Hrvatski Fokus
Feljtoni

Hrvatski jezik i politika (2)

Kobni i smišljeni Jovanovićev potez rušenja Vijeća za normu hrvat­skoga standardnog jezika

 
 
U subesjedi (intervjuu) za Globus od 13. ožujka 2012. S. Goldstein po­novno ponavlja zamisao o novom »jedinstvenom pravopisu«: »Predložio sam da se pravopisna zbrka, katastrofalna za školsku djecu, riješi tako da se dvije do tri godine u školama ravnopravno upotrebljavaju pravo­pisi po obje suprotne koncepcije, dakle po koncepciji Anića i Silića, kao i Babića, Finke i Moguša. Kroz to vrijeme trebalo bi mjeriti učestalost upo­trebe pojedinih varijanti, ne samo u školama nego i u javnoj uporabi, na osnovi čega će nadležno Ministarstvo na koncu donijeti odluku o jedin­stvenom pravopisu, u kojem će možda biti i elementi iz jedne i druge varijante.« (Globus, 13. 3. 2012.).
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/06/zeljko_jovanovic3-050211a.jpg
Željko Jovanović – Srbin koji je srušio Vijeće za normu hrvat­skoga standardnog jezika
 
Međutim, ako su »mjerenja« i obavljena, re­zultati nisu objavljeni. Zašto je tomu tako, možda se može objasniti rezul­tatima istraživanja koje je 2013. godine provela Ružica Gregurić na uzor­ku od 150 učenika od petoga do sedmoga razreda osnovne škole. Rezul­tati pokazuju da bi učenicima bilo najprirodnije kad bi hrvatski pravo­pisi kao točne propisivali tvorbeno prozirne zapise podhodnik, odhraniti, nadprosječan, podpredsjednik, izšarati, rabski, vrabca, Gubcu, a također i Zagrebčanke, Zagrebčani, a koji su u hrvatskom pravopisanju odbačeni kra­jem 19. stoljeća preuzimanjem pravopisne koncepcije V. S. Karadžića i Đ. Daničića (Grčević-Gregurić 2015). Iako se u pravopisu S. Babića, B. Finke i M. Moguša taj dio pravopisnih pravila nije mijenjao, osim što je uve­deno pisanje zadatak – zadatci, mladac – mladci, Slavko Goldstein njihovu je pravopisu 2000. godine zamjerio da sa »svakim novim izdanjem sve nas više vuče prema arhaičnom korienskom pravopisu, nameće nam pravo­pisne neprirodnosti, nasilno udaljuje pisanje od realnog izgovora i od su­vremenog govornog jezika, te brojnim pravopisnim dvojnostima čini do­datnu zbrku. Zbog toga ga mnogi pisci, novinari, lektori, nastavnici i dru­gi korisnici većinom ne prihvaćaju, pa se brojni još uvijek služe Anić-Silićevim Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. godi­ne« (Goldstein 2000).
 
U Slobodnoj Dalmaciji od 17. lipnja 2012. novinar Siniša Kekez prenosi izraze zadovoljstva MZOS-a u povodu najave novoga ravnatelja IHJJ-a dr. sc. Željka Jozića da će izraditi institutski pravopis: »Ministarstvo zna­nosti, obrazovanja i sporta, kao nadležno za problematiku pravopisa, ja­sno izražava zadovoljstvo Jozićevom inicijativom. — Podržavamo svaku inicijativu koja vodi k rješavanju pravopisnog pitanja, pa tako i inicijativu novog ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Mišljenja smo da je upravo ta institucija jedna od najpozvanijih kada je riječ o rješavanju nesređene pravopisne prakse u Hrvatskoj. Poznat je stav ministra Željka Jovanovića i suradnika da se pitanjem jezika ne treba baviti politika, nego struka. Ministar je razgovarao s novim ravnateljem Instituta i dao punu podrš­ku inicijativi za izradu novog, jedinstvenog pravopisa utemeljenog na znanstve­nim načelima. Posebno nas veseli najava da će novi pravopis biti postavljen na internetske stranice Instituta kako bi bio svima dostupan i besplatan — priopćili su iz Ministarstva znanosti« (Kekez, 2012, isticanje A. R. B.). U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. novinar Tomislav Čadež također priop­ćuje javnosti ideju o pisanju novoga pravopisa i zamisli novoga ravnate­lja IHJJ-a Željka Jozića. Jozić je izjavio: »Od četiri stara napravit ćemo novi jedinstveni pravopis. Bit će na internetu i potpuno besplatan, a na njemu prvi put nitko neće zaraditi ni kunu.« (Čadež, 2012).
 
