Književnost Hrvata po Žigmanovu

Dok je progonjeno desetine tisuća srijemskih Hrvata, Bunjevci i ‘bunjevački Hrvati’ mešetarili su hrvatskim domovnicama…

 

 

Sada se sve više, svakim danom i sve jasnije vidi da hrvatska zajednica u Republici Srbiji ne može normalno funkcionirati do god se ne rješi bunjevačko pitanje i pitanje tko ima prava na manjinska prava. Naime, Bunjevci su razorni element u ovdašnjem (govorim isključivo o prostoru Vojvodine) nacionalnom korpusu Hrvata unazad najmanje sto godina, a sada su na čelu svih krovnih „hrvatskih“ institucija u Republici Srbiji.

Svojom mimikrijom, ne izjašnjavajući se nikada kao Hrvati, danas se oni u Srbiji dijele na Bunjevce i „bunjevačke Hrvate“. Bunjevci su poseban narod (iako su im djedovi oni isti kao i u „bunjevačkih Hrvata“) i po službenom popisu ih je 16.706. Oni kažu da s Hrvatima nemaju nikakve veze!

„Bunjevački Hrvati“ s druge strane su, svojom mimikrijom (i Bunjevci i Hrvati, odnosno nisu ni Bunjevci ni Hrvati, kako kada zatreba) uspjeli zauzeti sve ključne (plaćene) pozicije u svim krovnim institucijama kada je u pitanju 57.900 Hrvata u Republici Srbiji. Da stvar bude još gora nikako ne znamo koliko ima tih „bunjevačkih Hrvata“ jer je to nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju,  ali ih je po svim procjenama izuzetno malo i svi žive u Subotici i njenoj okolici. Poseban problem čini to što Hrvati u Srbiji ne razlikuju po ničemu Bunjevce od „bunjevačkih Hrvata“ jer i jedni i drugi imaju isti jezik, iste običaje, iste pjesme, istu nošnju i iste kulturne manifestacije. To je činjenica.

 

Kada bi se na tim pozicijama „bunjevački Hrvati“ ponašali kao istinski zastupnici svih Hrvata u Republici Srbiji i radili svoj plaćeni posao korektno, problema ne bi bilo, ali danas je sve u rukama jednog „bunjevačkog Hrvata“, čovjeka koji je po svom karakteru najgori među njima, i on selektira sve vrijednosti u ovdašnjih Hrvata po svom (bolesnom) nahođenju. U pitanju je do sada neviđena sujeta i manija veličine („Mesija“, „Napoleon“ ) te da bi opstao na svim ovim pozicijama ne preza od mahinacija, plagijata, laži i svemu drugom nedostojnom čovjeka. Tako uz naturanje bunjevštine on čini diskriminaciju u odnosu na ostale ovdašnje Hrvate, a posebice na one koji mu nisu pokorni i ne misle kao on.

 

Primjera je bezbroj i sve sam ih naveo u svojim „Otvorenim pismima“ koje godinama šaljem na relevantne adrese, ali „bunjevački Hrvati“ drže sve medije i sav naš novac te se ova situacija teško mijenja. No, mora se promjeniti! Najnoviji primjer, a i ranije sam pisao kako se u književnosti vrši ta diskriminacija, je dodjela ovogodišnjih književnih nagrada „A.G. Matoš“ i „Emerik Pavić“. 

Na portalu ZKVH 14. rujna 2020. godine je objavljeno da je održan sastanak Povjerenstva za dodjelu trijenalne nagrade „Antun Gustav Matoš“. Tekst u cijelosti glasi:

“Povjerenstvo za izbor najbolje knjige poezije Antun Gustav Matoš za razdoblje 2017. – 2019., sastalo se 14. rujna 2020. godine u prostorijama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata kako bi se upoznalo sa šesnaest naslova koji su ušli u konkurenciju za ovu trijenalnu nagradu koju dodjeljuje Zavod (čitaj Tomislav Žigmanov, prim.a.). Knjige poezije ocjenjuje međunarodno (!) povjerenstvo i čine ga predsjednica Klara Dulić Ševčić, master prof. jezika i književnosti iz Subotice, te članovi književnik Mirko Ćurić iz Đakova (na sastanku putem video poziva) i Mirjana Crnković, master edukacije filozofije i master edukacije hrvatskog jezika i književnosti iz Tavankuta. Povjerenstvo se upoznalo s knjigama te preuzelo obvezu pročitati sve knjige te na sljedećem sastanku sačiniti uži izbor gledajući umjetničku i estetsku kvalitetu sadržaja.”

Na istom portalu 28. rujna 2020. je objavljeno da je u uži izbor za nagradu “A. G. Matoš” ušlo pet naslova. Tekst u cijelosi glasi: “Međunarodno povjerenstvo za trijenalnu nagradu za najbolju knjigu poezije „Antun Gustav Matoš“ za razdoblje 2017.-2019., koje čine predsjednica Klara Dulić Ševčić, master prof. jezika i književnosti iz Subotice, te članovi književnik Mirko Ćurić iz Đakova (na sastanku putem video poziva) i Mirjana Crnković, master edukacije filozofije i master edukacije hrvatskog jezika i književnosti iz Tavankuta održalo je drugu sjednicu 28. rujna 2020. godine.

Povjerenstvo je donijelo odluku da u uži izbor za nagradu „Antun Gustav Matoš” uđe sljedećih pet knjiga:

1. Radović, Ljerka, Refleksija nutrine: pjesme, Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo „Stanislav Preprek“, Novi Sad, 2017.

2. Rudić, Blaženka, Povratak iskonu, 2., Katoličko društvo „I. Antunović“ i sestre dominikanke, Kongregacija svetih anđela čuvara, Subotica, 2017.

