Velikosrpski uradak Momčila Diklića

Ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj

Knjiga Momčila Diklića Srpsko pitanje u Hrvatskoj 1941. – 1950. (Izd. Udruženja Srba iz Hrvatske – Beograd i Srpskog kulturnog društva 'Zora' Knin – Beograd, Beograd, 2004.) identična je s doktorskom disertacijom koju je autor napisao pod mentorstvom prof. dr. Ranka Končara i 2003. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu obranio kao prvo djelo s takvom tematikom u Srbiji. Sastoji se od 9 dijelova, a kroz opise i analize života (položaja) i djelovanja (borbe) hrvatskih Srba u Drugomu svjetskom ratu te njihova života u prvih pet godina poslije spomenutog rata problematizira „srpsko pitanje“ u „avnojskoj Hrvatskoj“. Autor je ovom svojom knjigom htio omogućiti „istorijsko“ razumijevanje sve kompleksnosti srpsko-hrvatskih odnosa 1941. – 1950.

Jasno, autor nije hrvatski Srbin nego je Srbin iz Hrvatske (Staro Selo kraj Otočca, 1954.). Studirao je u Rijeci i Zagrebu. Po struci je povjesničar (2004. je radio kao profesor „istorije“ u Beogradu). Fokusiran je na položaj Srba u Hrvatskoj 1941. – 1950. (to mu je bila tema magistarskog rada na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1990.). Objavio je 14 monografija i više desetaka „naučnih“ radova o Srbima „avnojevske Hrvatske“. Radi (ili je radio) na Institutu za evropske studije (IES) u Beogradu u zvanju „naučnog saradnika“.

Knjiga mu je kontroverzna – čak i u onomu što se prepoznaje kao specifično srpsko teško je razlučiti nove povijesne istine (revizionizme) i stare antihrvatske predrasude (stereotipe). Zašto? Prvo, zato što knjiga izlazi izvan svoga prostornog (Hrvatska) i vremenskog (1941. – 1950.) okvira, ali ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj (samo konstatira da su ovdje od 8. ili 9. st.), niti objašnjava zašto su se ti isti ljudi upustili u konflikte s Hrvatima (iznosi da se to dogodilo poslije sklapanja Austro-ugarske nagodbe u 19. st., kad su pravoslavci „ostali“ Srbi a katolici „postali“ Hrvati pa su se antisrpski „vaspitali“, jer su im njihovi političari Starčević, Kvaternik i Frank napravili genocidne planove za stvaranje hrvatskog „političkog“ („diplomatičkog“) naroda.

Drugo, zato što ta ista knjiga ustanicima smatra sve hrvatske Srbe koji su 1941. stupili u borbu protiv „ustaša“, točnije zato, što ustanicima smatra i one hrvatske Srbe koji nisu bili pristaše komunističke nego pluralne koncepcije otpora (suradnja s Talijanima!) i s vremenom su se politički profilirali kao „četnici“. Treće, zato što se u knjizi Hrvate (budući da su htjeli uspostavu svoje države) a priori povezuje s „ustašama“ (Nazor), a naročito hrvatske komuniste (Broz, Hebrang i Bakarić) koji su se hrvatskim Srbima „nametnuli“ kao politički predvodnici partizanskih „srpskih“ ustanika a zapravo su bili protivnici „srpske autonomije“. Četvrto, zato što knjiga poriče hrvatsku antifašističku borbu pa tvrdi kako Hrvati u partizane nisu dolazili zato što su se politički preorijentirali nego zbog svijesti da će NDH propasti.

Knjiga mu nije vjerodostojna – generalizira. Lokalna (srpska) iskustva iz središnje i zapadne Hrvatske (sjeverna Lika, donekle Kordun) u knjizi se projiciraju na cijelu „avnojevsku Hrvatsku“ (valjda se stoga ne obrađuje ni važnija ustanička problematika iz spomenutih hrvatskih krajeva, npr. ona iz Banovine [ustaški „pokolji“ Srba u Glini 1941., partizanska likvidacija mještana (muškaraca) u Zrinu 1943., partizansko-njemačke borbe u Glini i oko nje 1943., partizanska likvidacija četničke Gvozdene divizije u okolici Dvora 1944., partizanske likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila u prostorima oko Zrinske i Petrove gore 1945., protukomunistički ustanak bivših partizana i četnika na Zrinskoj gori 1950.), a jedva se spominje ono što se zbivalo tu i drugim dijelovima Hrvatske – ustanička etnička čišćenja od Hrvata u Boričevcu, istočna Lika, 1941. i u Španovici, zapadna Slavonija, 1942.].

Knjiga mu ponekad i šokira (tvrdi da je Bakarić 1945. u Zagrebu, radi prvomajske proslave, na tribine doveo nadbiskupa Stepinca; etnonime Hrvat i Šiptar piše malim početnim slovom).

Najvrjedniji dio knjige njezina je bibliografija: izvori (8), neobjavljeni (6) i objavljeni (14), zatim tisak (11) i literatura (86). To više što se neki izvori podataka ne nalaze u Zagrebu.

Sve u svemu, ako koga zanima ova tema, a nema vremena ili ne želi pretraživati srbijansku literaturu i tisak iz 1990.-ih niti proučavati krajinsku povijesno-političku građu iz razdoblja 1990. – 1995., knjigu može pročitati.

Drugim riječima, iako se u njoj ne tretiraju teme koje bi mogle interesirati većinu Hrvata, knjigu treba pročitati jer prošlost prezentira onako kako to čine neke suvremene politike, ne samo srbijanske.

Ivan Kvakić