Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Uloga katoličkih laika u crkvenom životu hrvatskog naroda

Mons. Juraj Kolarić: Hrvatski katolički pokret (1900. – 1945.)

 
Ovih dana iz tiska izišla je knjiga mons. Jurja Kolarića Hrvatski katolički pokret (1900. – 1945.) u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica, d.o.o. Knjiga ima 264 stranica i podijeljena je na četiri poglavlja (Rođendan Katoličkog pokreta među Hrvatima (1900.-1918.); HKP u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.); Statistički podaci o organizaciji katoličkih društava i Hrvatski katolički pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.). Na početku knjige nalazi se Predgovor, a na kraju knjige recenzija Mije Ivureka pod naslovom "Čudesan uzlet Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP)", te Bilješka o autoru, Popis literature, Časopisi, Dodatak (Zemljovidi, časopisi…), Imenik osoba i Kratice.
Hrvatski katolički pokret
Ovo djelo opisuje, određuje i analizira ulogu katoličkih laika u crkvenom životu hrvatskog naroda u jednom od najburnijih razdoblja njegove povijesti, naime od godine 1900. do 1945. Od 1945. godine Hrvatska je imala službeni naziv "Socijalistička Republika Hrvatska", a bila je jedna od šest republika od kojih se sastojala tadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Hrvatska je pretežno katolička zemlja i vjerojatno jedna od najzanimljivijih država u Europi kako s vjerskog, tako s nacionalnog, političkog i ekonomskog gledišta. Nažalost, ta je činjenica na kršćanskom Zapadu u razdoblju komunizma bila premalo uočena, a u teološkoj literaturi gotovo nedopustivo zanemarena.
Zemlja smještena na granici triju velikih i vjersko razjedinjenih svjetova zaslužuje danas posebnu pažnju već i zbog toga što se naše vrijeme rado nazivlje i ekumenskim. U Hrvatskoj se naime u svojim krajnjim granicama susreću pravoslavni Istok i katolički Zapad, a velika zajednica naroda, koja Alaha nazivlje svojim Bogom, upravo je u Hrvatskoj najdublje prodrla u europsko tlo zadržavši sve do danas poseban oblik svoga islamskog vjerovanja i djelovanja.
 
Iako je imala burnu povijest katolička je Hrvatska svoju pravu etničku, političku i vjersku revoluciju proživjela tek posljednjih stotinu godina, a tek se 1918. godine našla u sastavu državne zajednice južnoslavenskih naroda. Hrvati su već u VII. stoljeću naselili svoju sadašnju domovinu. Primivši vrlo rano kršćanstvo oni su stvorili i svoju državu, osamostalili je i podigli na vrlo visoki kulturni stupanj. Godine 925. Hrvatska postaje kraljevina, a njezin se državni teritorij prostire od rijeka Mure i Drave do mora obuhvaćajući na istoku Bosnu. Nakon što je izumrla hrvatska nacionalna dinastija, Hrvati su dobrovoljno ušli godine 1102. u personalnu uniju s Mađarskom, u kojoj je Hrvatska sačuvala svoj državni individualitet. Nenadani i nagli prodor Turaka u XV. stoljeću osiromašio je i gotovo uništio zemlju. Veliki dio Hrvata bio je islamiziran, a u napuštena, prazna sela Turci su dovodili pravoslavne Srbe. Osim toga, sve veći broj pravoslavaca, bježeći pred Turcima, nalazio je na hrvatskom tlu svoju sigurnost i zaštitu. Turski pritisak sveo je Hrvatsku na "Ostatke ostataka" (reliquiae reliquiarum) Hrvatske. Da bi pojačali obrambenu snagu zemlje Hrvati su 1527. izabrali za vladare kraljeve iz kuće Habsburg. Oni su, međutim, počeli provoditi centralističku i germanizatorsku politiku što je kod Hrvata izazvalo sve veću težnju za potpunom političkom i nacionalnom nezavisnošću. Sve do godine 1918. Hrvatska će politika neprestano pokušavati održati svoju samostalnost lavirajući između Beča i Budimpešte. U otporu prosvijećenom apsolutizmu Marije Terezije i Josipa II., Hrvati su se približili Mađarima. Nakon napoleonskih ratova hrvatska se mlađa generacija odupire mađarskom pritisku i organizira pokret za nacionalno buđenje tzv. Ilirski preporod. Vrhunac političke borbe bila je godina 1848. koja je dovela do rata između Hrvata i mađarskih šovinista. Rezultat tog sukoba bila je uspostava političkog dualizma u Austro-Ugarskoj, dok je Hrvatska bila prepuštena Mađarskoj s kojom je 1868. zaključila tzv. hrvatsko-ugarsku nagodbu. Prema tom ugovoru Hrvatska je zadržala samostalnost u sudstvu, školstvu, vjerskim i unutarnjim poslovima, dok su vojska, vanjski poslovi i financije spadali u zajedničke poslove obiju država. Pojedine političke stranke u tom razdoblju ne prestaju s intenzivnom borbom za potpuno oslobođenje i stvaranje nezavisne nacionalne države. Osim toga u to je vrijeme bila i vrlo snažno naglašena misao o potrebi stvaranja zajedničke države svih južnoslavenskih naroda. Tu je zamisao već prije inaugurirao poznati hrvatski biskup iz  Đakova, Josip Juraj Strossmayer. To specifično bivovanje Hrvatske u Austro-Ugarskoj monarhiji bilo je međutim prekinuto 1918. svršetkom Prvog svjetskog rata.
 
