Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan Srbin

 

 

Iz metropole u provinciju – iskoraci etablirane hrvatske elite – Hrvatska nije grad-država. Zato ima svoju metropolu (Zagreb) i svoju provinciju (Dalmacija, Slavonija, Banovina…). U svijetu je prepoznaju uglavnom po njenoj provinciji (lijepa priroda). Naravno o tomu dvojstvu interno se zna sve što treba poznavati. A malo tko u Hrvatskoj ne smatra da je Zagreb središte njezine etablirane elite (metropolske elite) i vlasti te iste elite. (Elita i vlast – tema za traktat!).

Glina – spomenik bana Josipa Jelačića

 

Kratko i jasno: U Hrvatskoj ne „prolazi“ ono što ne prihvati njezina provincija. Ma kako to garnirala metropolska elita. Tȁtko se još sjeća svojedobnih metropolskih opsesija? Npr. one, da prošlost treba zaboraviti pa se okrenuti prema budućnosti. Ili one, da se treba ispričavati. A sve to zarad nekih (hrvatskih?) očekivanja od Srbije i njezinih Srba! Metropolska elita (uklj. i nehrvate /?/, dakako) ljetos se dosjetila[1] kako valja učiniti „iskorak“. U Hrvatskoj. Skupa s hrvatskim Srbima.[2] Prema Srbiji. Zato su pohitali na Banovinu[3] – Vesna Teršelič u Glinu, a Milorad Pupovac u Dvor. Naravno, javnost su o tomu odmah izvijestili mediji.

 

V. Teršelič je potkraj srpnja govorila pred zgradom današnjega glinskog Hrvatskoga doma. U ime svoje Documente, kao da je propagatorica komunizma ili sljedbenica neke srpske sekte, glinske je Hrvate (samo njih?) pokušala suočiti s hrvatskom ustaškom prošlošću te im i tako sugerirati da su ono što sigurno nisu – povijesni krivci, ustaše. Na to tlo, Srbima (srpskim pravoslavcima) „sveto“, ona je očito stupila namjerno, jer je znala da je spomenuta zgrada (još 1960-ih) podignuta na zemljištu s koga su prethodno „maknuti“ temelji bivše glinske pravoslavne crkve. No, je li znala, kako su glinski Srbi i prije 1990-ih (do)kazivali da su tu istu zgradu dali sagraditi metropolski komunisti, ne samo radi uklanjanja baš tih temelja nego i radi prekida sjećanja (kip Antuna Augustinčića!) na pokolj[4] stotina i stotina Srba[5] od strane Hrvata (ustaša) 1941. baš u crkvi[6] koja se na tim temeljima uzdizala? Također, je li znala da u zgradu pred kojom je ljetos govorila Hrvati 1990-ih nisu imali pristupa (Istina, ona pred tom istom zgradom nije naglašavala „svetost“ tla na kom je sagrađena, valjda i zato da se njezin nastup ne prepozna kao zalaganje za priznavanje „političkih tekovina“ već pomalo zaboravljene Krajine)? Imenovanoj možda nije bilo poznato, da se upravo tu gdje je ljetos govorila pred kraj 1991. (14. ili 15. prosinca) začela ideja o srpskoj osveti^[7] nad dostupnim hrvatskim civilima, a sve zbog pogibije 20-ak srpskih vojnika u selu Gračanica Šišinečka 12. prosinca 1991., uslijed djelovanja Hrvatske vojske (HV) oko Kupe (op. Vihor); ta se ideja kroz dan-dva ostvarila kao masovni zločin („glava za glavu“) nad Hrvatima iz obližnjega sela Joševice,[8] koji su uglavnom bili potomci ili članovi obitelji nekadašnjih partizana. Ali, pravo je čudo što imenovana ne zna (ili ne želi znati) kako pokolja Srba u bivšoj glinskoj pravoslavnoj crkvi uopće nije bilo, nego da su ustaše svoje (dvije) odmazde (zločina) nad srpskim civilima iz Gline i glinske (topuske) okolice izvršili na livadama oko sela Prekope – prvu u svibnju 1941., kad su sprječavali podizanje glinskog četničkog ustanka, drugu u srpnju 1941., kad su reagirali na ustaničko komunističko-četničko djelovanje u okolici Topuskoga.[9] Bilo bi doista neobično kad imenovana ne bi znala da su u Glini i njezinoj okolici u razdoblju od sredine svibnja do kraja srpnja 1945. pobijene tisuće Hrvata, kako onih s područja Gline tako i (petnaestak puta više!) drugih, tj. onih iz ostalih hrvatskih krajeva (civili iz kotara Petrinja, zatočenici iz jugoslavenskih /komunističkih/ sabirnih logora u Karlovcu i Zagrebu) koji su na taj prostor bili dovođeni (dovoženi?) pored ostalog i zato što prvih nije bilo dovoljno da se Srbi na njima „izdovolje“. Razumljivo je ako imenovana ne zna kako su onih istih 1960-ih, preko voditelja mjesnih ureda (matičara), najutjecajniji glinski komunisti popisali sve općinske žrtve povezane s Drugim svjetskim ratom i potom se „čudili“[10] što je „ispalo“ da je u ono ratno vrijeme (ili odmah poslije njega) usmrćeno oko 650 Srba i preko 1200 Hrvata s tadašnjega glinskog općinskoga prostora.[11] Isto je tako razumljivo ako imenovana ne zna da glinski komunisti, upravo zbog onog svog „čuđenja“, rezultate spomenutog popisa nisu dali u javnost.

