Od liberalnoga fašizma do dužničkoga ropstva

Ishay Landa maestralno dokazuje da je fašizam vrlo nalik izvornom engleskom liberalizmu (darvinizmu)

 

 

Izraelac Ishay Landa u knjizi "Šegrtov čarobnjak – liberalna tradicija i fašizam" (Disput, Zagreb, 2018.) maestralno dokazuje da je fašizam vrlo nalik izvornom engleskom liberalizmu (darvinizmu). Beskrajno suptilni logičar Landa vrlo detaljno raščlanjuje velikane ekonomske i političke misli od Adama Smitha do danas, osobito se baveći tzv. liberalima, kažem takozvanim jer su većina tih ljudi bili vrlo daleko od današnjega poimanja liberalizma, tj. elitisti, imperijalisti, rasisti i u strahu od socijalista čak i neprijatelji demokracije. Rekao bih da su i socijalizam (komunizam) i liberalizam i fašizam korporativizmi koji hoće monopol, tj. uništenje malih država, te malih i srednjih poduzeća. Neke od zanimljivijih misli ću i citirati.

Ishay Landa

 

»John Locke je tipično engleski bio vrlo osjetljiv na zaštitu privatnoga vlasništva. Primao je 1500 funti godišnje za usluge britanskoj Vladi istodobno hvaleći izglede siromaha da zarađuju peni dnevno, tj. iznos tisuću puta manji od njegova prihoda. 1 funta je 20 šilinga jedan šiling je 12 penija iz čega 1 funta ima 240 penija. Čovjek koji zarađuje peni dnevno ima 365 penija godišnje, niti funtu i pol, što je 1000 puta manje od prihoda gosp. Lockea. Locke je podržavao rad djece počevši od treće godine, a za prosjake i lutalice je predlagao oštre kazne. Dok su okrutni monarsi Henrik VIII. i Edvard VI. htjeli odsjeći samo pola uha osobama koje ponove prekršaj, Locke je predlagao da se već prvi puta otkinu oba uha svakome tko krivotvori ispravu, a ako zločin ponovi da ga se pošalje na plantaže…«

Sjetimo se rata kojega su vodile Engleska i Španjolska zbog Jenkinsova uha (1739. – 1748) i u kojem su izgubljena 593 broda i poginulo oko 29.500 ljudi. U tom ratu je jednooki, jednonogi i jednoruki genijalni admiral Balls de Lesso obranio Cartagenu. Vrlo jake argumente nalazi Landa protiv liberalnih ekonomista Friedricha von Hayeka i Ludwiga von Misesa koje optužuje za hipokriziju i kriptofašizam.

Von Mises izražava 1922. rezerve prema demokraciji, jer da su "pojmu demokracije nanijeli veliku štetu oni koji su prenaglasivši prirodnopravno shvaćanje suverenosti, pojmili kao bezgraničnu vladavinu volonte generale… Posrijedi je mala pomutnja ideja… kada (zakonodavac) pogrješno pomisli da je njegova formalna sloboda – materijalna sloboda, te povjeruje da je iznad prirodnih uvjeta društvenoga života. Sukobi koji proizlaze iz te zablude pokazuju da demokracija ispunjava društvenu funkciju samo u okviru liberalizma. Demokracija bez liberalizma šuplja je forma."

 

Dakle sve svetinje  možete dirati, o svemu možete govoriti, ali naš monopol i banke ne, pa čak ni ublažavati položaj radništva i sirotinje. Demokracija je znači kapitalu bila dobra kad je trebalo razvlastiti Crkvu i plemstvo i oduzeti im imovinu. Pogledajmo što kaže Oswald Spengler koji koleba između genijalnosti i fašistoidnih načela: "Industrija se sada može slobodno seliti, pa to i čini, dapače svugdje se premješta iz domene diktature bijelih sindikata u zemlje s niskim plaćama. Disperzija zapadne industrije u punom je zamahu od 1900. Tvornice Indije uspostavljene su kao ogranci engleskih tvornica radi "približavanja potrošaču". Takva je bila izvorna nakana, ali zapadnoeuropske luksuzne plaće dovele su do potpuno drugačijeg ishoda. U SAD-u industrija se sve više seli iz Chicaga i New Yorka u crnačka područja na jugu, i ne će se zaustaviti na meksičkoj granici. Postoje sve veća industrijska područja u Kini, na Javi, u Južnoj Africi, Južnoj Americi. Nastavlja se bijeg visokorazvijenih tehnika u obojena područja i bijela luksuzna plaća postaje više teoretska nego praktična jer rad kojim se ona zarađuje više nije potreban". (1933.!)

