Hrvatski Fokus
Kultura

Mizanscena Lane Stojićević

Originalnost vizualizacije, koherentno kombiniranje dokumentarnog i fiktivnog

 
 
Izložba pod nazivom „Mizanscena“ Lane Stojićević otvorena je 29. listopada 2020. U Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra u Domu mladih u Splitu. Postav čine radovi Crno brdo iz 2015. (serija fotografija, zvučni zapis, satelitske snimke, kostim), Sunny Side (serija fotografija, maketa, video) i Fasada (serija fotografija) iz 2018. godine, koje dosad u njihovom cjelokupnom, medijski raznovrsnom opsegu nije bila u prilici vidjeti splitska publika.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/11/280954.jpg
Mizanscena (franc. mise-en-scène) je izvorno kazališni pojam koji se odnosi na scenski aranžman i vizualne efekte, ali i atmosferu koja se scenom stvara, pri čemu autor postaje matteur-en-scene, ili doslovno „postavljač na scenu“. Upravo tu ulogu preuzima Lana Stojićević u radovima predstavljenima na ovoj izložbi. Poput istinskog matteur-en-scène, ona postavlja scenu: stvara set pronalazeći i nadograđujući okruženje, izrađuje kostime i makete te kreira kompozicije. Nastanku svakog od ovih radova prethodi detaljno umjetničko istraživanje, važan element koji je konstantan u njezinoj umjetničkoj praksi. Originalnost vizualizacije, koherentno kombiniranje dokumentarnog i fiktivnog (ponekad i s dozom humora, ali uvijek sa suptilnim aktivističkim porivom), fragmentiranost narativa i minucioznost izvedbe karakteristike su kojima postiže visoku hipertekstualnost radova. Moglo bi se reći da se radi o određenoj vrsti scenske fotografije, za potrebe koje umjetnica preuzima i ulogu redatelja, scenografa, kostimografa i izvođača. Fotografije su to koje čitamo kao što čitamo svijet oko sebe – povezujući funkcije, vrijednosti i značenja.
 
Okruženje u kojem živimo je slojevito, između ostalog i u geografskom, društvenom i povijesnom smislu. Izoštrenim okom promatrača, Lana uzima u obzir sve te slojeve i priprema vlastite imaginarije. Polazeći uvijek od lokalnih specifičnosti, odabire asocijativne krajolike u kojima se potom rađa inicijalna ideja i otvara prostor diskursa. Tako u Crnom brdu (2015.) polazi od lokacije smještene usred sela Donje Biljane u Ravnim kotarima, gdje je 2010. godine deponirano gotovo 140.000 tona otpada bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Potom izrađuje kostim kao simboličku zaštitu od ekocida, koji je prekriven ravnokotarskim vezom četverokukom, simbolom nade i zaštite. Figura, osim što dodatno naglašava imaginarni narativ naslućene distopije, upućuje i na slojevitu povezanost krajolika i stanovništva.
 
Fotografija ovdje služi kao sredstvo reprezentacije, kao medij koji je dovoljno realan, a istovremeno manipulativan. Konkretno, njom otvara prostor ne samo za manipulaciju krajolikom, već i manipulaciju činjenicama. Sinopsis kao takav ne postoji, on nije zadan – narativ je fragmentiran, predočen kroz element fikcije kao refleksija stvarnosti, a gledatelj sam stvara priču. Primjetna je tako fluktuirajuća razina narativnosti kroz izložbu – u Fasadi je ona gotovo nepostojeća, u Crnom brdu se javlja samo u naznakama, dok je u Sunny Side-u ta razina najviša, iako ne strogo interpretacijski definirana.
 
