Hrvatski Fokus
Povijest

István Türr – čudo od čovjeka!

Kozmopolit XIX. stoljeća

 
 
István Türr (Baja, 11. VIII. 1825. – Budimpešta, 3. V. 1908.), jedan je od osnivača dioničkih društava za gradnju Panamskog i Korintskog kanala. Obnovio je veliki (Franzov) kanal u Bačkoj i dao sagraditi prvi kanal za navodnjavanje u nas između Malog Stapara i Novog Sada. I danas se čini kao da izlazi iz svijeta legendi: sa dugim, uvijenim brkovima, ogrnut pijemontskom pelerinom, iskićen odlikovanjima europskih kraljeva i careva izranja iz magline prošlosti.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/09/hero_079.jpg
I suvremenici su se divili Türru, smatrali su ga jednom od najinteresantnijih osobnosti druge polovine XIX stoljeća. Alexandre Dumas sin opisivao ga je kao junaka slobode čije je srce „pola od anđela, pola od lava pustinjskog“. Mađarski pisci Mor Jokai i Kalman Mikszath oduševljavali su se njegovim grandioznim planovima za uređivanje voda i građenje kanala raznih namjena. I oni su ga smatrali likom iz narodnih bajki, koji se, eto, našao na pravom mjestu, pošto je obišao sedam mora i oceana. Književnici su naravno pretjerivali, ali ne previše: njegov životni put bio je zaista nesvakidašnji, pravi pravcati avanturistički roman. Ovaj zidarski šegrt postao je poručnik u austrijskoj vojsci u Lombardiji, kapetan u Mađarskoj legiji osnovanoj u Italiji nakon sloma revolucije. U Krimskom ratu je potpukovnik turske vojske, pa prelazi na drugu stranu i postaje pukovnik engleske intervencionističke regimente. U tom svojstvu krijumčario je oružje za mađarske pobunjenike, ali je uhapšen u Erdelju, pa pušten na intervenciju engleskog dvora.(!) Godine 1859. ponovo je u Italiji, pridružuje se Garibaldiju, koji ga imenuje za generala i inspektora talijanske republikanske vojske.
 
Preko Türra talijanska Vlada je tražila saveznike na Balkanu!, T.T.). Kasnije, kada postaje svjestan da je vrijeme revolucije prošlo, da se svijet uveliko mijenja, priključuje se monarhistima, i od kralja dobiva još jednu generalsku zvjezdicu na epoleti. Kao predstavnik talijanske kraljevske vojske dolazi u Pariz, uključuje se u diplomatski život, ženi se nećakom Napoleona III. Otvaraju mu se vrata pompoznog francuskog dvora, ulazi u krug moćnika. Živi raskošno u jednom dvorcu u Parizu, ali ima vlastite stanove  u Milanu, Beču i Budimpešti. Sudjeluje u raznim diplomatskim misijama, prima na sebe zadatke vojne prirode, vjerojatno i obavještajne. Jedna od ovih trebalo je da bude realizirana u Srbiji, ali zbog promjene okolnosti, odustalo se od toga. Poslije austrijsko-mađarske nagodbe 1867. godine svoje usluge stavlja na raspolaganje Monarhiji. U sedamdesetim, osamdesetim godinama XIX. stoljeća nalazi se svugdje gdje se govori i odlučuje o vodama Austro-Ugarske monarhije, ali i širom svijeta.
 
Već 1867. godine obilazi Torontalsku i Tamišku županiju s talijanskim i francuskim „inžilirima“, kao i sa domaćim, među kojima je i Sani Katona (Katona Antal), koji je sudjelovao u reguliranju Tise od Segedina do Bečeja. Radi na reguliranju južnog dijela Banata, ali se zalaže i za šire uređenje voda od Moriša i Harange do Begeja, od Begeja do Dunava, odnosno Pančeva, to jest, predlaže kopanje   današnjeg banatskog kraka kanala Dunav-Tisa-Dunav. U tom cilju 1870. godine inicira osnivanje banatskog dioničkog društva, ali do toga nije došlo zbog nezainteresiranosti veleposjednika.
 
U Bačkoj ga je sreća više služila. On, koji je vidio u Lombardiji divne kanale u funkciji, bio je zaprepašten činjenicom da je Franzov kanal, remek djelo Jozsefa Kissa, bio potpuno zapušten, sav u ševaru i trsci. Promet je bio otežan, na nekim dijelovima i nemoguć zbog blata i mulja. Godine 1869. daje prijedlog vladi za obnovu kanala i dobiva ga na uporabu,  veoma povoljno, takoreći budzašto. Radovi na kanalu, u vrijednosti od deset milijuna forinti, počeli su 1871. godine i završeni u 1879. godini. U međuvremenu je izgrađen i pomoćni kanal između Baje i Bezdana radi napajanja u sušnim periodima, pa je kanal postao plovan tijekom čitave godine.
 
Između 1872.-1875. godine sagrađen je i Franz Josefov kanal za navodnjavanje od Malog Stapara do Novog Sada. Po njegovom završetku ostvarila se mogućnost za navodnjavanje 400.000 jutara dobre bačke oranice, ali to nije iskorišteno; ratovi su učinili svoje. U cilju ostvarenja ove ideje István Turr bio je u audijenciji kod cara Franje Josipa. Pikanterija ovog susreta je to što je general Turr u ime istog cara bio dva puta osuđen na smrt – jednom u Italiji zbog dezerterstva, a drugi put u Erdelju zbog sudjelovanja u pobuni i krijumčarenja oružja. O tomu su diskretno šutjeli, govorili su o poslovima koji su zaista bili unosni. Turr je zamolio suverena da svojim nazočstvom uveliča početak gradnje malog kanala, što je on i obećao. Prema narodnoj predaji prvi grumen obrnuo je zlatnom lopatom. Taj čin stari republikanac Türr ipak nije obilježio poprsjem cara, već jednom ženskom figurom, koja je bila personifikacija vječne i plodne Panonije. Taj spomenik u blizini Malog Stapara, kod ulaza u kanal još i danas stoji, ali obezglavljen. Prema pisanju Milenka Beljanskog Pipca jedna grupa Sivčana je 1919. godine pokušala odstraniti spomenik. Ručnom snagom to nije išlo, pa su upregli volove, ali spomenik je i dalje odolijevao. Tada se jedan od grlatijih, Sava Budišin, popeo na poprsje i odrubio mu glavu. Ime tvorca spomenika nije ostalo zabilježeno, ali je ime „autora“ vandalizma sačuvano za potomstvo.
 
