Hrvatska ne poštuje deklaracije Europskoga parlamenta

Niska svijest javnosti bivših komunističkih država, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima

 

 

23. KOLOVOZA – EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA – KOMUNIZMA I NACIZMA IGNORIRANJE ZLOČINA TITOVOG KOMUNISTIČKOG TOTALITARIZMA

 

Praška deklaracija Václava Havela

 

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima potječe od Praške deklaracije o savjesti Europe i komunizmu iz 2008. koju je predložio i potpisao češki filozof, književnik, komunistički stradalnik i političar Václav Havel na međunarodnoj konferenciji Europska savjest i komunizam. Deklaraciju su potpisali i brojni članovi Europskog parlamenta. Deklaracija je  pozvala na osudu komunističkih zločina te nužnost sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma. Za spomendan je simbolički uzet 23. kolovoza (1939.) jer su toga dana dva najgora zločinačka režima, Hitlerov nacionalsocijalistički Treći Reich i Staljinov komunistički  SSSR,  sklopila Pakt o nenapadanju i prijateljstvu. (Europski je parlament  Deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza kao Europskog dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojio 23. rujna 2008.). Pakt su potpisali ministri vanjskih poslova, u ime SSSR-a Vjačeslav Mihajlovič Molotov i Hitlerove Njemačke Joachim von Ribbentrop. Pakt je imao tajni sporazum kojim je podijeljena Poljska i još pet zemalja: Estonija, Letonija, Litva, Finska i Rumunjska. Prema slovu tajnog sporazuma Njemačka i SSSR dijele Poljsku dok Estonija i Letonija postaju dio SSSR-a. SSSR postavlja Rumunjskoj ultimatum za povrat Besarabije, koja je Rusiji oduzeta 1918. čemu se Nijemci ne protive, tako da je Besarabija postala sastavnim dijelom SSSR-a.

Nakon sovjetsko-finskog rata (studenoga 1939.) slijedi sporazum kojim se Finska u korist SSSR-a odriče dijela svoga teritorija. Sve u suglasnosti nacističke Njemačke. Pakt je u biti predstavljao novi primjer podjele Europe. Kako se to kaže, još se tinta na potpisanom Paktu još nije osušila, njemačke trupe 1. rujna napale su Poljsku. Zapadni dio okupira Njemačka, a istočni, uskoro, SSSR. Ujedno, SSSR pristaje na zahtjev Njemačke da ona zadrži vlast nad Varšavom i Lublinom, koje su Nijemci već okupirali. Za uzvrat Njemačka napušta Brest Litovsk u kojemu će dva zločinačka partnera organizirati paradu u čast podjele Poljske, koja de facto nestaje sa zemljopisne karte. Dva su partnera 28. rujna 1939.  potpisala Sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji. (Molotov i Ribbentrop, opet u Moskvi). Preko ovoga Sporazuma podijelili su Litvu. Naredne godine u već okupiranoj Poljskoj, u dijelu pod okupacijom SSSR-a i Crvene Armije dolazi do čuvenog masakra u Katynu u kojemu su Sovjeti brutalno pogubili preko 20.000 poljskih zarobljenika. Kasnije su Sovjeti branili opravdanost navedenih sporazuma s Hitlerovim Trećim Reichom tzv. taktičkim obrambenim potezima. Katyn je vjerodostojni primjer, kao i podjela navedenih zemalja, da se radilo o sovjetskom imperijalizmu i početku podjele Europe. Dr. Mario Jareb na tu je temu prošle godine objavio iznimno značajnu povijesnu studiju: Sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Tadašnja komunistička partija Jugoslavije na čelu sa Staljinovim i  nkavedeovskim kadrom, zvanim Tito, dala je punu potporu nacističko-komunističkim sporazumima Hitlera i Staljina, opravdavajući njihovu nužnost neprijateljskom politikom Velike Britanije i Francuske?! Sporazumi su bili na snazi do napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. godine (Plan Barbarosa).

 

Rezolucije Skupštine Vijeća i Europskog parlamenta (2006. – 2019.)

 

Europska unija preko svojih političkih organa u razdoblju od 2006. do 2019. godine donijela je nekoliko iznimno važnih rezolucija na tragu osude zločina komunizma i svih totalitarnih režima. Takvu praksu slijedile su i druge europske zemlje, s različitim stupnjem doktrinarne a napose zakonodavno-pravne procedure osude zločina i kažnjavanja njihovih izvršitelja.