Ponovno polazeći od činjenične i asocijativne razine određene lokacije, ovaj put istodobno povijesnom i futurističkom vizijom, u radu Sunny Side (2018.) futuristička kupola hotela Zora u Primoštenu postaje set radnje imaginarnog znanstveno fantastičnog filma. Hotel je koncem 60-ih godina prošlog stoljeća izgrađen prema projektu Lovre Perkovića, a posjetio ga je i slavni Orson Welles. Posebno je intrigantan nelinearan vremenski odnos prošlosti i budućnosti – fotografije su to nekih neostvarenih, ali potencijalnih budućnosti koje pak pripadaju duhu prošlog vremena. Lana se pritom vješto koristi dostupnim činjenicama kao sredstvima manipulacije, one joj služe da bi stvorila naznake vlastitog imaginarija, ispreplićući fikciju i faktografiju i dovodeći ih u nove odnose. Semantički elementi koje konstruira i unosi su jasno promišljeni i evociraju osobit zeitgeist. Na asocijativnoj razini, gledatelju je ponuđeno dovoljno materijala za bezbroj mogućih narativa, što pridonosi relevantnosti rada u današnjem vremenu u kojem pluralizam istina i alternativne činjenice sve više uzimaju maha.
 
Iako se sva tri rada na određen način bave simbolima, on je možda najeksplicitnije naglašen, i gotovo do razine karikature doveden u radu Fasada (2018.). Fasada je element gradnje koji predstavlja mjesto gdje se susreću javno i privatno pa ih u tom smislu razdvaja, ali i spaja. Ovog puta kostim je inspiriran događajem iz 1931. kada su se povodom tradicionalnog bala arhitekti Manhattana kostimirali u svoje zgrade. Problematizirajući fenomen divlje gradnje u Dalmaciji, ovim se kostimom poigrava osebujnom estetikom takve arhitekture i, dostojno ulozi koju preuzima, pokušava se nametnuti postojećem krajoliku. Fasada je u tom kontekstu shvaćena kao izraz vlastitog stila, baš kao što odjećom koju nosimo možemo izraziti svoje raspoloženje, osobnost, uvjerenja i ukus. Međutim, kuća biva u nekakvom prostoru, koji je javan, a fasada postaje i dio njega. Nekontrolirana (iz)gradnja utječe na vizuru dalmatinskog krajolika koji ostaje nedefiniran, često samo intencionalno romantiziran, a u suštini pretjerano dekoriran i sladunjav.
 
Oblačeći se u kostim i postavljajući se subjektom rada, Lana vlastiti lik unosi u rad i takvim se pozicioniranjem postavlja u ulogu glavne protagonistice vlastitih radova. Vlastito tijelo, međutim, predstavlja se kao kolektivno tijelo, a individua na fotografiji postaje simbol odgovornosti za ono što nas okružuje. Naime, jednako kao što mi oblikujemo krajolik, krajolik oblikuje i nas te utječe i na način na koji razmišljamo i djelujemo. Možda je važno podsjetiti se da se svakodnevno i sami, i kao pojedinci i kao društvo, nalazimo u ulozi matteur-en-scène. Zamislimo stoga sljedeću viziju: u kakvom ćemo okruženju bivati? (kustosica Jasmina Šarić)
Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) pomoću fotografije, tekstila, kostima ili arhitektonske makete istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog nasljeđa i ekološkog zagađenja. Diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te je boravila na nekoliko rezidencijalnih programa. Za svoj je umjetnički rad primila više nagrada, od kojih se ističu Metro Imaging Mentorship Award na izložbi New East Photo Prize (London, 2016.) i godišnja nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za mladu umjetnicu (Zagreb, 2015.). Bila je finalistica nagrade Nagrade Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost (Zagreb, 2015.) te nagrade New East Photo Prize koju dodjeljuje fondacija Calvert 22 (London, 2016., 2018.). Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Splitu.
Izložba se može razgledati do 19. studenog 2020.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Kolor je naprosto buknuo, eruptirao

HF

Sviram na platnu, a slikam na kontrabasu

HF

Hod po mladosti cesti

HF

Svi moji konji nisu izmišljeni

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...