Djevojčica u plavom kaputiću

Naša Željka

 

 

Mnogi pamte djevojčicu,

U plavom kaputiću,

U koloni prognanih,

Iz “ubijenog” Vukovara.

Njezino lice sve govori.

Gomila negativnih emocija

Ocrtava se na uplakanom,

bijedom djetinjem licu:

Jeza, strah, bol, tuga,  jad,

Očaj, nemoć,  izgubljenost, 

Neizvjesnost…

 

“Znaš li ti možda,

Što je s našom Željkom?”

Pitala me neki dan kolegica,

Željkina razrednica.

“Ne, ne znam!”

Željka je jedno vrijeme,

Pohađala našu školu.

“Mislim da je napisala knjigu.

Pronađi mi tu knjigu.”

 

Voljela bih danas vidjeti Željkino lice.

Što se danas ocrtava,

Na licu žene povratnice,

U njezin Vukovar.

Živi li još uvijek tamo?

Je li zadovoljna i sretna?

Je li ponosna na svoj,

Porušeni, neosvojeni grad,

Grad heroj – naš Vukovar?

 

Političke priče i dojmovi,

Me uopće ne zanimaju,

Irelevantne su i nepotrebne.

Za pravi dojam i istinu.

Dovoljno bi bilo,

Pogledati lice žene,

Koja je pred trideset godina,

Prognana iz Vukovara,

U svom plavom kaputiću.

 

Ankica Benček