Konačno, pitam se što je to V. Teršelič htjela postignuti svojim nastupom pred zgradom Hrvatskoga doma u Glini? Je li se trsila glinske (i sve druge) Hrvate na taj način: prvo, privoljeti neka se „prave“ da ne znaju kako je Aleksandar Vučić 20. ožujka 1995. (nepuna četiri i pol mjeseca prije VRA Oluja!) došao u Glinu i baš u toj zgradi harangirao protiv Hrvatske?; drugo, navesti neka prihvate srpski (i komunistički) mit o pokolju[12] u glinskoj pravoslavnoj crkvi?; treće, uvjeriti (sve njih!) da su točna ideološka povijesna tumačenja (komunista, tj. antifašista i ratnih pobjednika)[13] kako su ustaše, komunistički protivnici, iz „čista mira“ tijekom druge polovice proljeća i prve polovice ljeta 1941. baš u Glini poklali tisuće „banijskih“ (glinskih)[14], „kordunskih (topuskih)“[15] i potkozarskih (dubičkih)[16] Srba?; četvrto, učiniti (ih) zbunjenima i pomirenima s idejom da je za sve (nas?) najbolje zaboraviti nedavnu prošlost, onu iz razdoblja 1991. – 1995., pa se više ne sjećati u kakvom su se to ratu[17] branili i stradavali?[18]

Zaključimo! U Glini je V. Teršelič sa svojom vizijom hrvatske prošlosti (ustaški zločini, srpska stradanja, komunističke zasluge) cinički suočila ljude koji nju uopće nisu zanimali, a nije ju zanimala ni njihova prošlost (U protivnom, posjetila bi mjesta evidentnih srpskih zločina iz 1991., barem ona nadomak Gline – Glinsko Novo Selo (33 ubijena civila!) ili Joševicu (ukupno 32 ubijena civila). Da se za to odlučila ne bi ni trebala obilaziti starija grobišta, ona iz 1945., prikrivena u Glini, Šaševi…). Naravno, ovdje je riječ o običnim Glinjanima, u većini bivšim hrvatskim braniteljima i prognanicima. Koji ne će da im se govori išta drugo nego puna povijesna istina. Drugim riječima, ovdje uopće nije riječ o hrvatskim revolucionarima – ni nacionalnima (ustaše) ni socijalnima (komunisti) – niti o njihovim vizijama Hrvatske.

