Hrvatski Fokus
Kultura

Dubrovčani u talijanskoj književnosti

Šaljiva novela opisuje kako je lukavi Dubrovčanin gostioničaru preoteo ženu i ukrcao je na brod

 
 
U ovo neslatko „vrijeme od korone“ za skratiti dane uzeh knjižicu „Renesansne novele“ (Znanje, Zagreb, 1961.) u prijevodu Jelke Belan, uz predgovor i biografije pisaca Frane Čale i Mate Zorića. Tu naiđoh na naše Dubrovčane, prvo u noveli dvorskoga napuljskoga pisca Masuccija Salernitana (Salerno, oko 1420. – Salerno, 1475.) "Dubrovčanin Tubia u Pugli". Puglia (Apulija, čije je središte obalni grad Bari iste zračne udaljenosti od Dubrovnika kao i Split; za dobar dio Dalmatinaca Puljiz je sinonim za Talijana). Šaljiva novela opisuje kako je lukavi Dubrovčanin, koji je u Napuljskom kraljevstvu boravio kupujući žito, gostioničaru preoteo ženu i ukrcao je na brod. Mnogi Dubrovčani su trgovali i živjeli u Napuljskom kraljevstvu koje je bilo jedno od glavnih izvora žita za Grad. Iako simpatičan i ljubazan Dubrovčanin je prikazan kao oštrouman prepredenjak; ali tamo su uglavnom i dospijevali takvi u liku trgovaca žitom. Talijani su inače više skloni narugati se strancima, negoli ih poštovati, tako da i ova novela svjedoči o respektu prema Dubrovčanima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/05/masuccio-salernitano-fe866550-f578-4d5c-8a15-0a1e79ddbc7-resize-750.jpeg
Masuccio Salernitano
 
Salernitano ima i priču „Kastiljanski đak na putu u Bolognu svrati u Avignon“, u kojoj je motiv nevjerne žene Laure koja mladiću zaljubljenom studentu uzima 100 fiorina, ali njezin plemeniti muž pronađe i namiri mladića. Ime Laura kao kurtizane u Dundu Maroju, te motiv rasipnoga studenta mogli su inspirirati Držića koji je studirao u Sieni oko 1540.
 
U priči Gian Francesca Straparole (Caravaggio, oko 1485. – oko 1558.) autora zbirke „Ugodne noći“ (I. izdanje, 1550., drugo prošireno 1553., oba u Veneciji) spominje se zgoda vezana uz otok Lopud. Straparola je sklon narodnoj usmenoj književnosti i bajkovitim elementima. Lodovico Beccadelli (Bologna, 29. I. 1501. – Prato, 16. X. 1572.), koji je 1555. imenovan dubrovačkim nadbiskupom vjerojatno je raširio u Italiji legendu (ili istinitu priču) o lopudskoj sirotici koja je osnova Straparoline novele. Prije toga bio je 1546. Generalni tajnik Tridentinskoga koncila (važna i odgovorna uloga!), te 1550. apostolski legat u Veneciji. Napisao je životopise F. Petrarce, te Pietra Bemba koji je pokrovitelj (mecena) pisca Straparole u Veneciji. Beccadelli je osobno poznavao i Michelangella. a zanimljivo bi bilo znati jesu li se direktno poznavali on i urotnik Marin Držić koji je o Beccadelliju vrlo dobro informiran,kao i o njegovom pouzdaniku Bonifaciju Drakulici, fratru važnom za katoličanstvo u Jeruzalemu, ali i poznatog po jednoj vrlo neugodnoj aferi umorstva dubrovačkoga plemića.
 
Naslov novele je „Malgherita Spolatina i monak Teodoro“. Spolatina može dolaziti od Spalatina (Splićanka, prije nego da bi imalo veze sa Polačama na Mljetu, ili prezimenima Paladino ili Špaleta i Spiletak kojih ima u okolici Dubrovnika. Teodor je često ime u Dalmaciji, tako se zove i zaštitnik Korčule, ali i zaštitnik Venecije prije sv. Marka, u staro doba svetac zaštitnik bizantske vojske. Redovnik Teodor zaljubio se u ribarsku kćer sa Lopuda. U priči se spominje jaki Kaštio, zaista ojačan i u bitnim dijelovima građen sredinom 16. Stoljeća (Sutvrač). Lopud se u priči naziva imenom Isola di Mezzo, Srednji otok jer je srednji u nizu Elafitskoga otočja. Novela navodi „između Dubrovnika i spomenutoga otočića nalazi se školjić (malo veći greben, op. T.T.), a na njemu nema ničega osim crkvice i kolibice“. Po svemu sudeći bio bi to greben sv. Andrije između Dubrovnika i Lopuda, jugozapadno od Grada.
 
Daksa, poznata kao sjedište franjevaca, ali i komunističko stratište je blizu gruške luke i ima između nje i Lopuda otok Koločep (Kalamota). Daksa je osim toga bila dobro izgrađena i rano naseljena, vidi rad svećenika Vinka Lisičara o Elafitima, Lopud, 1931., Tri dubrovačka otočića (Daksa, sv. Andrija, Ruda) 1932. Neistinit je podatak iz novele da je zrak na školjiću loš; plemići su rado slali tamo svoju boležljivu djecu da se okrijepe na morskoj pučini. Fratar iz priče i mlada Lopuđanka zaljube se, te je mladica preplivavala na otok slijedeći svjetlo ferla sa otoka. Braća joj za to doznaju pa ju dovabe na pučinu lažnim svjetlom gdje se ona utopi. Naravno da je sv. Andrija vrlo blizu pješčane lopudske uvale Šunj, dočim je Daksa dosta daleko i za maratonce, pogotovo jer ljudi onoga doba nisu plivali kraul. More izbaci tijelo nesretne djevojke na obali, fratar je uz gorke suze sahrani u crkvici i ukrasi cvijećem.
 
Spominje se šeboj, kojega onda nije bilo u nas, ali interes za hortikulturu nas upućuje na Mavra Vetranovića (Dubrovnik, 1482. – Dubrovnik, 15. I. 1576.), fratra koji je službovao i na sv Andriji i koji je poznati pisac dubrovački. Fra Mavro šalje Petru Hektoroviću na Hvar prve sadnice oleandra koji je danas vrlo čest. Nakon što je bio opat samostana na Mljetu Vetranović je svojevoljno 1517. otišao u Italiju (Ferraru, gdje je imao rodbinu?). Ne zna se zašto je otišao, ali Republika je taj nama neočekivani čin kaznila oduzimanjem državljanstva. Njegovoj kongregaciji je pripadao i školjić sv. Andrija. Vetranović je bio (Marin) Držićev rođak po Kotruljevićima (baka); poznat je trgovac i pisac Benedikt Kotruljević iz Dubrovnika djelatan u Napuljskom kraljevstvu.
 
Priča o lopudskoj sirotici je u ponešto izmijenjenom obliku i danas u Dubrovniku poznata, naime umjesto fratra je mladić vlastelin. Zgodno je napomenuti da su u Italiji djelatni kipar Šimun Dubrovčanin (XIII. stoljeće), Benedikt Kotruljević, Niccolo dell Arca (?, nakon 1435. – Bologna, 2. III. 1494.), genijalni renesansni kipar poznat i kao Nikola iz Dubrovnika, Nikola iz Barija (gdje jerođen) i Nikola Slaven, Siksto V. (otac mu je možda rodom iz bokeljske Kruševice koju Turci silom uzimaju Dubrovniku, tj. Konavlima). U Dubrovniku je rođen talijanski renesansni pisac Franco Sacchetti, a cijeli niz kardinala, pa i papa je boravio u svojstvu dubrovačkoga nadbiskupa. U XVII. stoljeću živi kardinal Niccolo Radulovich iz dubrovačke obitelji koja je dobila španjolsko plemstvo (markgrofovi Polignana), a potječu iz Kalađurđevića poviše Mokošice, odakle su dospjeli na Lopud. Veliki venecijanski pisac Carlo Goldoni veliča moral Dubrovkinja naspram mletačke slobodnosti i prijateljuje sa Lopuđaninom Šuljagom (Šuljak, Suljaga?). Frano Supilo nalazi veliko prijateljstvo sa Ginom i Guglielmom Ferrerom, ali to je već tema za sebe, kao i naselje Ragusa na Siciliji. Tragovi naših ljudi u Italiji najbolje su ispitani od velike hrvatske povjesničarke Lovorke Čoralić, od prethodnika joj spominjem Slovenca Ferda Gestrina, koji je siromah živio na jabukama (jeftine i zdrave) ispitivajući u arhivima Slavene u Italiji. Dubrovčana pak je toliko bilo u talijanskim državicama da bi za spominjanje najvažnijih trebala cijela knjiga; spomenimo ipak don Ivana Stojkovića, inženjera Matea Vodopića, španjolske admirale Ivelje (Ohmučeviće), Iva Andra Lumagnu.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

U potrazi za konstruktivnim elementima

HF

Književna nagrada Goran Bujić

HF

Današnji pjesnici

HF

Misli i sni

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...