HRVATSKA BAŠTINA – Pustolovi i hohštapleri

Povijest obitelji Zanović iz Budve

Prvu povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj iznio je g. 1917. u njemačkoj napisani knjizi: "Die Freimaurerloge Ljubav bližnjega in Zagreb" slobodni zidar pok. dr. Ivan pl. Bojničić, direktor Zemaljskog arhiva u Zagrebu. Prikazujući početak i razvoj slobodnozidarske organizacije u hrvatskim krajevima propustio je taj službeni masonski historičar spomenuti i istaći zasluge dalmatinske porodice Zanovića, čije članove Stjepana, Primislava, Hanibala i Miroslava treba s pravom uvrstiti među najranije pionire i preteče slobodnog zidarstva na istočnim obalama Jadranskoga mora. Dapače i drugi kasniji i mlađi historičar slobodnog zidarstva pok. sveučilišni profesor dr. Milan Prelog u svojoj "kritičnoj" povijesti slobodnog zidarstva, izišloj g. 1929. nakladom lože "Maksimilijan Vrhovac" mimoišao je mukom masonske velikane Zanoviće.

Istom u svojoj knjizi "Antun conte Zanović i njegovi sinovi" (Zagreb, 1928., Izdanje Matice Hrvatske) reparirao je tu nepravdu prema zaslužnoj masonskoj porodici conta Zanovića poznati zagrebački knjižar i historiograf te starješina zagrebačke lože "Ivan grof Drašković" br.: Mirko Breyer. U toj svojoj toplo i interesantno napisanoj knjizi ugledni masonski bibliograf nedvojbenom je sigurnošću za sve vijeke utvrdio da pustolovna paštrovsko-budvljanska familija, čiji su se članovi ovjekovječili u skandaloznoj kronici i kriminalnim analima čitavog tada poznatog svijeta, pripada masoneriji, da se masonerija u hrvatskim krajevima može s punim pravom dičiti s njome, i da je može uvrstiti u popis svojih velikana. Napose danas u eri Staviskoga i njemu sličnih, može se s užitkom čitati "roman života" mladih budvljanskih masona-pustolova, probisvijeta, okultista i hohštaplera conta Zanovića, dostojnih takmaca svojih suvremenika, drugova i "braće": famoznog osnivača egipatske masonerije i varalice "grofa Cagliostra", velikog ljubavnog razvratnika br.: Casanove, "grofa Saint-Germainea" i drugih protuha tadašnjeg galantno-masonskog stoljeća.

Mladi Zanovići, sinovi Antuna conta Zanovića, rođeni u Budvi sredinom osamnaestog vijeka, započeše svoju karijeru u kartašnicama i mondenim lokalima tadanje dekadentne Venecije. Već rano mletačke vlasti gone ih sa svoga teritorija zbog raskalašenosti, varanja na kartama i – slobodoumlja. Primislav Zanović bježi u Firencu, gdje opljačka na

kartama jednog mladog lakoumnog engleskog lorda. Primislavljev drug Casanova crta svog budvljanskog "brata" ovako: "Smion, lakouman, rječit, razvratan, rasipan, ulizica, laskavac, lažac, neobična pamćenja i imajući konačno sva svojstva lupeža velikog stila". Putujući Europom i varajući svijet dođoše braća Primislav i Stjepan u Amsterdam, gdje krivotvorenim mjenicama izmamiše od tamošnjih lakovjernih trgovaca dijamanata i dragulja za južno voće i vino, koje je imao dobaviti ad hoc izmišljeni liferant Pejović. Kada braća Zanovići prevariše Holanđane za preko trideset hiljada funti, netragom nestaše. Dok je Primislav nastavljao svoj "trgovački" zanat, Stjepan se posvetio "znanosti i umjetnosti", dok se jednog dana ne pojavi najprije u ulozi lažnog Šćepana Malog kasnije kao "jedanaesti praunuk Jurja Kastriote Skenderbega, gospodara Babindola, potomka dinastije Crnojevića, Bega gornjih planina Crne Gore". Na tim zvučnim naslovima Stjepan Zanović zida svoju karijeru putujući od jednog europskog dvora do drugog predstavljajući se kao egzotični albanski princ Kastrotić, učenik Rousseaua, prijatelj Voltairea, suradnik enciklopedista, filozof, pisac i pjesnik. On priča da na njegov mig čeka stotine hiljada Crnogoraca i Amauta, da dignu ustanak. Nudi taj svoj imaginarni zor Fridriku velikome, kome je bio Stjepan Zanović predstavljen, ali gaje ovaj progledao kao pustolova Josipu II., koji ga daje nadgledati po agentima, te Holandiji. Kada je holandijska vlada pala na lijepak ovome sljeparu, te se upustila s njime u neke pismene pregovore, upotrijebi Zanović ta pisma i kod nekih bankara digne predujam za svoju vojničku proviziju, koju će tobože dobiti od holandske vlade. Svog masonskog brata i prijesnog okultističkog prijatelja litavskog grofa Oginskoga stajao je Zanović više od jednog milijuna forinti. Do novaca je dolazio pomoću svojih laži o svom tobožnjem porijeklu, svom velikom imanju, svojoj državi, preko svog "slobodoumlja" koje je bilo moderno u tom razvratnom vijeku, svojih masonskih veza (intimni prijatelj nećaka Fridrika Velikog, Fridrika Willima II.) Kako je bio pristao mladić, zaljubljivale su se u njega vremešne dame, a Zanović je tim manje bio neosjetljiv prema njihovoj ljubavi, što su bile bogatije. U duhu ondašnjega vremena štampao je "turska pisma", u kojima sebi piše imaginarna pisma i pohvale od prvih tadašnjih pisaca i velikana. Kad bi mu u jednom gradu ponestalo novaca, a račun vjerovnika narastao je do visoke svote, tada bi "crnogorski princ" jednostavno nestao ostavivši svoju bezvrijednu prtljagu. Neko je vrijeme sanjao i uvjeravao da će postati čak poljski kralj.