 

M. Pupovac je svoje dvorske slušatelje podsjetio na ubojstvo skupine napuštenih (zaboravljenih?) srpskih civila (petrinjskih psihijatrijskih pacijenata) u Dvoru 1995., tijekom VRA Oluja.[19] On je za taj dvorski zločin implicitno (kao: znam, ali ne smijem reći) okrivio pripadnike HV, ili Armije BiH (ABiH). Nije ni natuknuo da su ga počinili ili barem mogli počiniti Srbi, koji su djelovali iz smjera Bosanskog Novog. Srbe nije okrivio ni za ubojstvo dvorskog hrvatsko-srpskog bračnoga para Turek, koji se odlučio za ostanak u Hrvatskoj. Dakako, nije spomenuo da su možda i dan prije toga tenkovi Srpske vojske Krajine (SVK) srpsku izbjegličku kolonu pregazili upravo u Dvoru.[20] Isto tako nije spomenuo da u srpskoj izbjegličkoj koloni nisu bili samo civili, tj. ljudi bez oružja.[21] Potvrde za to barem su dvije: prva, videozapis o ubijanju pripadnika (časnika?) SVK od strane vojnika ABiH[22] pokraj ceste Glina – Dvor, pošto je bio otkriven u dijelu te kolone koji se kretao spomenutom cestom; druga, činjenica da je u Dvoru iz srpske izbjegličke kolone pobijena skupina zalutalih pripadnika HV, Zagrepčana iz Dubrave, jer su srpski izbjeglice baš te vojnike po mraku i kiši prepoznali kao svoje neprijatelje (Nije se moglo dokazati da su navedeni pripadnici HV-a borbeno djelovali prema spomenutim srpskim izbjeglicama!).

M. Pupovac se u Dvoru ponio kao „vješt“ političar. Govoreći na tamošnjoj komemoraciji nije demonstrirao osobnu „kulturu sjećanja“, niti je spomenuo 1991., ili makar jedan srpski zločin (ubojstvo bilo kojeg banovinskog Hrvata). A mogao je to učiniti, jer je najviše srpskih ubojstava bilo upravo te godine, ne samo u dvorskoj općini (hrvatsko Pounje od Zamlače do Kuljana) nego i diljem Banovine – masovnih i u susjednim općinama, npr. u općini Kostajnica (Komogovina, Kostrići, Baćin…), a pojedinačnih čak u samom u Dvoru (na obalama rječice Žirovnice u srpnju 1991.[23] pobijeni su Hrvati iz Pounja koje je JNA, ranjene od strane dvorskih Srba, skupila i dovezla u Dvor da im se pruži zdravstvena pomoć. Ukratko, srpskih zločina (samo na Banovini) bilo je toliko da se imenovani oko njihovog izbora uopće nije trebalo trsiti.

 

Ovo su bila dva „iskoraka“ metropolske elite na Banovini. Oba bi i ondje bili nezapaženi da u medijima nisu uzveličani kao početni koraci prema hrvatsko-srpskom miru. A zašto? Evo triju pretpostavki: prvo, ni jedan ni drugi „iskorak“ nisu prepoznati kao koraci koji nekamo vode; drugo, provincijski Hrvati, koji ondje prevladavaju, toliko su „opterećeni prošlošću“ da i sad cijene žrtve koje su podnijeli za hrvatsku samostalnost i suverenost pa ni jedan od tih „iskoraka“ nisu razumjeli; treće, metropolska je elita zaštiti (?!) hrvatskog integriteta i sigurnosti pristupila s humanitarnog aspekta (!) pa se založila za to da se zadovolje (nezbrinuti?) hrvatski Srbi (stvaranje sigurnosnih i materijalnih uvjeta za povratak u Hrvatsku^[24] i miran život u slobodi). Pretpostavki dakako ima još… Ali, skratimo: Metropolska elita ne mari za to što su u hrvatskoj provinciji i Hrvati i Srbi iskusili da davanje jednima znači uzimanje drugima pa humanitarni pomak vide samo u tomu što se one kojima se uzima (gubitnici ili „luzeri“) više ne ubija nego im se omogućuje da se „uklone“ te si uvjete za život (opstanak)[25] potraže u tuđini, otprilike onako kako je to prvotno bilo s Đujićevim četnicima, a kasnije s „gastarbeiterima“. Drukčije kazano, dok god imaju izbora i dok igdje mogu naći posla hrvatski Srbi ne će hrliti u Hrvatsku, jer samostalnost i suverenost ove naše (i svoje) države uglavnom nisu htjeli, nego su njoj i provincijskim Hrvatima (jedinim pravim gubitnicima, tj. ljudima koji su još uvijek „opterećeni prošlošću“, odnosno Domovinskim ratom) nanijeli goleme te još uvijek nesanirane ili neotklonjive štete.

