Zid boli uklonjen je 24. lipnja 2005. u ranim jutarnjim satima po nalogu Milana Bandića
S koje pozicije i sa kojim pravom to Milorad Pupovac smije? Poslušajte samo bijesno izlaganje Milorada Pupovca prema neistomišljenicima u Hrvatskom saboru! Zamislite, njega je sramota dijeliti sabornicu s Hrvatskim suverenistima? Smije prije svega jer mu mi dopuštamo, umjesto da mu damo vritnjak i izbacimo ga iz Sabora! Kao što je 5. listopada 1885. godine pravaški zastupnik Josip Gržanić, udario usred sabornice bana Károlyja Khuena-Héderváryja nogom u stražnjicu. Postoji li hrabar hrvatski zastupnik koji će na taj način odgovoriti na uvrjede koje je Milorad Pupovac uputio hrvatskom narodu usred sabornice? Kako bi tek onda lelekao Milorad Pupovac, kada je bio dignuo na noge cijelu hrvatsku i europsku javnost nakon što je pogođen hranom? Zamislite tu ugroženost? Ajme kuknjave i leleka! Još toga Milorad Pupovac smije bez reakcije hrvatskih vladajućih elita: javno izjaviti da je njemu i svim Srbima iz Hrvatske glavni grad Beograd!
Eto te i takve Srbe koji nikada nisu prihvatili Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda s hrvatskim identitetom Andrej Plenković instalira u Vladu i daje im ovlasti da Hrvatsku uređuju po svojem izboru, a ne po izboru hrvatskog naroda. A to je upravo sve ono protiv čega su se hrvatski branitelji i sav hrvatski narod digli 1991.godine, da obrane svoje interese, svoj identitet, svoju vjeru, svoju kulturu od nametnute jugokomunističke i velikosrpsko-svetosavske agresorske diktature, kokarde i crvene zvijezde! Kao primjer navodim kulturocid srušene i zapaljene crkve, vrtići, škole i knjižnice! Opljačkano kulturno blago, koje nikada nije vraćeno iz Srbije! Granatirane i uništene bolnice i ambulante! Opljačkana i odnesena u Srbiju kompletna medicinska dokumentacija iz Vukovarske bolnice! Genocid, protjerivanje, ubijanje, masovno mučenje i silovanje! A Srbima iz Hrvatske, glavni grad je Beograd , iz kojeg su tenkovi obasipani cvijećem krenuli na Vukovar!
Što nam je donijela mirna reintegracija?
Nakon Oluje u kolovozu 1995 godine konačno oslobođen veliki dio Hrvatske počeo je koliko toliko normalno živjeti. Preostalo je još osloboditi Istočni dio Slavonije . Tada se državni vrh odlučio za mirnu reintegraciju koja je počela 15. siječnja 1996. i dovršena 15. siječnja 1998. kada je Hrvatsko Podunavlje konačno vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
– izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao ‘tihi egzodus’ koji bi kasnije zasigurno prikazali kao ‘etničko čišćenje’ Srba što je bio slučaj s egzodusom stanovništva iz tzv. Republike Krajine, uoči Oluje, nije pao na plodno tlo;
– provedena je demilitarizacija, a kroz novoosmišljeni sustav i otkup privatnog oružja;
– osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove, a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;
– Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akte upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim.
– dana 23. kolovoza 1996., potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije;
• Iako su Srbi i nakon donošenja Rezolucije tražili osnovu za političku i teritorijalnu autonomiju, Hrvatska nije dala nikakav prostor da se ponovno započne razgovor o političkoj autonomiji onako kako je to nekoć bilo zamišljeno planom Z-4, tim više jer je na takav oblik autonomije nije obvezivao ni Temeljni sporazum niti je to bilo realno u odnosu na etnički sastav stanovništva iz 1991. godine.
• Donošenjem Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina 13. prosinca 2002. nije više bilo potrebe pozivati se na Erdutski sporazum.
