Hrvatski Fokus
Povijest

Vojnovići između hrvatstva, talijanstva i jugoslovinstva

Lujo Vojnović nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima

 
 
Vrlo je dragocjena knjiga Benkovčanina slavista Mirka Žeželja Gospar Ivo – Biografija Ive Vojnovića, (Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977.) gdje se dojmljivo i temeljito dokumentirano riše psihološki, politički i umjetnički portret književnika Iva Vojnovića i njegova okruženja. Obitelj Vojnović potječe od katunskih knezova istočne Hercegovine koji se spuštaju u Boku (Herceg Novi) i nastupaju kao kapetani u rusku službu gdje stječu plemićki naslov, sa kojim se rado kasnije kočopere i nazivaju sebe i grofovima. Đorđe Vasiljev Vojnović radi za Austrijance i Ruse, pregovarajući o prepuštanju Boke Austriji; nastupa i kao pregovarač antinapoleonskih snaga s Dubrovačkom republikom.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/09/m__3.jpg
Austrija im potvrđuje plemićki naslov, ali i nastupa relativno oprezno s rusofilskom obitelju. Đorđe se u katoličkoj crkvi u Anconi vjenčava s katoličkom Albankom Kasandrom Angeli Radovani. Sin Jovan ženi Katarinu Gojković, koja se nakon Jovanove smrti udaje za Alessandra de Pellegrinija. Katarinina djeca su Kosto (otac Iva i Luja Vojnović, te Kate, Nike i Gjene) i Đorđe. Đorđe je dogurao do predsjednika Dalmatinskoga sabora, iako se osjećao Srbinom bio je za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Kosto je kao uvjereni katolik uz prijatelja don Mihovila Pavlinovića, neformalnog vođu hrvatskoga preporoda u Dalmaciji evoluirao do političkoga Hrvata, ali naravno vrlo umjerenog i strossmayerovske struje. Strossmayer je kolikogod politički anakron i vanjskopolitički štetan, te bez talenta za političku trgovinu ipak u Dalmaciji preko don Pavlinovića (polupravaša) puno dobra učinio.
 
Političko shvaćanje Koste Vojnovića najbolje se očituje u pismu Strossmayeru na Ivandan 24. VI. 1871.: "…lasno Vam je da uz ovaj  list dođe tiskana u Narodnom listu zahvalnica mojim Biračima, kojim se odričem zastupništva za vanjske kotare Boke Kotorske… Kod nas, kako kod Vas kod onog razreda inteligencije – izuzevši svećenstvo – koji vlada politikom, zabačena je već ona prva čest Vašeg gesla "Sve za vjeru i domovinu!" – na kojoj jedino može se utemeljiti trajni i pravi napredak domovine naše… dapače da je tureno na stranu kao stari prijatelj koji je p(a)o u nevolju, s kojim se stidiš i razgovarati se, i koji više nije dostojan da pređe prag tvojih vratah. (kao i danas, op., T.T.) Prazni je izgovor što se kaže, da valja mimoići vjerozakonska pitanja za ljubav narodne sloge, da ne bi postanuo razdor među  Katolike i Pravoslavne. I djeca već vidu da borba nije među Kršćane i Rišćane, nego među kršćanluka i poganluka u ženidbi, u nauku, u političkom, u društvenom životu…"
 
Spominje razdor u stranci kad je većina pristala k vladinom prijedlogu o školstvu (liberalnom, T.T.), rascijep u vjerozakonskoj stavci, te potresi politički u Francuskoj. (misli na komunu, op., T.T.) "Ja sam od mnenja da u današnjem sustavu našeg sabora ne može se stvoriti narodno – kršćanska stranka, da pače da ne bi bilo shodno ni stvoriti je, nego joj samo za sada na drugom polju krčiti put. Ali savjest od druge strane ne dopušta mi više da vojujem pod jednim barjakom iz kojeg prve riječi Vašeg zlatnog gesla su izbrisane, niti da budem solidaran politike koja ne počiva na kršćanskom temelju.
Osven toga Preuzvišeni Gospodine, Vi znate dobro da ako sam po rodu Srb, po politici sam Hrvat, a po vjeri Katolik. Dični kotari koje imao sam čast zastupati dišu Srpstvom (posebno oko Herceg Novog i danas, op., T.T.) i Pravoslavstvom, koja su slivena u jedan pojam. Koliko se nijesam htjeo iznevjeriti svojoj savjesti, toliko ni nametnuti se mojim biračima. Odstup je bio jedini pošteni izlazak iz ovog škripca, te sam ga izabrao. Bivši narodna stranka jur u većini, a imajući valjanih zastupnikah novih i starih, – mogo sam se časno potegnuti u obiteljnu luku, natrag s devetgodišnje borbe…
I tako domaći i zanatni posli činili su mi nepodnosnim zastupnički teret. (eh,bi li se netko od sabornika danas ovako oprostio od masne sinekure? T.T.)
Nu za "vjeru i za domovinu" bio bi ih sliedio žrtvovati, ali za nevjeru nipošto…"
Ne znam oćemo li se još susresti na političkom polju: želimo li u Zagrebu, oli niđe drugođe. Skromnome obiteljnome životu oteo sam se jedino ponudom svoga učitelja i prijatelja Pulića (don Đuro, dubrovački erudit, vrlo zaslužan u borbi za hrvatstvo) nazad devet godinah… Ne pitam u Boga nego da mi podijeli milost kako ću u ljubavi prema svojoj Crkvi, svome Vrhovnom Pastiru i svojoj Domovini uzgojiti svoju djecu, tako da ova nad očevom pločom uzmogne urezati ova jedina dva slova "fidem servavit". (ulomak iz Pavlove poslanice Timoteju – dobar boj sam bio, utrku završio i "fidem servavi", tj. vjeru sačuvao, T.T.) Ali će mi kao jedino nadanje svog političkog vojevanja ostanuti Vaše dragocjeno prijateljstvo, koje ufam da će me slijediti i daleko od praha političke borbe.
Ovom nadom ljubim vam u ruke moleći Vaš pastirski blagoslov.
Dubokim počitanjem ostajem V. K. Preponizni sluga i prijatelj
 
