Nove mržnje i podjele

Nitko nije nezamjenljiv

Nekima kao da nije dovoljno svih nevolja, nezgoda i nepogoda koje su nas pogodile u zadnje vrijeme, te opet i ponovno po tisući put izvlače neke sporne detalje iz naše starije i novije povijesti (prošlosti), da bi nas dijelili po mnogim osnovama, da bi širili mržnju među svima, naročito prema onima koji nisu jednaki i jednako ne misle, da bi stvarali kaos, nepovjerenje, nesigurnost i>torima, koji svakim danom bivaju sve zapušteniji, prazniji, dovedeni u stanje  izumiranja svega onog što život znači. Dobro je, lijepo, ljudski, domoljubno brinuti za svoj narod i Domovinu, u ratu i miru, ali nije dobro, primjereno i poželjno ratovati kad rata nema, sa svima onima koji su drugačiji, drugačije misle, ne sviđaju ti se i mrziš ih.

U redu! Ne moraju ti se svi sviđati. Ti se isto ne sviđaš nekima, ili mnogima, zbog mnogo čega, naročito zbog svađanja sa svima koji ne misle kao ti, patološke mržnje prema drugačijima po bilo čemu, velike osobne umišljenosti, neutemeljene potrebe za dociranjem, edukacijom i ukazivanjem na unutarnje neprijatelje, na nesposobnost, nekompetenciju, nepodobnost onih koje ti jednostavno prezireš i mrziš, iz samo svojih osobnih razloga. Mrziti ikoga je veliki grijeh, pogotovo za one koji se deklariraju kao praktični rimokatolici. Ne smijemo živjeti i odgajati djecu i mlade u mržnji. Mladi su nam dezorijentirani, pogotovo sada u doba korone. Uz koronu nas je pogodio jaki potres i velika poplava, čemu se ne nazire kraj. Umjesto da nas ta nesreća ujedini, da si međusobno pomažemo i nastojimo život učiniti što boljim, u danim uvjetima, neki Mesije, “Šćepani Mali”, sveznalice, veliki  “domoljubi” i Hrvatine nas svaki dan maltretiraju svojim napisima, koji vrve mržnjom, prezirom, neistinama, obmanama, pozivaju na nerede, pobune i linč pojedinih državnih dužnosnika, stranačkih lidera i državnika, samo za to jer se njima ne sviđaju i imaju nešto protiv njih iz osobnih, egoističnih, malograđanskih, bolesnih i inih razloga. Ti i takvi se osjećaju pozvanim, Bogom dani, da spašavaju Hrvatsku i hrvatski narod.

Zanima me samo gdje su bili kad je to stvarno trebalo raditi, ne samo s puškom u ruci, nego i u svim ostalim oblicima, doma i vani. To uglavnom rade necjelovite ličnosti, kompleksaši, koji si umišljaju kako su netko i nešto, kako su bolji od drugih, zapravo najbolji, kako nisu adekvatno iskorišteni, nagrađeni i uvaženi kao stručnjaci, domoljubi i Hrvatine. Mislim da je toga bilo dosta. Ratovi su odavno završili, Drugi svjetski i Domovinski. Mnoge posljedice su ostale i osjećaju se još dan danas, u trećem desetljeću 21. stoljeća. To stanje bi svakako trebalo savladati, prevladati i oprostiti što se više može, što nikako ne znači zaboraviti i izvući mnoge pouke iz toga, u smislu rada, djelovanja, obrazovanja i odgoja, da se nešto takvo više nikada nigdje ne dogodi.

Pomišlja li itko od tih trovača mladih, diranja u nezacijeljene rane starijih, nepoštivanja žrtava s koje god strane da su bile, izmišljanja, konstrukcija u svojoj ne baš zdravoj glavi, što time čini, svima nama. Zar nije bilo dosta ratovanja, mržnje i podjela na ovim prostorima? Zar i sada kad su nas pogodile mnoge prirodne i neprirodne nevolje, kad nam se prikrada velika ekonomska kriza, koja će uzrokovati još mnoge druge krize, zagorčati nam život, osiromašiti nas, da nas se  putem raznih medija vraća i prošlost, traži obračun s tom prošlosti, traži nekakva “lustracija” svih onih koji su nečasno ili manje časno izašli iz te prošlosti, prebrojavaju nam se krvna zrnca, do stoljeća sedmog, diskvalificira se onaj tko nije sasvim ”čist”, neki šukundjed  mu je  bio na krivoj strani, zbog njegovih krvnih zrnaca, politike i opredjeljenja. Zaboga ljudi, gdje vi živite? Dobro se zna gdje se tko '91. prestrojio i što je ustrojio. Oni pomalo odlaze prirodnim tijekom. Zašto njihov “grijeh” prenositi na njihovu djecu i unuke? Osim toga nitko nikada ne zna pravu istinu o svemu.

