“Utvrde Splita” – knjiga Duška Kečkemeta

Presjek dugogodišnjih istraživanja o obrani Splita od antičkih dana do sredine XX. stoljeća

U sklopu Splitskog ljeta, u Podrumima Dioklecijanove palače predstavljena je knjiga nedavno preminulog neumornog istraživača splitske prošlosti prof. dr. sc. Duška Kečkemeta „Utvrde Splita“. Nakladnici ovog impozantnog izdanja su Naklada Bošković i Muzej grada Splita, a sunakladnici Društvo prijatelja kulturne baštine i Zaklada Karlo Grenc.Premda nije doživio tisak svog posljednjeg monumentalnog izdanja, Duško Kečkemet nas je napustio spokojan uz spoznaju da će knjiga „Utvrde Splita“ uskoro ugledati svjetlo dana. 

Knjigu su predstavili znalci opusa kako profesora Kečkemeta, tako i teme kojom se bavi u knjizi: prof. Arsen Duplančić, dr. sc. Josip Belamarić i dr. sc. Marijan Čipčić.

Utvrđenja gradova u prošlosti nisu značajna samo za obrambenu prošlost tih gradova, već i za njihov opći izgled, za njihov urbanistički, a umnogome i općedruštveni razvitak. Obrambeno graditeljstvo nekoga grada bilo je međusobno ovisno o stupnju graditeljske tehnike toga doba i toga grada, ali i o razvitku oružja kojim se neki grad u pojedinom razdoblju napadalo i branilo. U prvim razdobljima ratovanja kopljima i strelicama, obrana gradova suprotstavljala se tim napadajima tek manjim zemljanim nasipima, rovovima i eventualno ogradama drvenog kolja. Razvitak ratovanja puškama, katapultima ili naoružanim brodovima uzrokovao je izgradnju kamenih gradskih zidina, kula i ostalih utvrđenja. Primjena ratovanja topovima, osobito sve razornijima, tijekom 16. i 17. stoljeća, prisilila je gradove da se brane ne samo kamenim zidovima, nego i bastionima ispunjenima zemljanim nasipima te boljim sustavom rovova i kanala oko grada. Ratovanje u 20. stoljeću gotovo je onemogućilo svaku obranu grada, jer ni jedna nije više mogla spriječiti razorno djelovanje dalekometnih topova, teledirigiranih projektila, a osobito ne razorne učinke napadaja zrakoplovima. Osim rijetkih, uglavnom u sukobima neučinkovitih linija, poput Siegfridove ili Maginotove, donekle su korišteni manji armiranobetonski bunkeri ili podzemna skloništa. I u Splitu je obrana grada prošla sve te faze izgradnje, od kojih nam je ona bastionskim fortikacijama 17. stoljeća ostavila najvidljivije tragove i najviše pridonijela osebujnom općem izgledu grada, osobito tada, a donekle i danas.

Obranu prvim građanima, u srednjem vijeku, pružale su zidine i kule bivše careve palače. Od početka 15. stoljeća Split je pod upravom Mletačke Republike. Njoj je, kao izrazito pomorskoj sili, sigurnost plovidbe i trgovine duž ove obale Jadrana bila odlučna, pa se nadalje brinula za njezine gradove, među njima i za Split. Porazom kod Lepanta 1571. godine turska su osvajanja izgubila u pomorstvu, ali su nastojala kopnenim nadiranjem osvojiti ovu obalu, naročito dalmatinske gradove, pa i Split, mada su u neratnim godinama Turci živo surađivali sa splitskim trgovačkim lazaretom. Prvo istaknuto gradsko utvrđenje što ga je mletačka uprava početkom 15. stoljeća sagradila u Splitu bio je gradski Kaštel na obali.

Morejski i Ciparski rat u 16. stoljećunisu bitno ugrozili grad Split, ali jest dugotrajni Kandijski rat 1645.-1669. godine, a malo i sljedeći rat krajem toga stoljeća. Nova ratna tehnika u 16. i 17. stoljeću, uvjetovana djelovanjem topova, potaknula je novi sustav utvrđivanja gradova, ne više od topovskih paljbi koje su rušile lomljive zidove, nego jačim zidinama pojačanima obilnim zemljanim nasipima, sustavom bastionskih utvrđenja, što ih je u europskoj ratnoj tehnici osobito razvio francuski fortifikator Sebastian Vauban, ali su za utvrđivanje dalmatinskih gradova u 16. i 17. stoljeću važniji bili talijanski ratni inženjeri, među kojima je bilo i Dalmatinaca.