3. Vasilj, Ljiljana, Dogodine u Vukovaru, Ćirilometod.knjižara, Zagreb, 2017.

4. Kašik Bertron, Franjo, NLU Nepodnošljiva lakoća umiranja, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, 2019. i

5. Šeremešić, Tihomir, [autor fotografija Tihomir Šeremešić], Ključ sedmog neba, T. Šeremešić, Sombor, 2019.

(Povjerenstvo napominje kako redni brojevi ne znače nikakav redoslijed, knjige u uži krug ulaze ravnopravno.)

U cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne književne produkcije među Hrvatima u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio je 2014. godine trijenalnu nagradu za najbolju knjigu poezije, koja nosi ime „Antun Gustav Matoš“ (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), slavnog hrvatskog pjesnika, koji je o sebi pisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.

Za nagradu „Antun Gustav Matoš“ natječu se knjige pjesnika Hrvata iz Vojvodine, bez obzira na mjesto gdje žive, koje su objavljene na hrvatskom jeziku ili na nekom od njegovih dijalekata. Uzimaju se u obzir isključivo autorska poetska djela iz recentne književne produkcije, objavljena tijekom tri kalendarske godine koje prethode godini dodjele nagrade.

Nagrada „Antun Gustav Matoš“ za najbolju knjigu poezije za razdoblje 2017.-2019. bit će svečano uručena u okviru manifestacije „Dani hrvatske knjige i riječi: dani Balinta Vujkova“ 9. listopada 2020. godine. Osim diplome, nagrada ima i svoj novčani iznos”.

 

To je sve o trogodišnjoj književnoj pjesničkoj produkciji Hravta iz Vojvodine, a ista priča je s ovogodišnjom nagradom “Emerik Pavić” koja ima 44 naslova. I sve se ponavlja iz godine u godinu!!!

Prva stvar koja ne bi smjela biti je da je krug sužen na Hrvate iz Vojvodine, što je direktna diskriminacija u odnosu na više od jedne trećine Hrvata u državi u kojoj živimo!

A o 16 zbirki pjesama za 11 ne znamo niti njihove naslove, o autorima da ne govorimo! Ne znamo ni da li je 16 zbirki već neki uži izbor i po kom kriteriju. Svaka knjiga ovdašnjih Hrvata je zaslužila da se o njoj što šire govori, da i čitaoci ocjene koje su po njihovom mišljenju dobre, odnosno najbolje. “Hrvatska riječ” izlazi svakog petka ima 52 stranice i svaki broj košta našu zajednicu oko 5.000 €.

Trebalo je reći i da je od gore navedenih 16 zbirki pjesama 6 (šest) u izdanju Književnog kluba Hrvatskog kulturno-umjetničko-prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ iz Novi Sada! Ali u tom grmu leži zec jer Žigmanov zna da od dvadesetak autora iz tog Kluba njih nekoliko bolje piše od njega i mnogih “velikana” koje je on izmislio za novac! Da ne govorimo da je za najveću srijemsku pjesnikinju proglasio Milu Markov Španović koja je plagirala Ivu Andrića i mnoge druge hrvatske poznate pjesnike i pjesnikinje, među kojima Ljubicu Kolarić Dumić, rodom iz Kukujevaca!!! Za to se daje moralna ostavka na mjesto ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali Žigmanov nema trunku morala.

Trebalo je reći i da je u tih 16 zbirki i moja zbirka pjesma “Pjesme koje treba spaliti”, koja je puna pjesama o Hrtkovcima, ali Žigmanov osobno bolesno mrzi mene jer sam ga razgolitio u njegovim mahinacijama, plagijatima i lažima do gole kože. Po tome cijeni i moje pjesme izvrćući ih u svojim bolesnim “književnim kritikama” ruglu riječima najniže moguće kulturne razine. To prenosi i na moju obitelj, na kraju sve Hrtkovčane i sve Srijemske Hrvate!!!

To nije teško prepoznati u ovim stavovima: “Onaj tko pokuša rasvijetliti prave razmjere tragedije hrvatskog naroda u Srijemu, shvatit će da je ona dublja i šira nego što se čini. Prethodio joj je dug uvod, koji pokazuje da su srijemski Hrvati i sami djelomično kovači svoje nesreće. Godinama pred raspad Jugoslavije su bili društveno neoganizirani. Svega je nekoliko kulturno-umjetničkih društava u Srijemu imalo hrvatski pridjevak ili kompaktno hrvatsko članstvo. Odgovornost za slabo kulturno i društveno stanje hrvatskog naroda u Srijemu prije raspada Jugoslavije snosi nitko drugi do njihovi sinovi. Školovani po beogradskom nastavnom planu i programu, iz oportunizma i konformizma su se odrekli svoje nacionalne pripadnosti, svoje vjere, tradicionalnih vrijednosti i ostalih identitetskih sastavnica i za svoj stalni identitet su odabrali mimikriju”. Monstruozno!!!

 

Devedesetih godina je oko 30.000 mimikriziranh srijemskih Hrvata prognano iz svojih domova, stotine pretučeno i 26 ubijeno, dok su Bunjevci i “bunjevački Hrvati” mešetarili hrvatskim domovnicama i dlaka im s glave nije pala jer je i sam Šešelj rekao da ih ne treba dirati pošto su “naši”.

Sklonite bolesnog Žigmanova sa čela svih Hrvata u Srbiji dok, u svojoj nemoći razgolićene mimikrije, nije počeo iz Vojvodine i sam progoniti Hrvate koji mu smetaju!

 

Miroslav Cakić