Mnoge su tu nepoznanice, jednadžbe i sustavi jednadžbi koji se naprosto ne mogu riješiti, jer je previše nepoznanica. To bi stvarno trebalo prepustiti stručnjacima. Povijest se ne bi smjela zaboraviti, zlorabiti i iskrivljavati prema nečijim potrebama, pogotovo kad taj sebe ističe kao najvećeg domoljuba, Hrvatinu, Mesiju i spasitelja Hrvatske i hrvatskog naroda. Da, Hrvatsku i sve one koji žive u njoj, bi bilo dobro spasiti od siromaštva koje je tu i biti će još veće, ako se svi ne primimo posla, svaki na svom radnom mjestu, u obitelji, na ulici aktivizmu, u politici, ali ne način da se stvaraju nove podjele, izaziva mržnja i sije strah.

Ne postoji nitko tko se svima sviđa, koga svi vole, koga svi podnose, tko sve radi dobro, najbolje. Mi smo ih sve izabrali, većinom, pogotovo predsjednika države. Nisu oni idealni. To se od njih niti ne očekuje. Očekuje se da rade kako bi svima nama bilo bolje i pri tom poštuju Ustav i ostale zakone, da ne lažu, da ne kradu, da od nas ne rade budale, ne smatraju nas amorfnom biračkom masom, koju će oblikovati po svojim željama i potrebama.

Svašta smo se nagledali i naslušali u ovih tridesetak godina. Mnogi stranački lideri, predsjednici, ministri, oni na vlasti, pri vlasti i u oporbi su krojili našu budućnost, često ne na onakav način kakav smo očekivali i nadali  mu se. Niti ovi sada ne obećavaju puno bolje i više. Trebamo im pomagati, upozoravati ih, buniti se, ali ne nikoga nikada i nigdje prozivati bez argumenata, zato što ne misli kao mi, što nam se ne sviđa, što je drugačiji, što ima svoj ja i što je uglavnom dosljedan. Nije zbog toga neprijatelj. Tko je taj i od kud mu pravo da za nekoga tvrdi kako Hrvatsku nikada nije htio, kako je ne voli, kako radi za tuđe interese i kako ga treba linčovati? Dajte ljudi dođite k sebi. Svoje osobne probleme, frustracije, bolesne ambicije, nerealne želje i potrebe, pokušajte zatomiti u sebi, kompenzirati nečim kreativnim, a ne zbog njih trovati mlade, sijati mržnju i strah.

Bilo bi dobro i poželjno kad bi svatko počeo pridonositi boljitku svih nas, onoliko koliko najviše može. Da toga ima i da je bilo više svih ovih godina, ne bi danas centar Zagreba, porušen potresom plivao u vodi s fekalijama, ne bi gradonačelnik Bandić okrivljavao građane za sva zla i nepogode koje su nas snašle u zadnje vrijeme. Jednostavno, tog gospodina, koji je šminkao umjesto popravljao grad i gradske ulice, gradio fontane, a nije rješavao tekuće infrastrukturne probleme grada, na tom mjestu danas ne bi bilo, ne bi svima dijelio pamet, popovao, bio drzak, bezobrazan i neodgovoran. Negdje sam ovih dana pročitala ili čula, u nekom mediju, da je sveznajući i svemogući gradonačelnik Zagreba, u jednom dijelu grada otvarao skupocjenu fontanu, dok je u drugom kraju grada pukla velika osamdesetak godina stara cijev, te je velik dio grada nekoliko dana bio bez vode. Na novinarima, istraživačima, publicistima i svima nama je da takve i slične stvari otkrivamo, objavljujemo, kritički se na njih osvrćemo, bez vrijeđanja bilo koga, bez sijanja mržnje i dovođenja do novih podjela. To jednako vrijedi i za sve ostale dužnosnike , na svim razinama, naročito na državnim, što nikako ne znači da ih treba proganjati, pljuvati po njima, prišivati im grijehe očeva od stoljeća sedmog, već zorno, dokumentirano, profesionalno, istinito, ljudski, ukazivati na njihove propuste, neuspjehe, činjenja i nečinjenja.

Nitko nije nezamjenljiv. Svatko je drugačiji od svojeg prethodnika. To nisu mane. To su prednosti. Bitno je da  poštuju Ustav i ostale zakone, da smo vi pravno jednaki, da nas ujedinjavaju, da ne uzrokuju mržnju, ni prema kome, da nas ne svađaju, da ne kradu, da ne lažu, da su iskreni, jednostavni, prirodni, normalni u novom normalnom, gdje nam je još uvijek puno toga nenormalno. Nužno bi se svi trebali prilagoditi, novom vremenu, u ovom prostoru, nužnim potrebama, opravdanim zahtjevima i pripremati za ono što nam dolazi s rane jeseni. Možemo mi to!

Ankica Benček