Kanal je inače građen prema planovima talijanskog inženjera Pietra Caramorre, a pod rukovodstvom inženjera Martona Klasza. Dug je 68 kilometara,  da bi se pored Novog Sada ulio u Dunav. István Türr je vizionarski i sa velikim oduševljenjem govorio o „obećanoj zemlji“ za narod Bačke, o velikim mogućnostima i još većim koristima, ali se to, zbog neznanja i nesposobnosti, nije ostvarilo. Ni poslije 130 godina…
Paralelno sa gradnjom malog kanala radio je i na ostvarenju velikog vodenog i željezničkog puta od Dunava do Jadranskog mora. Godine 1868. ishodio je dozvolu za realizaciju tog grandioznog pothvata, koji je bio na dnevnom redu još od početka XVIII. stoljeća. Prema zamislima Turra (i drugih) trebalo je uraditi slijedeće poslove: gradnja kanala Begej-Tisa (radi spajanja sa kanalom), gradnja kanala Vukovar-Šamac, regulacija Save od Šamca do Siska, bageriranje Une od Siska do Karlovca, gradnja željeznice od Karlovca do Rijeke. Ovaj pothvat zahtijevao je ogromna sredstva koja su prelazila mogućnosti Carevine, tako da to ni ovog puta nije ostvareno. Sa željeznicom je to išlo jeftinije i brže…
 
Ono što nije mogao ostvariti u zemlji, pokušao je u svijetu. Godine 1876. godine od kolumbijske vlade za deset milijuna franaka dobio je dozvolu za presijecanje Sjeverne i Južne Amerike na srednjem dijelu uske prevlake, odnosno za spajanje Atlantskog i Tihog oceana. Taj svjetski značajan vodeni put kasnije je dobio ima Panamski kanal.
Postao je jedan od vodećih dioničara društva za gradnju kanala. Tijekom izgradnje uočio je velike malverzacije, pa je na vrijeme napustio projekt, unovčivši svoje akcije i dozvolu za gradnju. Do svjetskog poznatog financijskog kraha došlo je 1889. godine. Riječ panama i dan danas služi kao figurativni izraz za velike prijevare uz podmićivanje službenih osoba.
Godsine 1881. sklopio je sporazum sa grčkom vladom o izgradnji Korintskog kanala. Osnovao je dioničko društvo, gradnja je počela, ali je društvo tijekom rada palo pod stečaj. I kod jednog, i kod drugog projekta desna ruka Istvána Türra bio je njegov prijatelj, inženjer Bela Gerster. On je sudjelovao kao mjernik u trasiranju Panamskog kanala, a bio je i projektant i glavni inženjer Korintskog kanala. Jedno vrijeme je bio i rukovoditelj Franz Josefovog kanala. Neumorni Türr je 1882. godine inicirao povezivanje Egejskog mora sa Jonskim, a sljedeće, 1883. godine predložio je građenje kanala između Baltičkog i Crnog mora! Od tih silnih planova i inicijativa do kraja je realiziran samo Bački kanal, Panamski i Korintski kanal završili su drugi.
 
István Türr je bio tipičan predstavnik svog vremena: liberalnog građansko-kapitalističkog društva druge polovine XIX. st. Imao je velike ideje, radio je sa velikim novcem, živio je luksuzno u svojim apartmanima, rezidencijama i velebnim dvorcima. Ni kao graditelj, ni kao general nije imao tehničko ili vojno obrazovanje – nije zapravo imao nikakvo – ali je bio vizionar, poduzetnik svjetskog glasa, pomalo i pustolov, koji je planirao smjelo, ponekad i rizično. Bio je svjetski čovjek, kozmopolit gospodskih manira.
 
Na kraju životnog vijeka, kao što to obično biva sa ljudima takvog kova, ostao je i bez novaca, i bez imovine. Živio je skromno u Nizzi u kući svog prijatelja koji mu je dao jednu sobu. Osnovnih životnih uvjeta ipak nije bio lišen: dobivao je generalsku penziju. Od svog načina života nije odustao ni u poznim godinama. Njegova visoka figura, još uvijek uspravnog držanja, pojavljivala se čas na pariškim bulevarima ili na obali Temze, u Londonu, čas u Beču pored Burgtheatra. Na putu od Beča do Pešte prehladio se, ali je još obavio razgovor o pisanju i objavljivanju svojih memoara. Do toga nažalost nije došlo: istrošeni organizam nije odolio hladnoći. Umro je u Budimpešti 3. svibnja 1908. godine, u osamdeset trećoj godini života.
(Zoltan Kalapiš, književnik, Novi Sad,Radovi za III. monografiju VODE SjEVERNE BAČKE u ediciji "Tija voda")

 

Priredio: Teo Trostmann

Povezani članci

Stari dubrovački prostor na Pločama

HF

Okrutni general Mario Roatta

HF

Splićanin Josip Barač u Dubrovniku

HF

Tito i Draža ćaskali na slamarici

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...