJE
Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo. Briše se definitivno i neodgodivo. Bez obzira što je autor Ilija Kecmanović. (?!, op., T.T.)
 
HUMSKA ZEMLJA
Kako se te priče, te glupe novelete, pišu obično osamdesetih godina, nadahnute uglavnom iluzijama o Jadranu, konstantno se javlja lajtmotiv o nekom imaginarnom prodiranju srpske države na Jadran, 
 
HUNYADI, JANOS
Mislim da bi bilo logičnije da ga pišemo Hunjiadi, Janos (Sibinjanin Janko). Trebalo bi prije svega vidjeti i usporediti s rumunjskom literaturom o tome problemu, jer su mađarski prikazi jednostrani, farbani iz perspektive 80–tih godina, kada se krivotvorilo sistematski sve što nije pristajalo u kalup madžarske feudalne supremacije.
Među quatrocentrističkim baronima jedan od pretendenata na krunu, svakako bio je ovaj Hunyadi, Sibinjanin Janko, kome će tek sin Matija Korvin, koji kao ni otac mu nije znao mađarski ni beknuti, ostvariti feudalne ideale ovog boljarskog, vlaškog t.j. rumunjskog klana. Svojom političkom sviješću, instinktivnim i neobično živim snalaženjem u prostoru i u vremenu, ovaj Hunyadi jasno je procijenio sve elemente osmanlijskih opasnosti i svojim preventivnim, defenzivnim ratovima, u obliku mnogobrojnih i iznenadnih prepada u osmanlijsku etapu, on je zapravo usporio proces probijanja turskog na Dunav, za čitavih 7 do 8 decenija. (Krleža nastoji čak dokazati i srpske korijene Hunyadija, op., T.T.)
 
HVARSKA BISKUPIJA
Generalna napomena.
Sve ove i ovakve biskupije (kao u ovom konkretnom slučaju hvarska), spadale bi zapravo pod skupni naziv mletačke ili venecijanske takozvane crkvene politike. Sama tema po sebi nije nezanimljiva. Sam fakat, da Venecija, osvojivši otoke Hvar, Brač i Vis 1147 lomi okvire crkvene hijerarhije i organizacionu vezu s kopnom (koje još nije pod njenom lavljom jurisdikcijom), nije takav te ga ne bi trebalo notirati kao enciklopedijsku građu s napomenom, koja, dakako, predstavlja neku vrstu tačnog komentara.
Pedeset i trojicu biskupa hvarskih ne bih navodio, jer nisu ni po čemu važni. Prema tome I/1–25 da se stegne na leksikografska fakta ili da se ova ili slična materija prenese pod Illyricum sacrum, ili Ilirske biskupije i t.d.
 
ISLAM U JUGOSLAVIJI
II/18–21
»Prelaženje se vršilo postepeno i po pravilu dobrovoljno«.
Da se briše po oportunitetu, da ne bismo ovdje govorili o poturicama, a i ovaj citat koji se navodi da se poturčenje vršilo »po pravilu dobrovoljno«, više–manje je pod znakom pitanja: »I mnogi nemučeni ni od koga otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru«.
»I mnogi nemučeni« — treba da se vidi, što stoji u kontekstu. Mučeni i mnogi nemučeni.
 
IZOLA
I/7, 8, 9, 10 »Kao znatno ribarsko središte, ima mnogo profesionalnih ribara, bogat ulov i veliku ribarsku tradiciju« i t.d. Teško bi bilo zamisliti »znatno ribarsko središte« bez »mnogo profesionalnih ribara i bez bogatog ulova«. To što se tiče logike.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Povezane objave

Maks Luburić u Glasu Domovine (3)

hrvatski-fokus

Rimski ugovori 1941. (5)

HF

Hrvatska: U susret višerasnom kaosu (I.)

HF

Vlaho Novaković o Supilu i Vuličeviću (1)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više