Misteriji Osirisa i Iside

Staroegipatski Oziris, potraga, pronalazak (15. studenog) i pitanje groba

„Općenito je danas mišljenje kad se govori o misterijima Ozirisa i Izide da su ti misteriji davali priliku razvratno uživati onima koji su u njima sudjelovali, da se muškarci sastaju sa ženama i provode orgije; ukratko, da su svetišta Izide i Ozirisa bila leglo nemorala. To je mišljenje poteklo vjerojatno iz toga [razloga] što su u pokvarenom Rimu, od polovice I. stoljeća prije Krista pa [na]dalje oni raskalašeni Rimljani, kojima nije ništa bilo sveto, upotrebljavali ne samo Izidina svetišta, nego i druga, u svrhu svoje zabave. Pjesnik Juvenal (kraj I. i početak II. st.) kaže da nije bilo hrama u Rimu u kojem se žene nisu podavale. Još žešće su kršćanski pisci napadali sve poganske hramove i nazivali ih leglima brakolomstva i raspuštenosti. Pisci Tertulijan i Minutius Felix kažu da se hramovi upotrebljavaju za blud, a poznati vještak u ljubavnim stvarima, Ovid[ije], preporuča, uz teatre i portike, hramove kao najzgodnije mjesto za ljubavne pustolovine. Kad se sve to uzme, kao i to da je 19. godine poslije Krista car Tiberije istjerao štovatelje Izide iz Rima, a hram im porušio upravo zbog jednog događaja ove vrste u tom hramu, onda je jasno kako je došlo do toga da se o Izidinim i Ozirisovim misterijima ovako misli. Međutim su ti misteriji i taj kult bili potpuno drukčiji. Baš obrnuto, oni su tražili čistoću i trezvenost [umjerenost]; ukratko, uzoran život. […]

Oziris se štovao posvuda, ali najveće mjesto njegovog kulta bio je Abydos, gdje je po vjerovanju Egipćana bio njegov pravi grob. I Izida se štovala posvuda, ali najsvetije mjesto njezinog kulta bilo je daleko na jugu, povrh prve katarakte, na otoku Philae, gdje je ona oplakivala Ozirisovu smrt. […]

Davno prije V. [staroegipatske] dinastije, još prije I. dinastije, dakle prije 3300 godine pr. Kr. [2950. pr. Kr.], štovao se Oziris u gradu Busirisu ili Zeduu, u Delti. Tu je on bio štovan kao inkarnacija univerzalne snage oplođenja [plodnosti]. […]

Legendu Ozirisa i Izide, koju nam je očuvao oko 100. godine poslije Kr. Plutarh u svom djelu 'O Izidi i Ozirisu', potvrđuju skoro u svim detaljima tekstovi piramida (oko 2600. pr. Kr.) iz čega se vidi da je ona bila već potpuno oblikovana u to davno vrijeme.

Prema toj legendi Oziris je bio kralj koji je naslijedio svog oca Geba (zemlja) kao vladar zemaljskog svijeta. On je ljude naučio poljoprivredi, upoznao ih je s lozom, raži, pšenicom, čime će se hraniti, dao im je zakone i uputio ih štovati bogove. On je osvojio Gornji Egipat, gdje je našao rudnike zlata i bakra i onda Egipćane uputio kako treba kovati kovine. Izida je suradnica Ozirisova, nadarena magijom, ona pronalazi način obrađivanja tla, stvara zakone, ona vlada zemljom kad njezin muž Oziris ide u osvajanja.

28. godine vladanja Ozirisova postade on žrtvom svog brata Seta. Ovaj potajno izmjeri tijelo Ozirisovo i spremi jedan krasan sanduk, koji je njemu odgovarao, pa ga onda dade donijeti u dvoranu u kojoj je bila gozba. Set obeća da će taj sanduk darovati onome kojem će on potpuno odgovarati. Kad su razni [po]kušali i nije im odgovarao, uđe Oziris, a na to Set i 72 druga urotnika pokriše sanduk poklopcem i začavliraju ga, metnuše na nj olova i baciše u rijeku, koja ga onda preko Tanaiskog ušća odnese u more.

Izida, koja je to dočula, pođe tražiti lijes Ozirisov. Na putu je doznala da ga je more [iz]bacilo na obalu Biblosa, na jedan grm vrijeska, koji je brzo narastao do velikog i lijepog stabla, koje je pokrilo lijes. Izida pođe u Biblos i dođe na kraljev dvor, gdje je dobila lijes s kojim se vrati u Egipat. U to se namjeri na lijes, koji je ona bila metnula na skrovito mjesto, Set, otvori ga i, prepoznavši lješinu svoga brata, rasiječe ju u 14 komada i baci ih na razne strane. Sada, rastužena Izida pođe tražiti ove komade, u papirnatoj [papirusnoj] lađi po barama, pa je tako našla sve udove tijela osim jednog jedinog i to spolnog uda, a to zbog toga što ga je čim je pa(l)o u rijeku pojela riba oksirinks. Nato je Izida napravila jedan falus sličan Ozirisovom i posvetila ga. Posvuda je Izida, gdje[god] je našla koji dio Ozirisovog tijela, podigla njemu grob. […]