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina sve je definirano! Vi ste Srbi u Hrvatskoj nacionalna manjina koja u postocima iznosi samo 4,36 % od ukupnog sastava stanovništva, samo 4,36 %! Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta – 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje, rekao je Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa. Na temelju Zakona opći oprost odnosi se na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990. kao početka oružane pobune u RH do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. Republika Hrvatska tim je općim oprostom učinila bolan kompromis u odnosu na hrvatske branitelje i još financijski za otkup oružja i obeštećenje . u Podunavlju potrošila 1,7 milijardi kuna (dr. sc. Ana Holjevac, Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja) http://www.glas-slavonije.hr/227842/1/Abolirana-21641-osoba-koja-je-pocinila-kazneno-djelo-u-ratu
Kako se to reflektiralo na hrvatske branitelje? Donijeti presudu protiv hrvatskih branitelja i hrvatskih domoljuba postala je laka i jednostavna praksa hrvatskog „pravosuđa“ upravo zato jer hrvatski branitelji za razliku od njih imaju svoje dostojanstvo i sve to još uvijek stoički trpe. Hrvatskim braniteljima se donose bizarne presude ne samo da se omalovaži branitelj već da se omalovaži i cijeli obrambeni Domovinski rat. Po zatvorima čami 25 % hrvatskih branitelja. „Ispolitizirano i korumpirano hrvatsko pravosuđe je rak rana Hrvatske“
Nadležni organi Republike Hrvatske predali su popis s imenima 1.534 osobe protiv koji se u Hrvatskoj vode kazneni postupci ili su već osuđeni pred hrvatskim sudovima.« Ako se usporede navedeni podaci o Hrvatima i Srbima koji su u Hrvatskoj na udaru istrage i suđenja, više je od 3.000 Hrvata, a 1.534 Srba. Prema raspoloživim podacima, objavljenima 2004. u časopisu Društvena istraživanja, u Domovinskom su ratu poginule 22.192 osobe. Među njima je 8.147 hrvatskih braniteija te 6605 civila, a nestalih branitelja i civila bilo je 1218. Posebno su izneseni podaci za poginule i nestale Srbe (pripadnici vojske tzv. RSK-a i civili) kojih je bilo 6222.
Sredinom siječnja »Inicijativa – STOP progonu hrvatskih branitelja« izdala je priopćenje u kojemu doslovno stoji: »Trenutačno u hrvatskim zatvorima čami preko 300 hrvatskih branitelja, a hrvatski sudovi su ih do sada procesuirali preko 3000.« Iz razgovora s dr. Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (Obzor, prosinac, 2010, Z. Despot) http://www.mojsvijet.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=397&Itemid=1: "…Prema privremenom popisu osoba poginulih u agresiji Srbije, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na RH, u Hrvatskoj je tijekom Domovinskoga rata smrtno stradalo najmanje 12.213 hrvatskih branitelja i civila (podaci su iz prosinca 2009.). Taj popis MOBMS-a nije obuhvatio osobe koje se vode kao nestale ni osobe koje su poginule u neprijateljskim postrojbama, odnosno poginule Srbe na okupiranom području RH, jer na tom popisu, zbog dokumentacije koju posjedujemo, radi naš centar. Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. otkrila je 143 masovne i više od 1400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije. Iz njih su ekshumirani posmrtni ostaci 3752 osobe, od kojih je 3180 identificirano i uvršteno u privremeni popis poginulih. Približno 76 % poginulih, umrlih i nestalih branitelja imalo je u trenutku stradavanja između 20 i 40 godina – što znači da su bili u najpovoljnijoj dobi za rad i za stvaranje obitelji. To je znatno narušilo demografsku sliku u Hrvatskoj, što je pokazao popis iz 2001. godine".
Teške posljedice detuđmanizacije
Detuđmanizacija (odtuđmanjivanje ili odtuđmanba = dekroatizacija i uništenje hrvatske državnosti): Nakon objektivne poredbe stvarnosti 1990-ih i današnjice, očigledno proizlazi da je bitan sadržaj tzv. “detuđmanizacije”, koju su kroz proteklo desetljeće provodile ljevičarsko-liberalne marionetske vlasti u Hrvatskoj zapravo sveopće političko, gospodarsko i kadrovsko razaranje države i njezina kolonijalna predaja glavnim neprijateljima hrvatskog naroda. Nikako se ponavljanjem šupljih dekorativnih fraza ne može osporiti kako su se svih desetak idućih strahota i veleizdaja zbivale upravo od nastupa Račanove koalicije 2000-e, pa sve do danas (dviju predizbornih koalicija – koalicije SDP-a i HSLS-a te tzv. Porečke skupine čiji su članovi bili IDS, HNS, HSS i LS…):
• Zamjena nezavisne budućnosti s vazalnim podaništvom marionetske vlasti;
• Izjednačavanje s agresorom u ratu (oslobodilački rat i “Oluja = udruženi zločinački pothvat”); građanski rat;
• Uništenje nacionalne političke elite, spremne i sposobne obraniti zemlju, ostvariti neovisnost i međunarodno priznanje, ustrojiti iz ničega uspješnu vojsku koja se mogla suočiti i s najjačima u Europi;
• Nametanje nove vazalno-marionetske pseudoelite za interese EU-šefova, uništenje hrvatske državnosti i novo buduće EUropstvo Hrvata.