Naravno Vojnovići nikada nisu bili preponizni, raskol sa Srbima u Dalmaciji je vezan uz 1876. godinu, a Neodvisna stranka i narodnjaci nastaju tek 1880. Kosto je imao odvjetničku kancelariju sa lijepim prihodima (6.000 forinti mj.) i namjesto da pričeka pobjedu Narodne stranke u Dalmaciji on je prihvatio posao na sveučilištu (2.000 for. mj.) dočekavši i Khuena Hedervaryja i prerano umirovljenje. Khuen je bio mason, kao i većina političara toga vremena kao i književni kritičar Milan Marjanović koji je pomogao formiranju Hrvatsko-srpske koalicije .
 
Po savjetu liječnika, pašenoga dr. Neumayera (muž ženine sestre, u ovom slučaju tetke Iva Vojnovića Nicol – Nike Serragli Neumayer, T.T.), a na poziv o. Petra Dumičića (benediktinac) mati je nekoliko ljetnih mjeseci 1872. godine s djecom provela na Lokrumu, koji je poslije pogibije cara Maksimilijana u Meksiku (1867.) bio u rukama benediktinaca (kao Contea di Lacroma). Kate je tad imala 16 godina, Ivo 15, Lujo 8, a Gjene 6. Na otočiću je boravio i ruski diplomat Aleksandar Jonin, nisu ga vidjeli, ali su slušali njegove svađe sa ženom. Mistički brod od hridi usred pučine, egzotični nasadi, divlje araukarije, aromatično bilje, rijetki oblici, boje, mirisi, papige i druge ptice i životinje; nasuprot – bedemi njihova Grada. Pravo boravište nimfa. Vrlar je svaku večer polijevao šetunije i vijojle pred vratima benediktinskoga samostana pretvorena u pustinjačke carske ćelije, sa romanskim klaustrom u bijelim leandrama. (sada mi je jasno zašto je Kaznačić u posmrtnom epigramu Luja Serraglija nazvao bijelim oleandrom (T.T.) K moru su vodile kamene stepenice. U sanjivim podnevima i noćnim tišinama mirio je posvuda lovor. Lujo je vjerovao da se tu zametnula Trilogija, ali je očitije da je to bila scenarija za Imperatrix. (M. Žeželj, "Gospar Ivo", str. 28.).
 
Žena Kostova i majka Ivova Marija kćer je Luja Serraglija, Talijana s dubrovačkom adresom i konavoskom majkom Marijom Salatić. I Lujo (Luigi) i njegov sin Abele osjećali su se Talijanima, Luigi je bio počasni konzul Italije. Luigijeva žena (baka Iva i Luja) Kristina (odmilja Križe) Gjivović je iz ugledne dubrovačke obitelji. Lujo Vojnović diplomat i povjesničar politički će se osjećati Srbinom, služio je na crnogorskom dvoru, preživio i Pavelića i Tita i umrijeti u Zagrebu u dubokoj starosti nakon što je nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima i imao nekoliko političkih afera kao spretan mutikaša. Ivo se osjećao Hrvatom, ali njegovi zanosi prema kosovskom ciklusu i nezdrav romanski sentiment gdje je kao cenzor zabranio Crvenu Hrvatsku zbog nekorektnosti prema austrougarskim trenutnim saveznicima Talijanima, čine ga političkim čudnovatim kljunašom. Nekada djetinjast, dobroćudan i afektivan, nekada pun grofovske poze i nesposoban racionalno upravljati novcem, proustovski gospodin Ivo je dobra tema za psihoanalizu. Na kraju je nešto i propatio kao politički protivnik austrijanštine.
 
Dodajmo i komičan slučaj nakon premijere Ekvinocija u Beogradu 18. XII. 1903. godine: "kada je upravnik Narodnoga pozorišta (kazališta, T.T.) čestitao Ivu na uspjehu." Muzika dobra, bura dobra! Murat (Marko, slikar, T.T.) se mučio za dijalekat i akcenat. Pismo je pisano prilično nečitkom ćirilicom pa ga je Lujo dešifrirao Ivu i dodao "Altroche geroglifici! Scrittura babilonese addirittura! (a kamoli hijeroglifi! Čak i babilonsko pismo!) Što sam mogo dečifrat, dečifro sam ti! Del resto i senso e chiaro (u ostalom smisao je jasan)". Kad je u Beogradu obnovljen 1940. predstavu su posjetili i Lujo sa kćerkom koji je napisao: "akcenat je za 90 % pogrešan, a i igra, s meštrom Ivom u čizmama (koje se nikada u Dubrovniku nisu vidjele) i Jelom u crnim čipkama kao da je kneginja, s pukom u crnogorsko-hercegovačko-dalmatinskoj… nošnji sa crvenim kapicama na glavi – pravi "brđanski" Ekvinocijo"…
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Titin režim sustavno stvarao vlastite neprijatelje

HF

Pismo Načelniku Prefekture Policije u Parizu 11. prosinca godine

hrvatski-fokus

Mudre izreke isusovca Baltasara Graciana

hrvatski-fokus

Ivan Kukuljević Sakcinski u Dubrovniku

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više