Uklopljena u novostvorenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, Hrvatska unosi u vjerske i međunacionalne odnose na Balkanu novu kvalitetu i zajedno sa Slovenijom postaje interpret zapadnoga, kršćanskog i katoličkog načina mišljenja, dok je Srbija zadržala svoje pravoslavno obilježje, a bosansko-hercegovački i kosovski prostor svoj islam. Već prije rata snažno razvijen katolički pokret nastavio se svojim djelovanjem i u novoj državi. Međutim, već prve godine nove države rađaju nesporazume i razočaranja. Država južnoslavenskih naroda, koju su Hrvati željeli i za čije su ostvarenje bili kadri žrtvovati čak i svoje ime i svoj jezik, pokazala je posvemašnje nerazumijevanje za Hrvate. U novoj je državi stvoren unitarizam i centralizam, država je podijeljena u oblasti, čime je bio uklonjen i posljednji ostatak hrvatske državnosti. Zbog terora i nacionalnog ugnjetavanja došlo je do nezadovoljstva i političkih sukoba. Zaredali su prvi progoni Hrvata. Nakon likvidacije hrvatskih političkih vođa u beogradskom parlamentu 1928., zavedena je u siječnju 1929. tzv. šestojanuarska diktatura, a država je prozvana novim imenom – Jugoslavija. Zabranjena je uporaba hrvatskoga imena i hrvatske zastave. Oni koji su se protivili toj hegemonističkoj i centralističkoj politici Beograda bili su zatvarani i ubijani. Ne samo nacionalno već i vjerski, Hrvati katolici i muslimani bili su u novoj državi zapostavljani. Iako je ustav jamčio vjersku ravnopravnost u državi, ipak je Katolička Crkva bila zapostavljena u odnosu na Srpsku pravoslavnu Crkvu. Kada je u parlamentu trebao biti prihvaćen već potpisan konkordat sa Svetom Stolicom, Srpska je pravoslavna Crkva svojim javnim istupima onemogućila njegovu primjenu. Katolici su bili napadani najpogrdnijim riječima, a mnogi svećenici zatvarani i zlostavljani. Sve je to stvaralo nemir i nezadovoljstvo kod katoličkih vjernika. Ali bez obzira na poteškoće Crkva je i u ovim prilikama nastavila svojim djelovanjem, oslanjajući se na svoj vjerni i na žrtve spremni narod.
 
Katolički je pokret i u novim uvjetima političkog i nacionalnog terora nastavio sa svojim radom i djelovanjem. Stvorene su nove katoličke organizacije, razmahao se katolički entuzijazam, nastupilo je vrijeme koje je rađalo svecima. Ali nadošle su i prve poteškoće i sukobi u katoličkom pokretu. Iako se je radilo o pitanju "kako", a ne "što" raditi, dakle u žarištu sukoba su bila organizacijska i metodološka pitanja, ipak se sukob zaoštrio do te mjere da je predstavljao pravu opasnost za budućnost čitavoga katoličkog pokreta. Upravo u to vrijeme papa Pijo XI. donosi načela o provođenju Katoličke akcije. Trebalo se je prilagoditi novim prilikama i zahtjevima crkvenog autoriteta.
 