 

Spenglerova misao je: "suočen sa demagoškim trendom liberalizam je oblik samoubojstva što ga čini naše bolesno društvo." John Stuart Mill je ciničan i amoralan kada govori o engleskoj prodaji droge Kinezima: "Ima više pitanja što su u vezi s uplitanjem u trgovinu, a u biti su pitanja slobode. Takva je … zabrana uvoza opija u Kinu…, ukratko svi slučajevi gdje je cilj uplitanje kako bi se onemogućilo ili otežalo kupovinu neke posebne robe. Tim se uplitanjima može prigovoriti ne zato što vrijeđaju slobodu proizvođača ili prodavača, nego kupca." Tu je onaj poseban korak koji je od pobožnoga puritanca stvorio modernoga liberala kojemu je sve dopušteno što doprinosi njegovoj vlasti i bogatstvu, tj. zdravlje, sreća, život, sloboda, umjetnost,suverenost naroda su zamijenjeni hedonizmom,potrošačkim društvom, masovnom (ne)kulturom – svijet bez Boga.

 

Gaetano Salvemini je okarakterizirao talijanski fašizam kao ograničenu plansku ekonomiju koja se pokorava kapitalizmu … profit je privatni i individualni, gubitak je javni i društveni. U temelju hitlerizma bila je fuzija ekonomske i vojne moći nadahnuta Engleskom što je utvrđeno i u Mein Kampfu. (Hitlerov osobni program) "Je li ikada ijedan narod s većom brutalnošću bolje pripremao svoja ekonomska osvajanja mačem i kasnije ih bezobzirno branio, nego što je to činio engleski narod?" (Hitler 1941.) Jedno vrijeme dok se Njemačka nije otela kontroli simpatija elita je bila obostrana.

 

Glasilo "Round Table" objavljuje esej anonimnoga autora u lipnju 1913., vrijedi citirati pojedine stavove i misli autora. "I opće iskustvo i filozofija poučavaju da su ljudi to što jesu na temelju članstva u korporativnom životu zajednice. Njihove slobode, njihova prava, njihova osobnost imaju život i bitak samo u životu i bitku države. Bitak države valja tražiti … u živome duhu domoljublja koje ljude potiče da ljubomorno brane čast svoje zemlje i da se žrtvuju za stvar svoje zemlje. Fraze "nacionalni karakter","nacionalna volja" i nacionalna osobnost nisu prazne krilatice. Svatko zna da "esprit de corps" nije fikcija, nego stvarnost; da …suradnja učenjaka i vojnika u zajedničkom nastojanju uopće ne ograničava njihove mogućnosti za vlastiti razvoj, nego svakog obdaruje sposobnostima za djelovanje koje nikad ne bi mogle biti ostvarene  u izdvojenu životu."

 

Bitke kod Battle of Könniggrätz (1866.) i Sedana (1870.) pobjede su moralne hrabrosti velikog naroda. U povijesti je važan individualni i rasni karakter, a snaga karaktera proporcionalna je snazi moralnog uvjerenja… Gdje nema nikakve vizije narod propada." James Milner (1889.-1967.) je carinama i drugim zaprekama želio izolirati britansku ekonomiju od svjetske ekonomije te poticati ekonomski razvoj Velike Britanije sustavom državnog financiranja, samoreguliranog kapitala i rada, socijalne skrbi itd. Milnerov program (prihvaćen 1931., kraj vezanja funte uz zlato!) više se temeljio na (samoreguliranom) monopolnom kaptalizmu ili čak nacionalnom socijalizmu nego na financijskom kapitalizmu…

Winston Churchill se izvolio izraziti o ljudskim pravicama: "ne slažem se s time da pas na nekom ležaju ima konačno pravo na taj ležaj iako je možda veoma dugo ležao na njemu. Ne priznajem to pravo. Ne priznajem npr. da je crvenim Indijancima Amerike ili crnom narodu Australije učinjena velika nepravda. Ne priznajem da je tim ljudima učinjena nepravda time što je jača rasa, rasa višeg stupnja, rasa s većim životnim iskustvom… došla i zauzela njihovo mjesto". To se jako poklapa sa američkim liberalom iz XIX. stoljeća Williamom Grahamom Sumnerom: "neka bude jasno da ne možemo izaći iz ove alternative: sloboda, nejednakost, opstanak najjačih; nesloboda, jednakost, opstanak najslabijih."

Herbert Spencer veli okrutno: "Siromaštvo nesposobnih, nedaće koje snalaze neoprezne, gladovanje lijenih i to što jaki istiskuju slabe… odredbe su velike dalekovidne dobrohotnosti… čini se okrutnim da radnik kojega bolest onesposobi da se natječe sa svojim jačim bližnjima mora trpjeti time uzrokovanu oskudicu. Čini se okrutnim da udovice i siročad bivaju prepušteni borbi za goli život… kad se ne promatraju zasebno nego u povezanosti s interesima općeg čovječanstva, uviđa se da su ti grubi udarci sudbine puni najviše blagotvornosti – iste… koja rano s kaže: "pušta u grob djecu bolesnih roditelja te izdvaja klonule duhom, neumjerene i onemoćale kao žrtve kakve epidemije".

 

H. Proudhon kaže: "Milosrđe! Niječem milosrđe; to je misticizam… tražim da me svi moji proizvodi koštaju, i samo onoliko koliko me koštaju: zašto me odbijate?… Govorite mi o dugu i o kreditu, to je u mojim očima jedini kriterij pravde i nepravde, dobra i zla u društvu… Bog! Ne znam ni za kakvog Boga; opet misticizam… tri tisuće godina iskustva naučile su me da mi svatko tko govori o Bogu kani zadirati u moju slobodu i u moju lisnicu. Koliko mi dugujete? Koliko ja dugujem Vama? To je moja religija i moj Bog."