Kandijski je rat u 17. stoljeću ugrozio opstanak dalmatinskih gradova, pogotovo Splita, koji je tada bio, po brojnim svjedočanstvima, vrlo slabo i staromodno branjen. U Splitu su tada sagrađena tri manja gradska utvrđenja bastionskog tipa, sa zemljanim nasipima, zvani Civran (1630., danas u Marmontovoj ulici), Bernardi (1664., na današnjoj Vid Morpurgovoj poljani) i utvrda Bačvice (1666., danas Park pomoraca), a zatim i dobra bastionska utvrda Gripe(1666.) na brežuljku presudnom za obranu grada. Mnogim molbama građana, a zalaganjem više mletačkih vojnih graditelja, osobito nakon što je general Leonardo Foscolo1648. zauzeo turski Klis, započela je izgradnja novog bastionskog sustava obrane grada. Istaknuti projektant splitskog sustava bastionskih utvrđenja bio je inženjer Aleksandar Magli, Hvaranin, ali su u daljnjoj obradi projekata i u građenjima i održavanjima tih utvrđenja sudjelovali i ostali mletački ratni stručnjaci.

Brojni planovi Splita 17. i 18. stoljeća, prikazuju nam te utvrde što su s istočne, sjeverne i zapadne strane opkoljavale grad i pučka gradska predgrađa, ali i njihovo tijekom vremena djelomično oštećivanje ili rušenje. Sustav utvrđenja grada Splita sastojao se od pet bastionskih utvrda i spojnih zidova među njima. Svi su bili građeni od vanjskih kamenih zidina – od kamena što se uglavnom donosio sa salonitanskih antičkih ruševina – i unutrašnjeg zemljanog nasipa, koji je mogao odolijevati tadašnjoj topovskoj paljbi. Bastione su spajali jednako utvrđeni zidovi, osim s južne morske strane, jer turska opasnost s mora tada nije prijetila. Istočno, na obali, na kraju lazareta, bio je polubastionSv.Jurja(ili Cornaro); prema sjeveroistoku bastion Contarini (ili Sv. Jerolima); sjeverno glavni bastion Corner (ili Cornaro); prema sjeverozapadu bastion Priuli; prema zapadu, na obali bastionCornaro (ili Sv. Antun). U novim gradskim zidinama otvorena su i nova gradska vrata na više položaja. Prostor neposredno unutar i izvan tih gradskih zidina bio je oslobođen od svih posjeda i građevina, pa su u tom utvrđivanju porušene na stotine kuća gradskih doseljenika na Lučcu, Manušu, Dobrome i Velom Varošu, među njima i ranija crkva Sv. Petra, koja se prvotno nalazila otprilike na položaju današnjih Prokurativa. U početku devetnaestog stoljeća francuski general, kasnije maršal, Auguste Marmont srušio je dio ranijeg Mletačkog kaštela i zapadni polubastion Sv. Antuna da bi produžio i novim građevinama uljepšao splitsku rivu. Austrijska je uprava, nakon francuske, nastojala zaštititi ranija utvrđenja u gradu, ali su građani postupno gradili na njima. Gradnja usjeka željezničke pruge i zgrade Velike realke oštetili su bastion Contarini i srušili ostatke polubastiona Sv. Jurja. Produženje Marmontove ulice porušilo je dio bastiona Priuli, da se na položaju nasipa podigne neprikladna ostakljena zgrada, a danas je u tijeku djelomično rušenje i obezvrjeđivanje nametljivim građevinama bastiona Contarini.

Danas su od baroknih splitskih zidina najbolje sačuvani tvrđava Gripe, bastion Cornaro te dijelovi bastiona Priuli i Contarini. Kao što su u 17. stoljeću novosagrađene zidine odredile tadašnju granicu širenja grada, njihovo rušenje tijekom 19. i 20. stoljeća utjecalo je na današnji izgled gradske jezgre. Po svojoj važnosti i opsegu, izgradnja splitskih baroknih zidina zajedno s utvrdama Bačvice i Gripe i lazaretom može se usporediti s podizanjem Dioklecijanove palače. Stoga su 2008. godine zbog svoje povijesne i arhitektonske važnosti barokne fortifikacije u gradskoj jezgri stavljene pod UNESCO-u zaštitu zajedno s Dioklecijanovom palačom i Rivom.

Knjiga „Utvrde Splita“ na jednom mjestu predstavlja presjek dugogodišnjih istraživanja Duška Kečkemeta o obrani Splita od antičkih dana do sredine 20. stoljeća. Autorovo znanje i bogata dokumentacija jamac su vrsnoće knjige koja na jednome mjestu pregledno pruža cjelovitu povijest splitskih utvrda. Osim toga, zbog raznovrsnosti podataka koje donosi, knjiga je zanimljiva ne samo povjesničarima nego i povjesničarima umjetnosti, arhitektima, konzervatorima, kao i proučavateljima povijesti ratovanja, zapisao je u recenziji prof. Arsen Duplančić.

Nives Matijević