Hrvatski Fokus
Hrvatska

Velikosrpski uradak Momčila Diklića

Ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj

 
 
Knjiga Momčila Diklića Srpsko pitanje u Hrvatskoj 1941. – 1950. (Izd. Udruženja Srba iz Hrvatske – Beograd i Srpskog kulturnog društva 'Zora' Knin – Beograd, Beograd, 2004.) identična je s doktorskom disertacijom koju je autor napisao pod mentorstvom prof. dr. Ranka Končara i 2003. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu obranio kao prvo djelo s takvom tematikom u Srbiji. Sastoji se od 9 dijelova, a kroz opise i analize života (položaja) i djelovanja (borbe) hrvatskih Srba u Drugomu svjetskom ratu te njihova života u prvih pet godina poslije spomenutog rata problematizira „srpsko pitanje“ u „avnojskoj Hrvatskoj“. Autor je ovom svojom knjigom htio omogućiti „istorijsko“ razumijevanje sve kompleksnosti srpsko-hrvatskih odnosa 1941. – 1950.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/07/p093493b0.jpg
Jasno, autor nije hrvatski Srbin nego je Srbin iz Hrvatske (Staro Selo kraj Otočca, 1954.). Studirao je u Rijeci i Zagrebu. Po struci je povjesničar (2004. je radio kao profesor „istorije“ u Beogradu). Fokusiran je na položaj Srba u Hrvatskoj 1941. – 1950. (to mu je bila tema magistarskog rada na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1990.). Objavio je 14 monografija i više desetaka „naučnih“ radova o Srbima „avnojevske Hrvatske“. Radi (ili je radio) na Institutu za evropske studije (IES) u Beogradu u zvanju „naučnog saradnika“.
 
Knjiga mu je kontroverzna – čak i u onomu što se prepoznaje kao specifično srpsko teško je razlučiti nove povijesne istine (revizionizme) i stare antihrvatske predrasude (stereotipe). Zašto? Prvo, zato što knjiga izlazi izvan svoga prostornog (Hrvatska) i vremenskog (1941. – 1950.) okvira, ali ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj (samo konstatira da su ovdje od 8. ili 9. st.), niti objašnjava zašto su se ti isti ljudi upustili u konflikte s Hrvatima (iznosi da se to dogodilo poslije sklapanja Austro-ugarske nagodbe u 19. st., kad su pravoslavci „ostali“ Srbi a katolici „postali“ Hrvati pa su se antisrpski „vaspitali“, jer su im njihovi političari Starčević, Kvaternik i Frank napravili genocidne planove za stvaranje hrvatskog „političkog“ („diplomatičkog“) naroda.
 
Drugo, zato što ta ista knjiga ustanicima smatra sve hrvatske Srbe koji su 1941. stupili u borbu protiv „ustaša“, točnije zato, što ustanicima smatra i one hrvatske Srbe koji nisu bili pristaše komunističke nego pluralne koncepcije otpora (suradnja s Talijanima!) i s vremenom su se politički profilirali kao „četnici“. Treće, zato što se u knjizi Hrvate (budući da su htjeli uspostavu svoje države) a priori povezuje s „ustašama“ (Nazor), a naročito hrvatske komuniste (Broz, Hebrang i Bakarić) koji su se hrvatskim Srbima „nametnuli“ kao politički predvodnici partizanskih „srpskih“ ustanika a zapravo su bili protivnici „srpske autonomije“. Četvrto, zato što knjiga poriče hrvatsku antifašističku borbu pa tvrdi kako Hrvati u partizane nisu dolazili zato što su se politički preorijentirali nego zbog svijesti da će NDH propasti.
 
Knjiga mu nije vjerodostojna – generalizira. Lokalna (srpska) iskustva iz središnje i zapadne Hrvatske (sjeverna Lika, donekle Kordun) u knjizi se projiciraju na cijelu „avnojevsku Hrvatsku“ (valjda se stoga ne obrađuje ni važnija ustanička problematika iz spomenutih hrvatskih krajeva, npr. ona iz Banovine [ustaški „pokolji“ Srba u Glini 1941., partizanska likvidacija mještana (muškaraca) u Zrinu 1943., partizansko-njemačke borbe u Glini i oko nje 1943., partizanska likvidacija četničke Gvozdene divizije u okolici Dvora 1944., partizanske likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila u prostorima oko Zrinske i Petrove gore 1945., protukomunistički ustanak bivših partizana i četnika na Zrinskoj gori 1950.), a jedva se spominje ono što se zbivalo tu i drugim dijelovima Hrvatske – ustanička etnička čišćenja od Hrvata u Boričevcu, istočna Lika, 1941. i u Španovici, zapadna Slavonija, 1942.].
 
Knjiga mu ponekad i šokira (tvrdi da je Bakarić 1945. u Zagrebu, radi prvomajske proslave, na tribine doveo nadbiskupa Stepinca; etnonime Hrvat i Šiptar piše malim početnim slovom).
Najvrjedniji dio knjige njezina je bibliografija: izvori (8), neobjavljeni (6) i objavljeni (14), zatim tisak (11) i literatura (86). To više što se neki izvori podataka ne nalaze u Zagrebu.
Sve u svemu, ako koga zanima ova tema, a nema vremena ili ne želi pretraživati srbijansku literaturu i tisak iz 1990.-ih niti proučavati krajinsku povijesno-političku građu iz razdoblja 1990. – 1995., knjigu može pročitati.
Drugim riječima, iako se u njoj ne tretiraju teme koje bi mogle interesirati većinu Hrvata, knjigu treba pročitati jer prošlost prezentira onako kako to čine neke suvremene politike, ne samo srbijanske.
 

Ivan Kvakić

Povezani članci

Ljubljana svira po beogradskim notama

HF

Izborni bećarac

HF

Slučaj Veljka Marića konačno u saborsku proceduru

HF

Život osobe je apsolutna vrijednost

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...