 

Thomas Carlyle je otišao još dalje i odbacio čak i umjetnost kao nešto što je odvojeno od praktičnoga, tj. od društvenog zanimanja, i takav je estetizam smatrao ispraznim zanimanjem. Godine 1867. je prorekao da će za 50 godina (visoka umjetnost) nestati kao ozbiljan faktor, te da će relevantna samo biti trgovačka, masovna kultura.

Margaret Thatcher je iskreno kazala: "Mislim da prolazimo kroz razdoblje u kojem je previše ljudi uvjereno da je ako imaju problem, vlada zadužena za to da ga riješi. Imam problem, dobit ću dotaciju. Nemam gdje živjeti, vlada mi mora riješiti stambeno pitanje. Prebacuju svoj problem na društvo. A društvo, znate, ne postoji. Postoje pojedinačni muškarci i žene, i postoje obitelji".

Posve drugačije mišljenje ima genijalni književnik Luigi Pirandello, nažalost fašist: "No znaš li koji je pravi razlog svim našim nevoljama, svoj ovoj našoj tuzi? Demokracija dragi moj… tj. vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama samo jednoga, taj jedan zna da je jedan i da mora zadovoljiti i mnoge; ali kad mnogi vladaju tada imamo najgluplju i najodvratniju tiraniju: tiraniju pokrivenu krabuljom slobode".

Ludwig von Mises piše da se ne može poreći da su fašizam i slični pokreti kojima je cilj uspostava diktatura puni najboljih namjera i da je njihova intervencija zasad spasila europsku civilizaciju. Zasluga koju je fašizam time stekao živjet će zauvijek u povijesti. No… fašizam je privremeno rješenje u nuždi. Smatrati da je nešto više od toga bilo bi kobna pogrješka". Dakle ovo miriše na liberalizam Miltona Friedmana.

 

Hayek tvrdi  da je ponekad za neku zemlju nužno da određeno vrijeme ima ovaj ili onaj oblik diktatorske vlasti… moguće je da diktator vlada na liberalan način. (ekonomski liberalizam valjda misli?, op., T.T.) Moguće je i da demokracija vlada sa potpunim nedostatkom liberalizma. Osobno mi je draži liberalni diktator (bolje plaća, op., T.T.) od demokratske vladavine bez liberalizma.

Vilfredo Pareto tvrdi da samo vjera jako potiče ljude na djelovanje. Nije ni poželjno za dobrobit društva da masa ljudi – ili čak samo mnogi od njih – znanstveno razmatra društvena pitanja.

Carl Schmitt lijepo umuje da se "u tisućljetnoj borbi islama i kršćanstva nikad ni jedan kršćanin nije došao na pomisao da zbog ljubavi prema Saracenima i Turcima Europu izruči islamu umjesto da je brani" (sv. Franjo je došao nenasiljem!, op., T.T.).

Chantal Mouffe tvrdi da bi šmitovska optika trebala razbiti iluzije svih onih koji vjeruju da je zamagljivanje granica između ljevice i desnice … korak naprijed u prosvijećenu kretanju čovječanstva prema …kozmopolitskoj demokraciji.

Juan Donoso Cortés 1851. u romantičarskom armagedonskom stilu poručuje da liberalna škola, istodobno neprijatelj i tame i svjetla, za sebe je odabrala neku… nesigurnu zonu sumraka između osvijetljenih i mračnih predjela, između vječitih sjena i božanskih zora- "Smještena u taj bezimeni predio prihvatila se pothvata da upravlja bez naroda i bez Boga, neumjerenoga i nemogućega pothvata: dani su joj odbrojani jer na jednoj strani obzora pojavljuje se Bog, a na drugoj strani narod. Nitko ne može reći gdje će biti na strahoviti dan bitke, kad polje bude prekriveno katoličkim falangama i falangama socijalizma". Tako je gledao Donoso, ne vidim socijaliste kao prijetnju, oni izumiru kao i radnička klasa Europe, danas su socijalisti liberali. Liberalizam danas označava slobodu ljudi da imaju homobrakove, da prave cirkuse, da nema morala.

 

Ipak i tu postoji zločesta teta u vrtiću u obliku banaka koje vrlo konzervativno i nimalo liberalno vode računa o svojim novčićima. Banke danas vode politiku više nego ikada prije. Svakako da uvođenjem eura gubimo manevarske sposobnosti, određenu elastičnost koja zgradu ekonomije štiti od velikih potresa i da time prestajemo biti subjekt politike, ali "velikodušni zajam" Europe je ponuda koju je nemoguće odbiti u uvjetima korona histerije i ekonomskoga sloma. To se zove dužničko ropstvo i tu prestaje svaki liberalizam i počinje realpolitika, socijalni darvinizam!

 

Teo Trostmann