Slična je situacija postojala i pri uvođenju Anić—Silićeva pravopisa iz 2001. godine: prethodila mu je najava 13. travnja 2000. na novinarskoj konferenciji u Zagrebu, uz potporu tadanje vlasti kao vladajućega subjek­ta jezične politike (v. Bašić 2000:8; Babić 2000:166 — 167). Razlika je bila u tom da Anić — Silićev pravopis iz 2001. ipak nije postao službenim u ško­lama (već samo »pomoćnim«), i da u Hrvatskoj tada (više) nije postojalo institucionalno tijelo kao što je bilo Vijeće za normu hrvatskoga standar­dnoga jezika koje je pri MZOŠ-u osnovao 14. travnja 2005. ministar Dra­gan Primorac. Vijeće je bilo sastavljeno od predstavnika različitih ustanova, s pred­sjednikom akademikom Radoslavom Katičićem i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem. Uz privolu MZOŠ-a Vijeću je logistika bio Institut za hrvatski jezik. Na svojim sjednicama Vijeće se je bavilo pi­tanjima javne i službene uporabe hrvatskoga jezika, raspravljalo je o pro­jektima normativnih tekstova, o temeljnim pitanjima leksičke norme, raz­matralo je pojedina prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa i slično.
 
M. Grčević piše da je Vijeću bila »namijenjena osim rješavanja normativnih pitanja još jedna vrlo važna uloga: Vijeće je trebalo postati ključnim tije­lom koje bi promišljalo, oblikovalo i dugoročno utjecalo na državnu stra­tegiju prema hrvatskomu jeziku kao službenomu jeziku Republike Hrvat­ske« (Grčević 2012:147).
Dana 8. svibnja 2012. ministar Željko Jovanović raspustio je bez obraz­loženja Vijeće za normu. Naknadno je u javnim općilima svoju odluku protumačio ovim riječima: »Odluku o raspuštanju Vijeća za normu hrvat­skoga standardnog jezika Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta do­nijelo je iz razloga što smatramo da se jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti za to osnovani, i od države financirani, znanstveni in­stituti i visokoškolske ustanove, primjerice, Institut za jezik i jezikoslovlje […] i dodao kako je Vijeće za normu bilo od strane politike imenovano ti­jelo, koje u biti nije služilo ničemu.« (Jutarnji list, 19. 6. 2012.).
 
Sanda Ham, glavna i odgovorna urednica časopisa Jezik, jedna od autorica Hrvatskoga školskoga pravopisa, koji je bio usklađen s pravopisnim zaključcima Vijeća za normu, izrekla je drukčije mnijenje o raspuštanju Vijeća: »Naravno da je odluka politička […]. U javnosti se malo zna da je prvo Vijeće za normu hrvatskoga jezika bilo osnovano u ožujku 1998. godine, da bi tri godine poslije bilo ugašeno. Dakle, dva dolaska SDP-a na vlast i dva ukidanja Vi­jeća za hrvatski jezik.« (Slobodna Dalmacija, 27. 5. 2012.). Društvo hrvatskih književnika i Razred za filološke znanosti HAZU-a izrazili su zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja. »Jezik je bitno pitanje naci­onalnog interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta«, piše Radoslav Katičić, »pa stoga svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom može izazvati nesagledive štete, što nam je već bezbroj puta povijest poka­zala.« (Katičić 2013:242).
 
(Nastavak slijedi)
 

Artur Bagdasarov (Filologija br. 64.)

Povezani članci

Razvitak teorije ustavne vladavine (3)

HF

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (14)

HF

Revnost u progonu Katoličke Crkve (7)

HF

Clive Staples Lewis – proročanstva (2)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...