Izida je bila i božica ljubavi. Ona je utemeljila ženidbu, ona daje ženama ljupkost i zavodljivost, ona je božanski tip majčine ljubavi. Izida je vladarica svijeta i, onako kao što [starorimska] Junona dijeli vlast s Jupiterom, dijeli ju ona sa Serapisom. Ona je i omiljena božica vojnika, [po]daje pobjedu i trijumf. Našlo se natpisa u kojima se kaže da je Izida bolesne, koji su od nje zatražili pomoć, izliječila. Ona je zaštitnica svojih vjernih, te progoni njihove neprijatelje. […] Upada u oči mnogo toga, što je u kultu Izide slično s kršćanstvom. Ljubav prema istini i pravdi, njihova vjera, gdje se žrtvom jednoga boga spašava čovječanstvo, njihovo krštenje, njihovo asketsko svećenstvo, njihovi sastanci. […]

Izida i njeni saveznici – Thot, Anubis i Neftis, skupiše raštrkane udove i složiše tijelo Ozirisovo, koje onda Izida pomoću lijeka, koji je ona izmislila kao čarobnica, oživi za život vječni. Taj život je sasvim drukčiji od onog prije smrti, to je život kralja koji nije među ovim svijetom, heroja koji je postao bog. On ostaje zaštitnik Egipta, ali vlast ima njegov nasljednik.

Ozirisu se rađa posmrtni sin, Izida oživljuje Ozirisovo truplo svojom magijom i nju oplođuje umrli bog. I zato se njezin i Ozirisov sin, koji se tako rađa, zove 'Horus sin Izide'. Horus se rađa u Šemnisu u Delti i sprema osvetiti svog oca. Kad odraste navali na Seta i potuče ga. Set iznosi raspr[av]u pred sud bogova i pobija legitimitet Horusa, ali on ne uspijeva i bogovi priznaju Horusa za sina Ozirisovog koji, pošto ponovno svlada Seta, naslijedi svog oca. […]

Glavne su svečanosti bile u proljeće i na jesen, kad se prikazivalo stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa. […] Jesenska svečanost bila je još veća, jer se slavila u doba Ozirisove smrti 13. studenog. Tada su svećenici, maskirani u bogove, igrali na pozornici Ozirisov misterij. S njima su i svi nazočni oplakivali smrt Ozirisovu, glasno plačući i vičući. Kad bi se igralo našašće Ozirisovo u noći 15. studenog, tada su svi nazočni klicali od veselja: 'Oziris je nađen. Oziris je nađen!'. A kad bi se slavilo Ozirisovo uskrsnuće, tada su Isiaci [Izijaci, Izidijanci], kako su se oni zvali, izlazili na ulice i slavili to uskrsnuće povicima i veselim raspoloženjem. Kazališne predstave, gozbe i slično, jačale su to raspoloženje. Sve ove svečanosti bile su javne. Ali oni, koji su bili posvećeni, gledali su u svemu tome dublje značenje, oni su znali da je njihova dužnost živjeti krjeposno, ako hoće umrijeti kao pravednici. (Grga Novak, Misterije Osirisa i Iside, Novosti, god. XXVII, br. 354, /Božić/, Zagreb, 1933, str. 20-22; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 139-161).

Međutim, samo uskrsnuće Ozirisovo ne bi mnogo značilo da nije preko ove legende Oziris postao za Egipćane Spasitelj od vječne smrti. […] O tome kakav će biti život pojedinca poslije smrti odlučuje sud kojemu predsjeda Oziris. Pred taj sud dolazi čovječja duša i polaže račun. […]

Herodot je prigodom svog boravka u Egiptu oko 450. pr. Kr. nazočio dvjema javnim svečanostima na kojima se slavilo uskrsnuće Ozirisa. Na tim je svečanostima narod okupljen na desetke tisuća, kako nas Herodot izvještava, oplakivao smrt Ozirisovu, a onda slavio njegovo uskrsnuće. Te su se svečanosti obavljale svake godine u određene dane i na njima [su] se javno ponavljali obredi koji su prikazivali pojedine prizore iz muke, smrti i uskrsnuća Ozirisa. […]

Narodno vjerovanje da je Oziris svojim stradanjem, smrću i uskrsnućem otvorio sebi put među bogove i to omogućio svim Egipćanima bila je vjera svakog Egipćanina. (Grga Novak, Kult uskrsnuća u povijesti, Vjerovanje u stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa, Narodni list, god. II, br. 277, /20. i 21. travnja 1946./, Zagreb, 1946, str. 6; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 145-148, 150-152. Vidi ponešto također: Grga Novak, Egipat, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1967, str. 60-62).

Iako su neki arheolozi odbacili Herodotove podatke (u svezi lokacije groba), zanimljivo je da je u najnovije vrijeme pronađen Ozirisov grob, pa je pravo pitanje da li se takav grob kao iznimno arheološko otkriće uklapa u konvencionalnu arheologiju ili pak onu „zabranjenu“ jer postoji malo šturih podataka i gotovo nikakvi objavljeni radovi o tome.

Izvatke odabrao: Đivo Bašić