U predvečerje Drugoga svjetskog rata religiozna i nacionalna temperatura u Jugoslaviji naglo je rasla prijeteći novim sukobima. Neriješeno nacionalno pitanje pokušalo se riješiti uoči Drugoga svjetskog rata osnivanjem Banovine Hrvatske. Ali vremena je bilo premalo. Kada su 6. travnja 1941. njemačke trupe napale Jugoslaviju, došlo je do njezina brzog sloma. Stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je obuhvatila povijesni hrvatski etnički teritorij, dakle cijeli Srijem, Boku Kotorsku i Bosnu i Hercegovinu. Drugi svjetski rat pretvorio se na tom području u bratoubilački. Protuhrvatska politika stare Jugoslavije rezultirala je politikom osvete ustaške vlasti prema Srbima, dok su "velikosrpski nastrojeni četnici poistovjećivali čitavo hrvatsko i muslimansko pučanstvo s ustašama", "provodili nasilje i klali hrvatsko i muslimansko pučanstvo svuda gdje su boravili i kuda su prolazili".
Ono veliko i blagoslovljeno razdoblje Katoličke akcije u hrvatskom narodu bilo je dakle prekinuto tragičnim događajima Drugoga svjetskog rata. Organizacije Katoličke akcije potpuno su uništene dolaskom komunističke vlasti u Jugoslaviju godine 1945. Uz već poznate progone i sudske procese vođene protiv predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj, slijedila je i fizička likvidacija najvećeg broja pripadnika Katoličke akcije u Hrvatskoj. Tako je tragično završilo jedno razdoblje povijesti hrvatskog naroda koje je obilovalo svecima i koje je puno obećavalo.
Gradivo za ovu radnju najvećim je dijelom crpljeno iz arhiva Zagrebačke nadbiskupije, iz djelomično sačuvanih arhiva pojedinih katoličkih organizacija, iz arhiva pojedinih župa, iz još neobjavljenih ili objavljenih (u inozemstvu) memoara pojedinih prvaka Katoličkog pokreta i Katoličke akcije. Velik dio gradiva nalazi se pohranjen u mnogobrojnim časopisima i revijama koje su u tom razdoblju izlazile. Ovdje valja posebno istaknuti glasila pojedinih grana Katoličkog pokreta.
 
Sve do danas nismo imali cjelovitu povijesnu studiju o Katoličkom pokretu i o Katoličkoj akciji u Hrvatskoj. Zato je ova radnja zapravo prvi sustavniji rad o toj temi i predstavlja pravi pionirski pothvat.
Prvo poglavlje – postanak, razvoj i značenje hrvatskog katoličkog pokreta (1900.-1918.) – obrađuje početke Katoličkog pokreta koji se razvio po uzoru na austrijske, njemačke i francuske pokrete koji su ustali na obranu Crkve u jednom svijetu koji se je sve više sekularizirao i s Crkvom konfrontirao. Rođendan tog pokreta u Hrvatskoj pokazuje da je hrvatski narod, iako smješten na krajnjem istoku europskog katolicizma, dio velike katoličke obitelji Zapada. To je razdoblje oca hrvatskoga katoličkog pokreta, krčkog biskupa Antuna Mahnića. Taj pokret uglavnom okuplja hrvatsku inteligenciju, đake i sveučilištarce, a ideal joj je jaka, kulturna i katolička Hrvatska.
Drugo poglavlje – Katolički pokret u Hrvatskoj između dva rata (1918.-1941.) – obrađuje djelovanje Katoličkog pokreta između dva rata, prikazuje između ostalog sporove i sukobe koji su se pojavili u katoličkim redovima i posebno se osvrće na pojavu Katoličke akcije. Ovo se poglavlje dijeli na nekoliko podjela:
1) Katolički pokret u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) (1918.-1929.) govori o djelovanju katolika u novostvorenoj unitariziranoj i centraliziranoj državi, prikazuje početni entuzijazam, prva razočaranja i prve sukobe u samu pokretu.
2) Razdoblje diktature (1929.-1934.) obrađuje teško vrijeme u kojem su bile ukinute katoličke organizacije kao i političke i građanske slobode u zemlji. Hrvati se okupljaju gotovo bezrezervno oko HSS-a, političke stranke u Beogradu ubijenog hrvatskog političara Stjepana Radića, kojega je naslijedio dr. Vladko Maček. Politički revolt koristi komunistička propaganda koja pokušava prodrijeti među mladež, a posebno među sveučilištarce. Dosadašnje katoličke organizacije ("Domagoj" i "Orlovi" na pr.) moraju mijenjati svoje ime, a rad nastaviti kao religiozne bratovštine.
3) Razdoblje Katoličke akcije (1934.-1941.) obrađuje vrijeme kada se pokušavaju srediti odnosi među katoličkim organizacijama i kada hijerarhija provodi Katoličku akciju prema smjernicama pape Pija XI. To je razdoblje kada se koordinira rad već organiziranih katoličkih snaga. Stvara se jedno organizacijsko središte povezano s crkvenom hijerarhijom. Osnivaju se specijalizirani pokreti. Katolička akcija nastoji ne dokinuti dosadašnje organizacije, već ih želi povezati i koordinirati njihov rad. Osnivaju se društva katoličkih muževa i žena, mladića i djevojaka. Svećenici su duhovni vođe Katoličke akcije, ali ne i članovi društva. Hrvatski katolički pokret tako je hijerarhijski preustrojen u Katoličku akciju. Veliku ulogu u tom radu odigrao je tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. Tako je hijerarhija preuzela vodstvo i odgovornost za laički apostolat. Za novi tip Katoličke akcije valjalo je izgraditi i ljude dorasle tom tipu apostolata. Zaprijetila je opasnost ponovnog cijepanja katoličkih snaga.
 