 

Rezolucija 1481. Skupštine Vijeća Europe – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, donijeta je 25. siječnja 2006. U 14 točaka postavljena su temeljna određenja totalitarnih komunističkih  režima, njihova osuda i što zemlje (i političke stranke i vlasti) u kojima je vladao, u današnjim vremenima trebaju činiti, da se takvo zlo nikada više ne ponovi. U tom smislu Skupština ističe da su komunističke režime karakterizirala teška kršenja ljudskih prava, pojedinačna i kolektivna ubojstva, koncentracijski logori, egzekucije, deportacije, mučenja, teror u svim društvenim područjima. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i diktature proletarijata. Dok su međunarodna zajednica i države osudile nacističko-fašističke zločine i njihove protagoniste, to se nije dogodilo sa zločinima komunističkih režima. U članku 8. Skupština vjeruje da žrtve totalitarnih komunističkih režima, njihove obitelji i najbliži, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznanje njihovih patnji. Posebice je važno da Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u tim zemljama, da, ukoliko nisu, ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, te da se javno distanciraju od komunističkih zločina (čl. 13.) Naposljetku potiče povjesničare diljem svijeta da nastave istraživanja komunističke prošlosti te da ih objektivno verificiraju.

 

Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, donijeta je 2. travnja 2009. godine. Među inim u Rezoluciji se upozorava da Europa ne će biti ujedinjena, osim ako je u mogućnosti formirati zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasljeđe i iznijeti poštene i temeljite rasprave o njihovim zločinima u proteklom stoljeću. Rezolucija naglašava važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja. Ujedno ponavlja i potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine (čl. 3.). U Rezoluciji se izražava žaljenje, što nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi, u pojedinim zemljama u kojima je vladao, postoje snažne barijere i bezrazložno ograničen pristup državnim arhivima i povjesničarima radi utvrđivanja pune istine.

 

Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, donijeta je 19. rujna 2019. Rezolucija polazi od spomenutih rezolucija/deklaracija i sličnih, koje su donijeli nacionalni parlamenti kao i početne Havelove deklaracije, ali i odgovarajućih odluka Ujedinjenih naroda i Europske unije, podsjećajući na političke događaje iz bliske prošlosti koji su uvjetovali njihov nastanak. Rezolucija ponovno izražava duboko žaljenje nad svim žrtvama totalitarnih sustava, poziva sve države članice EU da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi (čl. 4. i 5.), Nadalje, zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine svih autoritarnih i totalitarnih, već spomenutih režima. (čl. 10.). Usto, Rezolucija izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarizma u javnom prostoru, te napominje da u javnim prostorima pojedinih država (parkovima, trgovima, ulicama…) i dalje postoje spomenici koji veličaju i propagiraju totalitarne političke sustave. (čl. 17. i 18.)

 

Deklaracije Hrvatskog Sabora (1992. – 2009.)

 

Od hrvatske državne neovisnosti valja istaknuti tri deklaracije Hrvatskog sabora koje su na tragu rezolucija i deklaracija europskih institucija, od kojih su dvije donijete čak i prije onih u EU-u: Deklaraciju Hrvatskoga Sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, donijete 14. veljače 1992., Deklaraciju o osudi i uhićenju i umorstvu Andrije Hebranga, donijete 14. veljače 1992. i Deklaraciju Hrvatskoga Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, 1945.-1990., donijete 30. lipnja 2009. godine. Iz Deklaracije o dr. A. Stepincu valja izdvojiti: (…) U montiranom političkom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Rima i Vatikana s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke Crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda (čl. III.) i u čl. IV. Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, Hrvatski Sabor istodobno osuđuje političke procese s brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima, osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.

 

Deklaracija o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga. Među inim spomenimo čl. 4. kojim se zorno prikazuje bit Deklaracije. U cilju slamanja težnji hrvatskog naroda za njegovu državnošću, velikosrpske i jugounitarističke snage u vođenju protuhrvatske politike – uhitile su i okrutno umorile dosljednog borca za hrvatsko državno pravo Andriju Hebranga, osudivši pri tome u montiranim političkim procesima nevine, suprugu Olgu Hebrang i suradnika Vladimira Frajtića na dugogodišnje kazne robije. Hrvatski Sabor ovom deklaracijom odbacuje te protuhrvatske progone i osuđuje njihove idejne začetnike i izvršitelje.