• Uhidbe, zatvaranje i predaja najzaslužnijih hrvatskih generala koji su nam stvorili novu državu, uz masovne progone, zatvore i samoubojstva hrvatskih dragovoljaca.
• Preusmjerba u balkansku Jugosferu (“Zapadni Balkan” ili 3. Jugoslavija), jer za vrijeme Tuđmana sve do Zagrebačkog summita smo bili neovisna država Jugoistočne Europe;
• Rasprodaja i pljačka najvrjednijih hrvatskih tvrtki: tek nakon 2000-te se budzašto prodaje vani sve najvrjednije u Hrvatskoj
• Nepoštedno prezaduživanje 4 puta veće od 1990 -tih: Tuđman nam je ostavio 7 milijardi eura duga, a samo 10 godina nakon njega taj je naš dug danas preko 40 milijarda eura;
Suočeni sa uništavanjem digniteta Domovinskog rata, usprkos Saborskoj deklaraciji o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000. i marginalizacijom braniteljske populacije, te umirovljenjem 12 generala HV-a, hrvatski branitelji propustili su ne reagiravši preokrenuti tijek povijesti nakon 3. siječnja 2000. A zamislite u registru ima oko 500 tisuća branitelja. Pa koja je to snaga? Niti jedna politička stranka nema toliko članova. Koja su oni respektabilna snaga mogli biti, kao korektiv vlasti, da su ostali homogeni? Ne bi S. Mesić dva mandata bio predsjednik, ne bi Ivica Račan poprodavao banke i zlatne poluge iz zlatnih rezervi naslijeđenih iz razdruživanja bivše SFRJ. Ne bi se danas Milorad Pupovac šepurio i bahatio po Hrvatskoj te tražio, ne samo tražio pod molim, nego pod moraš svoje zahtjeve za Zajedničkim vijećem općina kao posebnom teritorijalnom jedinicom. A što je to nego Memorandum SANU-a točka 8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršit tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
Sve je to moglo biti spriječeno da su branitelji ostali homogeni i uz potporu naroda spriječili detuđmanizaciju. No, nažalost braniteljska populacija razbijena je na preko 1000 udruga a po nekim izvorima i do 3000 udruga. I ovako bačeni sa strane, potpuno umrtvljeni, marginalizirani i poslušnici vladajućima, preko 3600 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid, nemoćno gledajući što su nemušte političke elite napravile od Hrvatske. Zadužili su ne samo našu djecu nego i unuke i praunuke, sve na teret naroda, u osobnu korist i za osobni ili grupacijski probitak. Netko će reći da sada smo mi branitelji za sve krivi, a mi smo stvorili ovu državu. Točno i baš zato što ste je stvorili imali ste moralno i svako pravo braniti je od nesposobnih i antihrvatskih političkih elita, koje su na vašom krvavom trudu i izgubljenim mladim životima sebi i svojim potomcima osigurali bogat, lagodan i ugodan život. A svima nama ostavili su dugove koje će plaćati naša djeca i još i njihova djeca. Ostavili su nam Ovršni zakon, da nas sve istjeraju iz Hrvatske, ostavili su nam katastrofalnu pravnu državu, punu korupcije i kriminala, tako da nam mladi ljudi u punoj radnoj snazi idu trbuhom za kruhom po svijetu izgrađivati tuđe zemlje, umjesto da izgrađuju svoju. A u njihove domove naselit će neke druge narode (imigrante, izbjeglice) i nakon 2020. kada se bude moglo prodavati zemljište, ne će više ni zemlja ostati Hrvatska!
Zašto su ratovali i ginuli? Za političke elite, da njihova djeca ne moraju iseljavati! I još imaju obraza govoriti o radikalizaciji? To je njihova slika, rezultat njihovog odnarođenog načina vođenja države.
Bolno prisjećanje – i to im je smetalo. Jedan od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zid boli, sastavljen od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, podignut je 26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, po nalogu Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Monstruozno: Sjećate li se Zida boli kojeg su zakopali u zemlju?… Uklonjen je 24. lipnja 2005. u ranim jutarnjim satima, po nalogu Milana Bandića…
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više