Umjesto dosadašnjih dvaju tipova katoličkih organizacija (Domagojci i Orlovi, te Križari) nastaje s Katoličkom akcijom i treći oblik. Snažna marksistička i komunistička propaganda i hegemonija Srba izazivlju stvaranje jakog narodnog otpora Hrvata koji se okupljaju oko političke stranke HSS. Dok su jedni vjerovali da će se hrvatsko pitanje riješiti parlamentarnim putem (26. kolovoza 1939. stvorena je Banovina Hrvatska!) dotle se većina mladih zalaže za radikalnije akcije i želi nezavisnu Državu Hrvatsku. Komunisti naprotiv žele sačuvati Jugoslaviju. Zbog toga se između katoličke mladeži i marksista javlja veliko neprijateljstvo. Upravo u vrijeme kada se Katolička akcija u Hrvatskoj u svom radu zahuktala, Europa je bila bačena u vrtlog ratnog razaranja. Puno obećavani razvoj Katoličke akcije bio je tako nasilno prekinut. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.) Katolička akcija je zbog izvanrednih ratnih prilika mogla samo životariti. Posljednji čin drame odigrao se je neposredno nakon rata kada su komunističke vlasti tražile popis svih članova Katoličke akcije. Zato je nadbiskup zagrebački A. Stepinac bio prisiljen dekretom od 13. srpnja 1945. raspustiti sve organizacije Katoličke akcije. Zbog svih navedenih problema ovo smo razdoblje podijelili u nekoliko podrazdoblja:
a) Seniorat i domagojsko đaštvo prema Katoličkoj akciji;
b) Orlovska društva i njihova reorganizacija u Križarska bratstva;
c) Sporovi u Katoličkoj akciji. Nepravedno predbacivanje zbog politike.
Otimanje o vodstvo.
 
Treće poglavlje – Organizacija, život i djelovanje katoličkih društava i udruženja i njihovo značenje u pastorizaciji obrađuje:
1) Tipove raznih organizacija (religiozna udruženja, kongregacije, organizacije za mlade, staleške organizacije, Caritas, organizacije za propagandu tiska, radničke i gospodarske organizacije);
2) Uprava i poslovanje;
3) Život i djelovanje katoličkih organizacija (djelovanje na nacionalnom, socijalnom, kulturnom, ekonomskom i zabavnom planu).
Na kraju donosimo – Analiza, ocjena i zaključak o cjelokupnom radu Katoličkog pokreta i Katoličke akcije.
Hrvatski katolički pokret i Katolička akcija rezultat je velikog idealizma. To je razdoblje koje nas ispunja divljenjem prema osobama koje su se borile za pobjedu i provedbu katoličkih načela kako u javnom tako i u privatnom životu pojedinca i čitavog hrvatskog naroda. Da je Katolička Crkva među Hrvatima u teškim poslijeratnim godinama mogla izdržati teške komunističke progone i da je sačuvala svoj integritet i identitet, zahvaljuje upravo Katoličkom pokretu. Što je ta Crkva pod teškim i neobičnim komunističkim prilikama cvjetala, rasla i napredovala, velikim je dijelom zasluga i Katoličkog pokreta.
 

Zrinko Horvat

Povezani članci

Mađarska vlada štiti Zsolta Hernádija

HF

Tijesna pobjeda HDZ-a

HF

SUDNJI DAN – Prijetnja ili fikcija?

HF

HAZU – Svečano proglašenje novih članova

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...