 

Deklaracija Hrvatskog Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. U Deklaraciji se navode temeljne poruke Deklaracija i Rezolucije europskih institucija, kojima se daje potpuna potpora. Za naš hrvatski slučaj valja podsjetiti na tri važna članka, četvrti, peti i 12. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili (…) čl. 4. Vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u pojedinim zemljama a da se nisu distancirale od zločina koje su počinili ti režimi u prošlosti. (čl. 5.) i čl. 12. Hrvatski Sabor pridružuje se  pozivu koje je Parlamentarna  skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

 

Kratki uvid u prikazane rezolucije i deklaracije, kako europskih ustanova tako i hrvatskih, imao je svrhu potaknuti nas na razmišljanje i ocjenu što je po njihovu slovu učinjeno u našoj državi, strankama slijednicama propalog titoističkog komunističkog režima, školstvu, obrazovanju, društvenoj javnosti, klimi pomirenja, nužnosti istraživanja zločina i njihovih izvršitelja… Za detaljne odgovore s preciznim podatcima potrebne bi bile ozbiljne znanstvene studije, koje bi trebale pokrenuti službene vlasti koje prema njima imaju i zakonske i sve druge obveze – moralnog, humanističkog, civilizacijskog, anti-ideologijskog karaktera. No dosadašnja znanja, uvidi u praksu suočavanja sa zločinima i pogledi prema budućnosti bez komunističkih i inih totalitarizama, pokazuju žalosnu sliku nepoštivanja, zanemarivanja i minoriziranja zločina a da ne govorimo o putovima i metodama prevladavanja komunističkih zločina i njihova slavljenja – napose obnavljanja u novim oblicima i formama. Sa starim i novim protagonistima.

 

Ignoriranje obveza iz europskih i hrvatskih rezolucija

 

Ako ozbiljno analiziramo obveze iz spomenutih rezolucija u slučaju Republike Hrvatske nedvosmisleno možemo zaključiti: osuda komunističkih zločina i provođenje obveza iz prihvaćenih i usvojenih rezolucija i deklaracija deklarativnog je, a ne stvarnog i iskrenog karaktera. Osuda zločina i prijedlozi za njegovo sankcioniranje, gdje god je to moguće, kao i njihovo aktualiziranje, prvenstveno je plod odgovornih političara, povjesničara, publicista, novinara, najbližih i rodbine te prijatelja i poznanika žrtava, a nikako sustavne brige države.

 

Za počinjene zločine, kada su i postojali evidentni dokazi njihova  počinjenja i počinitelji, vlasti su na svim razinama izbjegavale bilo kakve sudske postupke – tako dugo dok počinitelji nisu prirodnim putem napustili ovaj svijet. To znači da u Hrvatskoj nitko nije osuđen za počinjene zločine. Primjeri su brojni. Od Orsule i Dakse, Maclja, Bleiburga i Križnih putova, sve do tisuća pojedinačnih zločina za koje postoje dokazi s imenima i prezimenima izvršioca. Istraživačke knjige i studije objavljene na tu temu uglavnom zaobilaze javne medije tako da su poznate uskom krugu ljudi. Od sljedbenika propalog komunističkog sustava napadane za tzv. povijesni revizionizam!

 

Državne vlasti u ovih 30 godina hrvatske samostalnosti nisu ništa učinile na poticanju i financiranju znanstveno-istraživačkog rada koji bi doprinio rasvjetljavanju komunističkih zločina, u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, kao i zločina prema hrvatskoj političkoj emigraciji, sve do 1989. godine. Nadležna državna odvjetništva odlagala su ili prekidala istrage i postupanja bez obzira na svoje zakonske obveze o nezastarijevanju zločinačkih dijela. Istraživanja grobišta/stratišta diljem zemlje, kojih ima preko 800, sporo se i neučinkovito provode. Ali, i ti zadatci provode se prije svega pod pritiskom pojedinih udruga i pojedinaca, i dijela odgovornih dužnosnika u vlastima. Kada se taj proces i dovrši posmrtni ostatci ekshumiranih  žrtava godinama čekaju dostojanstveni ukop i dostojno grobno mjesto. Sjetimo se primjera ekshumiranih žrtava (1163) iz Maclja i dvanaestogodišnjeg čekanja na ukop iz crnih vreća s tavana Patologije Medicinskog fakulteta, gdje su bile prepuštene zaboravu. Djelom vrijednih i odgovornih ljudi žrtve su dostojno pokopane.

 

Proteklih 30 godina hrvatske samostalnosti pokazalo je kako su i mnogi visoki državni dužnosnici na različite načine djelovali u pravcu ignoriranja, zataškavanja ili prikrivanja zločina i njihovih izvršitelja. Državne vlasti do dana današnjega nisu ništa učinile na distanciranju od simbola totalitarne komunističke vladavine, već suprotno, na smišljen i lukav način pojedinci oživljuju te simbole (poput zvijezde petokrake, zločinačkih izrijeka, lažne i iskrivljene povijesti, financiranja filmova, lažnih ustanaka, manipuliranja brojem žrtava i sl.) kojima se nanovo oživotvoruje Titov zločinački režim. Još uvijek mnoge ulice, trgovi i parkovi te ustanove nose ime zločinca Tita i njegovih simbola. U sustavu odgoja i obrazovanja, u školskim udžbenicima i odgovarajućim stručnim materijalima, medijima evidentno je postojanje iskrivljenih povijesnih činjenica u duhu bivšega propalog režima. 

