Oslobađajući dokazi iz “Sindičićeve torbe”

Kako su se udbaši izvukli i 1992. godine

Nekadašnji šef II. (protuemigrantskog) odjela splitske Udbe Blagoje Zelić još je 21. prosinca 1992. opisao istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu Božidaru Jovanoviću kako su tekle pripreme – u onom dijelu u kojem je u njima sudjelovao – za ubojstvo Brune Bušića. Zelić je ispričao, među ostalim, kako je otputovao u Pariz sa zadatkom da preko svojih suradnika „locira“ Bušića. U Parizu je susretao Jerka Dragina, šefa II. odjela riječke Udbe, koji je na vezi držao suradnika „Pitagoru“, tj. Vinka Sindičića, koji je bio profesionalni ubojica, Maksa Manfredu, inspektora II. odjela u središtu republičke Udbe u Zagrebu, Miću Marčetu, inspektora II. uprave u središtu savezne Udbe u Beogradu, i Stanka Čolaka, šefa II. uprave savezne Udbe u Beogradu.

Kad je Bušić lociran, 15. listopada 1978., dakle dan prije ubojstva, Stanko Čolak naredio je Zeliću, Draginu i Manfredi da žurno napuste Francusku, što su oni u učinili. Na uzletištu u Zagrebu dočekao ih je šef hrvatske Udbe Vinko Bilić s viješću da je Bušić likvidiran te im je čestitao na dobro obavljenom poslom. (Vidi privitak: Zapisnik o saslušanju Blagoja Zelića)

Nakon Zelića, izjave je dalo desetak službenika splitske i riječke Udbe, među ostalim i Jerko Dragin, koji su upotpunili Zelićeva saznanja. Njihove izjave bile su osnova za pokretanje istrage protiv Vinka Sindičića kao mogućeg ubojice, što je na kraju dovelo do njegova izručenja iz Škotske i suđenja u Zagrebu. Sindičić je u svojim prvim izjavama nakon izručenja Hrvatskoj opisao vlastitu ulogu, uključujući i svoj boravak u Parizu, u sklopu priprema ubojstva Brune Bušića. Štoviše, otkrio je da je Bušićevo ubojstvo planirano još ranije te da je on zbog toga dvaput ranije putovao u London i jedanput u Pariz. Ali je tvrdio da na kraju on nije ubio Bušića, nego da je Pariz napustio dan ili dva prije Bušićeve likvidacije. (Vidi privitak: Zapisnik o saslušanjima Vinka Sindičića – „Pitagore“) Međutim, ubrzo dolazi do preokreta – svjedoci povlače izjave, tvrdeći da ranije nisu izjavili što je navedeno u zapisnicima ili da se uopće ničega ne sjećaju.

Nekoliko svjedoka, uključujući Blagoja Zelića, u međuvremenu je umrlo. Svjedok Ivan Lasić, nasljednik Čolaka na mjestu šefa II. uprave savezne Udbe, odbio je svjedočiti s obrazloženjem da su on i njegova obitelj izvrgnuti prijetnjama (Lasić, koji je živio u Širokom Brijegu, rekao je kako su mu njegove „kolege“ poručile „da, ako krene svjedočiti u Zagreb, ne će živ stići do Plitvica“. Istodobno su, kako je u prethodnim objavama opisano, u sudski postupak uvedeni lažni svjedoci, bivši emigranti Branko Bradvica i Damir Petrić, te (nad)vještaci Dušan Zečević i Damir Čatipović, koji su konfabulacijama relativizirali dokaze protiv Vinka Sindičića i, štoviše, uputili na moguće počinitelje ubojstva Brune Bušića iz kruga njegovih suradnika i prijatelja.

Također, Vinko Sindičić je većim dijelom povukao svoje ranije izjave te je na samome suđenju ponudio „dokaze“ da nije ubio Brunu Bušića, odnosno da tog dana uopće nije bio u Parizu. Radi se o raznim računima i ugovorima iz listopada 1978. godine, koje je čuvao, dakle, preko dvadeset godina, kojima je dokazivao da se u vrijeme ubojstva nalazio u Rijeci. Sudsko vijeće na čelu sa sucem Damirom Kosom u cijelosti je prihvatilo „dokaze“ iz "Sindičićeve torbe" koji su potvrđivali konstrukciju da je Sindičić doduše 14. listopada 1978. otputovao u Pariz „sa zadatkom kako ga je sam opisao u svojoj obrani“, ali i da je već sljedećeg dana, 15. listopada 1978., nakon što je Čolak naredio njegovoj „ekipi“ da žurno napusti Francusku, otputovao natrag u Hrvatsku. „Uz utvrđenje suda da je takova obustava u kojoj je Sindičić sudjelovao u odnosu na njega izvršena 15. 10. 1978. to je logično i uvjerljivo da bi on 17. 10. 1978. već bio u Rijeci i mogao zaključivati pravne poslove (…)“. (Vidi privitak: Iz oslobađajuće presude protiv Vinka Sindičića, str. 50., 51. i 52.)

(iz memoarske knjige u pripremi)

Bože Vukušić, facebook