Andrićevi Znakovi pored puta (2)

"Kao što su u staroj Kini, nekad, žene imale osakaćene noge, tako u nas Cincari imaju, od najranijeg djetinjstva osakaćenu dušu"

 

 

Veliki srbijanski književnik, rodom bosanski Hrvat, Ivo Andrić (1892.–1975.) u „Znakovima pored puta“ daje hologram svoje zakopčane melankolične duše; teško je vjerovati da je toj knjizi samoopisani starac koji se star rodio ujedno slavni književnik i „jugoslovenski“ karijerni (ili karijesni) diplomat.

Cincari

 

"Prva (opasnost, op. T.T.) je u tome da osobnost u svom rastu naiđe na  nesavladive prepreke i otpore i da tako bude zaustavljena ili iznakažena. Druga opasnost nastupa kad se osoba uslijed nedostatka svakog vanjskog otpora može razviti potpuno, do posljednjeg kutka i najdubljeg dna i izraziti sve svoje osobine i mogućnosti. Jer nitko ne zna i ne sluti što sve pojedini od nas nosi u sebi, što sve može otkriti i pokazati nesmetano širenje jedne osobnosti, ni kuda može odvesti njen neometani let".

Kao što su u staroj Kini, nekad, žene imale osakaćene noge, tako u nas Cincari imaju, od najranijeg djetinjstva osakaćenu dušu“.

(Cincari, romanovlaška balkanska etnička grupa, danas većinom asimilirana – odlikovali se trgovačkim duhom i škrtošću. Misli li Andrić na tzv. beogradsku čaršiju? op., T.T.)

„Ukusno skrojenim i vješto korištenim naborima svoje haljine žena je osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači“.

„Sva naša ljudska historija sliči na trenutak kada čovjek podigne oveći kamen, koji je dotle ležao godinama uglavljen donjom stranom u vlažnu zemlju i polagano sve dublje tonuo u snu. Tada nam se na sunčevoj svjetlosti otkrije čitav jedan iznenađen i uplašen svijet larvi, crva i bubica koji vrvi, mili, ili se još dublje ukopava u zemlju.

Nastane situacija koja bi se na francuskom jeziku mogla nazvati „sauve qui peut“ (spašavaj se tko može).

„Biti vlasnik a ne postati mizantrop isto je tako teško kao biti siromah a ne biti ogorčen ili zavidan; možda i teže“.

„Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutali i zatvoreni leptir po stoti put tuče u staklo – što je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem“.

„Ono što nazivamo rođeni ubojica to je druga neosvojetljena strana planeta koji se zove čovjek“.

„Kod razboritih ljudi misli se već rađaju u svom izrazu, kao u oklopu, a kod brzopletih i brbljavih misli se javljaju odvojeno od izraza…“

(trenutačno zamišljam gospodina Andrića kao kornjaču, T.T.)

„Mi do istine dolazimo usputno, često slučajno, iako samo naizgled slučajno, ne po onom što ljudi rade, govore ili pišu, nego u trenucima kad se odaju, pletući laž kojom žele da se zaklone i da obmanu sa ili sebe“.

„Dugotrajno robovanje i loša uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i iskrive se. Takav poremećen narod ne može više razlikovati ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete“.

„Svi ljudi traže sreću sa manje ili više snage ili upornosti, a najviše izgleda da ju nađu i sačuvaju imaju oni koji je traže u zajedničkoj sreći što većeg broja ljudi sa kojima ih život vezuje“.

„Kome se, ma i samo djelomično i trenutno ukazala istinska sudbina čovjekova, taj ne može više imati nepomućene radosti“.

„Kad vlasti već toliko dokumenata i fotografija traže od svakog građanina, trebalo bi uvesti još nešto. Trebalo bi uz svaku molbu za zaposlenje pored posljednje fotografije (ne starije od 6 mjeseci) tražiti još dvije, jednu iz djetinjstva i jednu iz dječačkih godina. Tako bi se o tom čovjeku znalo puno više i mnogo bolje kakav je“.

„Slično je i sa nekim profesionalnim tajnama, npr. kod liječnika, svećenika i sl. Nikad se nije dogodilo da neki njihov odmetnik, ni u najvećem ogorčenju do kraja oda sve tajne i zlouporabe reda ljudi kojima je pripadao. Uvijek ostane bar jedan dio nekazan, a to je onaj dio koji on zbog sebe samog ne može kazati“ (Andrić diplomat i mason, T.T.)

„Za vrijeme koncerta ukazao mi se kameni most presječen po polovini,a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i posljednjim naporom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vjernost i uzvišena nepomirljivost ljepote koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje“.

„Misao o vječnosti i životu iza groba stvorila je sve što se naziva ljudskim djelom na ovom svijetu. Ona je u isto vrijeme i začetnik svakog uljuđenog života i glavni uzrok njegove bijede i nesavršenosti.

Jer, zagledani u vječnost, kao u beskrajni, nedostižni uzorak mi tkamo ovaj naš kratki zamršeni život. Samo tako je sve ovo moguće i objašnjivo: i mi i život i naša volja i snaga da ga živimo“.

„Puno (da ne kažem sve) mogu režimi i državne vlasti i društvene ustanove u ovom našem stoljeću. Samo što ne mogu od ženske da naprave muško, drugo sve mogu“ (e, vidite Ivo danas mogu, T.T.)

„Dokoni kritičari i povjesničari književnosti, obično oni koji su nesposobni za drugo, dublje proučavanje književnog djela i društvenih pokreta i preobražaja koji su sa njim u svezi, uvlače se kroz svaku rupu u piščev život i to njegovo djelo, i obično izvode pogrješne zaključke“.

(Recimo da je pisac intelekt nevezan uz stvarnost i iskustvo? T.T.)

„Čitam historiju religija. Zanosi me, diže visoko i spušta nisko. Čovjek promatra mrtve religije kao okamenjene kosture prethistorijskih gigantskih životinja, polaže prst na zube uginulih dinosaura i mastodonta, sa radoznalošću, bez straha. Ali živih religija i njenih organizacija treba se kloniti. Zaobilazi ih kolikogod možeš, što dalje to bolje! Jer od njih ti prijeti stalna opasnost: ili da te porobe i potčine, pa da im služiš kao beslovesno (pravosl. – crkvenoslav – glupo, bezumno) poslušno stvorenje, ili da te slome i unište, pošto te prvo ocrne i osramote zauvijek“ (kako niste zazirali od terorističkih organizacija Mlada Bosna i Crna ruka, od masona, kralja Aleksandra i komunista gospar Ivo? Ili je kompleks dublji, kao kod Krleže vezan uz podrijetlo?)

 

(Nastavak slijedi)

 

Teo Trostmann