 

SDP, partija koja nasljeđuje (ne)djela bivše komunističke Partije i masovnog zločinca Tita, i dalje slijedi njegovo djelo – ne odričući se od njegovih zločinačkih osobitosti. Čak suprotno. Istaknuti član te kamarile javno u Hrvatskom Saboru govori kako oslobodioci (Titini partizani), nisu na kraju rata do kraja obavili čestito posao, drugim riječima što nisu pobili sve svoje protivnike! Dakako, bez suda i suđenja te prava na obranu kakva je bila i praksa! Državno odvjetništvo takve izjave ne zanimaju bez obzira na sve Rezolucije i Deklaracije! Briga njih za Vaclava Havela i spomenute dokumente Europske Unije i deklaracije Hrvatskoga Sabora! SDP nije pokrenuo čak ni pitanja Titovih žrtava iz jugoslavenskih/ hrvatskih ljevičarskih redova: iz njegova moskovskog razdoblja 1936.-1939.; žrtava iz novije povijesti – od žrtava Golog otoka, odnosa prema potpisnicima (komunistima) Deklaracije o nazivu hrvatskog književnog jezika, o 50.000 izbačenih članova KPH zbog tzv. hrvatskog nacionalizma u razdoblju i poslije Hrvatskog proljeća do ubojstva hrvatskog ljevičara Andrije Hebranga i progona brojnih u cijelom društvu! Što je tek sa 576.000 ubijenih, 3,5 milijuna isljeđivanih, nekoliko tisuća stratišta diljem bivše države itd.

 

Potporu zločinačkom Titovu režimu daju i pojedini javni mediji i novinari. Budući da nije provedena lustracija dio novinarskog svijeta nastavio je provoditi svoj partijsko-društveni angažman u duhu bivšega komunističkoga sustava. Tome valja pridodati i dio udruga koje nasljeđuju Titov zločinački režim, ali i nove garniture istomišljenika koje pod plaštem tzv. antifašizma nastavljaju obožavanje i populariziranje propalog režima. Površni hod po našim medijima bjelodano pokazuje tko je tko!

 

Velikosrpska agresija na Hrvatsku i Domovinski rat bili su dobar plašt za jedan dio komunističkih agitatora, koji su se na različite načine prikrili, uključili se u rad domovinskih stranaka glumeći odanost hrvatskom narodu i domovini, da bi kad se situacija smirila pokazali svoje pravo lice. Njima se pridružio i velik broj uljeza koji smišljeno uništavaju hrvatske stranke, hrvatski narod i suverenost naše države. Često u duhu novoga jugoslavenstva, balkanstva – regiona i tzv. pomirenja pod svaku cijenu. Naravno, prije svega na hrvatsku štetu. Tu je i spoj komunističkog nasljeđa, liberalizma i modernog globalizma (sorošizma), koji je tako dobro u svojoj knjizi Demon u demokraciji, prikazao poljski filozof i europarlamentarac Ryszard Legutko.

 

Gotovo pola stoljeća življenja u Titovu komunističkom paklu ostavilo je bolne tragove u biću hrvatskoga naroda. Da bi sačuvali glave dio naših ljudi, preko ucjena, prijetnji, zatvaranja i progona, oportunizma bio je prisiljen na djela kojima su sudjelovali u održanju zločinačkih komunističkih vlasti. S dolaskom demokracije, a vjerujući da će i takve istine doći na vidjelo, potpuno se pasivizirao, ostajući živjeti u intimnom suočavanju s prošlošću. Njihovi gospodari i dalje njima vladaju, poneki i s viših razina, nego u bivšem režimu. Sukladno praksi logoraša s Golog otoka, kojima su onim sretnim preživjelim, njihovi gospodari vladali i na tzv. slobodi.

 

Bolno je i tragično suočavanje s istinom o neprovođenju europskih i hrvatskih rezolucija i deklaracija. Današnje okolnosti ne daju nam nadu da će se nešto promijeniti. Stoga pred svima nama koji vjerujemo u ispravnost suočavanja s poviješću komunističkog totalitarizma stoje još brojnije zadaće. Mnogo teže i opasnije nego što smo to mogli i pomisliti. Zahvalan sam gospodinu Damiru Borovčaku koji je odgovorima na moja pitanja, vezanim uz ovu prigodnu temu, svojim bogatim iskustvima u suočavanju s ostacima prošlosti komunističkog totalitarizma  i njegovim ovovremenim oživljavanjem, produbio potrebu držanja aktualnom ove sudbonosne zadaće. Na neki način neka to bude i upozorenje uoči obilježavanja 23. kolovoza Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima  staljinizma/komunizma i nacizma/fašizma.

 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik