Hrvatski Fokus
Hrvatska

Učiteljica, koja daje vjeru u hrvatske škole

Djeca u školu moraju ići

 
 
Sjedila sam na klupi, u jednom od više parkova u mojem “novom” naselju, kojem se svaki dan sve više divim i otkrivam njegove posebnosti, kojih prije nisam primjećivala. Ne mogu zaboraviti kvart u kojem sam živjela 35 godina. Ponekad se za izlazak iz autobusa pripremam na “staroj” stanici. Ponekad imam osjećaj da sam negdje na seminaru, odmoru, posjetu, u hotelu i da ću uskoro ići doma. Nikako da novi stan i drugo naselje prihvatim kao svoj dom, iako ga samo jedna ulica dijeli od mog bivšeg prebivališta. Pokušavam se srediti, zbrojiti i veseliti kako ću možda uskoro biti prabaka. U tom komešanju i trenutku misli, osjećaja, mašte, stvarnosti i ugode od toplih sunčevih zraka, što se sve više probijaju kroz oblake, svakog svibanjskog dana 2020. godine.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/06/qualities-of-a-good-teacher.jpg
Unatoč lošem vremenu i učestaloj neočekivanoj kiši i vjetru, svaki dan je sve više djece i ljudi na ulicama, po parkovima, pred dućanima, ljekarnom, kioscima i knjižnicom. Korona se sakrila. Vreba negdje sa strane i čeka da prođu parlamentarni izbori, pa da opet navali na slabe i nemoćne, kako bi time prekrila onu pravu pošast koja slijedi, a to je osjetni pad standarda i sve veće osiromašenje mnogih, zbog djelovanja korona virusa, mjera sprječavanja zarazom i zatvaranjem svega i svačega pogodnog za širenje tog nevidljivog i opasnog neprijatelja, koji je zavladao svijetom i kome svi znanstvenici modernog vremena sa svom svojom sinergijom ne mogu ili ne znaju doći glave. Čisto sumnjam u to. Tu je sad jedna druga igra i borba oko adekvatnog cjepiva ili lijeka kojim će se taj “neprijatelj” uništiti. Sve je to biznis, profit, prijevara, obmana i ostvarivanje uskogrudnih, osobnih i nehumanih ciljeva moćnih pojedinaca i grupa, koje žele biti na vrhu svijeta i vladati svima. Svake je godine, nekako s proljeća neka vrsta gripe harala svijetom. Kod nemoćnih i starijih je dovodila do upale pluća, što je tragično završavalo. Preživjeli smo mnogo korona virusa i COVID-a. Po čemu je to COVID-19 poseban, opasan, neprepoznatljiv i smrtonosan?
 
Ta posebnost je već davno trebala biti otkrivena, ciljno pogađana i pobijeđena, ali… To iza ali si možete zamisliti sami. Naime, što više slušam i čitam o svemu u vezi COVID-19, sve manje znam, sve manje mi je puno toga oko tog zla nejasno, sve manje mnogima vjerujem, pogotovo Trumpu i njegovim protivnicima ili suradnicima. Sve to je politika, od koje će neki imati velike koristi. Jednostavno rečeno. Bogati će biti još bogatiji, a siromašni siromašniji. Zna se tko nosi Pradu.
 
U tom razmišljanju prekine me srdačan glas i lice lijepe nasmijane mlađe žene, koja mi prilazi i viče: Kolegice, kolegice, kaj vi tu radite? Nisam je odmah prepoznala. Nismo se vidjele nekih dvanaestak godina. Vrijeme čini svoje, naročito za one u osamdesetima. Radile smo zajedno u istoj školi. Ona u razrednoj nastavi, ja u predmetnoj. Sjećam je se dobro s naših druženja, izleta i ekskurzija. Djevojka je lijepo pjevala i bila već tada poznata kao vrsna učiteljica. Išla je iz škole. Bila je presretna, jer joj je došlo pola razreda. Nema veze što sad od kuće mora raditi s ostalima na daljinu. Ona se ne žali. Vidi i zna da je “njena” djeca vole i slušaju. Međutim, zabrinuta i htjela je to podijeliti sa mnom. Kolegice ta moja djeca više nisu ista. Ne znam što se dogodilo s njima, ali promijenili su se. Mislila sam kako ih ne ću moći obuzdavati da se grle, dodiruju, da mi lete u zagrljaj, da viču, skaču, ne daju mi doći do riječi… Toga nema, osim tu i tamo kad se opuste i zaborave. Što se to u ova tri mjeseca dogodilo mojoj djeci?
 
Čini mi se da su nekako otupjeli. Hoću li ih moći vratiti u stanje u kakvom su bili, veseli, spontani, zaigrani, znatiželjni, neobuzdani…? Što će biti tek s onima koji nisu došli u školu? Ne mogu osjetiti kakvi su preko ekrana. Kako ću ih ocijeniti? Ne bih htjela biti nepravedna. Što znači biti pravedan u ocjenjivanju učenika u ovo nenormalno vrijeme? Vidjela sam da ste o tome pisali. Čitali smo vaš napis u zbornici i komentirali ga. Što će biti ujesen? S ovima mojima doma sam isto poludjela. Svaki dan sam sa svakim od njih morala biti u “školi” i pomagati im. Nenormalno je koliko su zadaća imali. U razrednoj nastavi je ipak lakše. Jedan (na) odlučuje, što će koji čega i koliko dati. Ovi u predmetnoj nastavi su poludjeli. Svaki tjera svoje. Nikoga nije briga što su svaki dan svi oni, svaki na svoj način, preopteretili učenike. Ne možeš i ne smiješ sat za satom raditi obradu. Et cetera, et cetera…
 
Nije moja mlada kolegica jedina koja tako razmišlja. Mnogi to rade. Imaju naredbe iz resornog ministarstva, koje nisu baš svima uvijek jasne. Žele biti prilagodljivi, stručni, djelotvorni, profesionalni, inovativni i kreativni, u danim okolnostima. To je gotovo nemoguće. Teško im to pada, jer se smatraju odgovornima za svoje učenike. Ne žele da ova školska godina ni za koga bude sasvim izgubljena, promašena i nekakva prekretnica, koja će usmjeriti čitav ili dio sustava u nešto novo, drugačije, nepoznato i prilagođeno zamislima onih koji veze nemaju sa školom, školstvom, djecom, njihovom psihom, rastom i razvojem, a misle da su Bogom dani da o svemu u vezi toga odlučuju, čak se ne libe niti podučavati učitelje i profesore kako raditi u razredu i izvan razreda, na osnovi svoje predodžbe o nekom prosječenom imaginarnom učeniku, određene dobi. To marginaliziranje nastavnika u osmišljavanju i izvedbi nastave silno vrijeđa, pogotovo one kojima je rad u školi poziv, izgaraju na poslu, stalno se permanentno usavršavaju u struci i ostalim disciplinama koje prate struku, “svojoj” su djeci drugi roditelji. Pri tome ih najmanje zanima vrjednovanje njihova rada, odnosno plaća. Ti i takvi učitelji(ce) znaju koliko vrijede, koliko svojim radom doprinose društvo, što i koga stvaraju. Taj rad ih ispunjava i veseli. Nažalost mnogi takvi su već odavno pobjegli iz škola. Od nečega se mora živjeti, a i njihova djeca ne smiju biti taoci njihove potplaćenosti. Većina od njih nije sretna na novom radnom mjestu, uz skoro dvostruku plaću i puno manja opterećenja. Kad dođu doma s posla više ne misle što se s nečim ili nekim na poslu događa. Kad radiš u školi, kući donosiš mnoštvo problema. Oni koji na sve zaborave, kad prijeđu prag škole, su tamo očito zalutali. Za takve je bolje da što prije i što dalje odu od škole i učenika.
 
Česta je praksa da upravo takvi postanu ravnatelji škola i onda educiraju, naređuju, raspoređuju, procjenjuju i ocjenjuju one kojima škola život znači. Takvi su u ovo zadnje vrijeme odvraćali roditelje da djecu šalju u školu. Djeca u školu moraju ići. Išla su i u Domovinskom ratu, bez obzira gdje su bili i kakav status su imali. Učitelji i profesori su iznalazili načine da ih integriraju, pomagali su im da se prilagode, da nadoknade nastavno gradivo, da dobiju udžbenike i da se “aklimatiziraju” u novoj sredini. Zar je ova pandemija bila nešto gore od rata, prognanika i izbjeglica, koje su škole prihvaćale i odrađivale svoj posao u novim okolnostima. Istina, tamo je neprijatelj bio vidljiv, a ovaj virus je nevidljiv. Neki dan neki znanstvenik reče da se to zlo ne širi respiratorno. Zašto se onda još uvijek “maskiramo” i držimo fizičku distancu. Kasnije je rečeno da je to bila grješka u prijevodu nekog engleskog pojma. Kaj god! Kad dolaziš na javnu televiziju kao stručnjak, trebao bi stručno i odgovorno nastupati.
 
Ona moja učiteljica s početka ovog napisa se svaki dan po nekoliko sati priprema za nastavu u drugom razredu osnovne škole. Tako su je učili i naučili. Ona zna što je dužnost i odgovornost u poslu za koji te država plaća. Bilo bi dobro i učinkovito kad bi tako radila barem četvrtina onih, u drugim djelatnostima koje država plaća, čak višestruko od učiteljice. Mnogi od tih misle da im trenutna funkcija daje pravo da govore što hoće i kako hoće, često se rugajući sugovorniku i slušateljstvu, odnosno svojim biračima. Bilo bi smiješno da nije žalosno, kako se takvi ispričavaju i opravdavaju, kad nešto gadno naprave, u bilo kojem smislu, kako su to govorili kao osobno, a ne kao dužnosnici, ministri, predsjednici, upravitelji, parlamentarci… Kaj god! Od silne bahatosti, napuhanosti, umišljenosti, s glavom  oblacima, nosom još i više, misle da su Bogom dani da nam sole pamet, da nas lažu i obmanjuju, kako bi opravdali svoja sumnjiva i osobna utilitarna djela u ime države i naroda. Oni ne znaju ono što svaka učiteljica zna: Prazan klas visoko diže glavu. Od takvih praznih glasova prijete nam razne i različite nestašice, a bogme i glad, dok su nam njive zarasle u šikarje, sela zjape prazna, škole su ruševne, …a naša djeca uče čitati i pisati, tamo negdje daleko na stranom jeziku.
 
Naša djeca se pomalo vraćaju u školu. Neka ne dobivaju gablec i ručak, jer njihovi roditelji nisu platili prehranu u školi. Kad su drugi učenici s njima htjeli podijeliti svoj obrok, zabranjeno im je. Naredila ravnateljica kažu. Ispričala se kasnije, jer… Za aktualnu ministricu ta isprika je dovoljna, Sramota! Učiteljica iz moje priče, iako je podstanarka, platila bi prehranu svojem učeniku, da ne gleda gladne kako drugi jedu. Sigurna sam to u to sto postao. Nekad sam i ja to radila. Svoj gablec bih dala učeniku koji ga nije dobio u školi. Bila sam napadana zbog toga, kao tobože ulizujem se učenicima. Kaj god!
 

Ankica Benček

Povezani članci

Nemoćnim moćnicima

HF

Tu podno Garduna

HF

Jadna Hrvatska

HF

Junaštvo bez premca u europskoj povijesti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...