Dok je Stjepan Zanović tako "operirao" po europskim prijestolnicama i perušao koga je dohvatio, dotle se Primislav sklonio privremeno u Dubrovnik, dok se njegove prijevare ne zaborave. Posljedica njegova boravka u Dubrovniku, bila je, da je dubrovački nadbiskup protiv gostoprimaca Primislava poduzeo istragu radi bezvjerstva kao "pristaša enciklopedista, Rousseaua i slobodnih zidara". Zbog prijašnjih zanovićevskih prijevara u Holandiji umalo da nije došlo do rata između Holandije i Venecije.

Vrhunac ali i svršetak drskosti Stjepana Zanovića bio je, kad je tražio od nizozemske vlade naknadu "štete", koju je tobože imao uslijed toga, što je Crnogorce odvratio od pristupa u austrijsku vojsku, kad je Austrija došla u sukob s Nizozemskom. Taj "troškovnik" Stjepana Zanovića iznosio je jedan milijun forinti, a sastavio gaje na temelju tražbina raznih izmišljenih svojih vjerovnika i agenata. Kada je nizozemska vlada otklonila njegov zahtjev i zahvalila mu se na tobožnjoj pomoći, Stjepan se silno razgnjevi protiv holandeške vlade i izdade g. 1786. manifest na čitav svijet, koji potpiše: "Stjepan, Hanibal, vladar albanskih (!) crnih brda, vojvoda i generalni kapetan Cme Gore, despot Grude, vojvoda sv. Save, dinasta Visokih gora, pretendent na kraljevsko prijestolje Albanije". U tom proglasu "Stjepan Hanibal" grozi se, da će prinčevi Prusije i Albanije prema potrebi nastupiti protiv Holandije uz pomoć vojske samog cara Josipa II. Kad je Holandiji dosadilo to groženje nesuđenog albansko-cmogorskog princa, dade ga vlada uhapsiti. Sada sa svih strana počeše stizati tužbe i odštetni zahtjevi protiv Stjepana Zanovića. U početku nastupao je pred sudom arogantno, ali kad mu pročitaše bezbrojne tužbe i dokazaše protivurječnosti, izgubi svaku nadu. Jednog jutra nađoše ga u trideset i petoj godini života mrtva, prerezanih žila. Tako svrši taj glasoviti masonski pustolov, koji svom poznije biografu br.: Mirku Breyeru usprkos silnih prijevara i lopovština, ipak izlazi " u simpatičnom nekom svijetlu zbog izraženih slobodoumnih i prevratnih ideja" i (str. 113.) "zbog toga, što masonski znakovi i natpis "Beaute-Sagesse-Force" najednom Stjepanovom portretu kazuju " daje i on bio članom idealne one zajednice, koja seje pod utjecajem velikih engleskih mislilaca i filantropa u početku 18. vijeka doskora proširila i po ostalom svijetu" (str. 50.) "

Druga Stjepanova braća: Primislav i Hanibal izabrali su Rusiju za svoje operacijsko područje, jer se i tamo dalo živjeti od prijevara lakovjerne aristokracije, koja je snobovski i u zlu imitirala "kulturni" Zapad. Tamo su oni pokušali krivotvoriti ruski novac, ali su uhvaćeni i osuđeni na pet godina robije. Nakon oslobođenja iz zatvora Primislavu nestane traga, dok Hanibal postane agilni agitator Napoleonova gospodarstva. I četvrti brat Mislav bio je oduševljeni i ugledni slobodni zidar, primljen u jednoj poljskoj loži. Čak je bio zvan u Poreč u Istri, da uredi slobodnozidarsku ložu. Miroslav je bio najprije francuski agent, kad je Napoloenova vojska okupirala Dalmaciju, a onda austrijski konfident, kad je Dalmacija došla pod vlast Austrije. Sve ga to nije smetalo da pozdravi i crnogorsku vojsku, kad je ona privremeno zaposjela Boku.