Nijedan od ova dva „iskoraka“ nije uspio: prvo, zato što su služili samo za prezentaciju ekstremističkih ideološko-političkih pogleda na Hrvatsku i njezin Domovinski rat; drugo, zato što su i jedan i drugi vodili na pűte propalih metropolskih opsesija (ovi su pűti i prije zaobilazili zbližavanje Hrvata i Srba, nekomunista i komunista, običnih ljudi i elite, a uopće nisu vodili prema ispunjenju hrvatskih očekivanja); treće, zato što nisu bili realistični (Zar mir između Hrvatske i Srbije (“krnje“ Jugoslavije) nije utanačen još 1996., poslije VRA „Oluja“ a prije „mirne reintegracije“ hrvatskog Podunavlja? Zar Drugi svjetski rat nije završio još 1945., poslije kapitulacije Njemačke i Potsdamske konferencije, ili najkasnije poslije kapitulacije Japana?); četvrto, zato što su oni nametali osudu sjećanja (damnātǐo mӗmǒrǐae) u odnosu na vođenja i ishode zadnjih dvaju ratova – Drugoga svjetskog i Domovinskoga – i to Hrvatima (kao kaznu?): zaborav ili makar šutnju (ustanci, odmazde i osvete, stradanja, opstanak i pobjeda), a hrvatskim Srbima (kao nagradu!): šutnju o posljedicama ustanaka (nekažnjivost, poraz i ekzodus).

Recimo, metropolska elita ne uočava, ili ne želi uočiti, probleme u hrvatskoj provinciji, a pristaje (ili hoće) da srbijanski problemi budu i hrvatski. Odnosno, čini sve što može (Jovo, nanovo!) da nekoć etablirani komunisti ili njihovi nasljednici ne pretrpe izvršenje lustracije. Eto zašto ovi prošloljetni „iskoraci“ na Banovini nisu uspjeli! I zašto se ipak ponavljaju diljem Hrvatske?

Metropolska elita kanda ne zna da se u Hrvatskoj nije vodio jugoslavenski ili kakav drugi građanski rat! Nego je to bila velikosrpska agresija na hrvatsku državu – jedan od posljednjih (?) srbijanskih oslobodilačkih tj. osvajačkih ratova[26] koji su, svjesno ili nesvjesno, poduprli hrvatski Srbi. Je li joj napokon jasno, da tragom njenih „iskoraka“ po „srpskim“ zemljama u Hrvatskoj „tabana“ Srpska pravoslavna crkva?

Zar će se u Hrvatskoj opet morati šutjeti? Vode li to „iskoraci“ prema rehabilitaciji komunizma (Josip Broz zv. Tito)? Ili prema ponavljanju lekcija iz još ranije prošlosti (Nikola Pašić)? Je li metropolska elita zaboravila da komunizam i suverenizam (samostalnost i suverenost) ne idu skupa?! I da (svako) širenje Srbije ugrožava opstanak Hrvatske?

 

Bilješke:

 

 

Ivan Kvakić