U povodu 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve
Na blagdan Bezgrješnog Začeća BDM, u Crkvi je započela Godina sv. Josipa. Trajat će do 8. prosinca 2021., a Papa Franjo proglasio ju je u povodu 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, objavivši pritom apostolsko pismo „Patris corde“ (Očinskim srcem). Na taj se način u godini koja slijedi iznova povjeravamo moćnoj zaštiti Isusova skrbnika, a vjernici mogu dobiti i posebne oproste. Molitva, izvršavanje svakodnevnih obveza, djela milosrđa te otkrivanje i vršenje Božje volje u svom životu – ono su na što nas dodatno potiče ovo posebno razdoblje.
„Josip sreću nije pronašao u pukom žrtvovanju sebe, već u darivanju sebe. U njemu nikad ne uočavamo frustraciju, već samo povjerenje. Njegova strpljiva šutnja bila je uvod u konkretne izraze povjerenja. Naš svijet danas treba očeve. On nema koristi od tiranina koji bi dominirali nad drugima, kako bi na taj način zadovoljili vlastite potrebe. On odbacuje one koji brkaju autoritet s autoritarnošću, služenje sa servilnošću, raspravu s ugnjetavanjem, dobročinstvo s mentalitetom materijalnog bogaćenja, snagu s uništavanjem. Svako je istinsko zvanje rođeno iz darivanja samoga sebe, što je plod zrele žrtve. Svećeništvo i posvećeni život također zahtijevaju ovu vrstu zrelosti. Bez obzira na naš poziv, bilo za brak, celibat ili djevičanstvo, naše se darivanje sebe samih neće ispuniti ako se zaustavi na pukoj žrtvi; na taj bi način, umjesto da postane znak ljepote i radosti ljubavi, darivanje sebe riskiralo da postane izraz nesreće, tuge i frustracije“, piše papa Franjo u pismu „Patris corde“ (Očinskim srcem).
U pozadini Apostolskog pisma krije se pandemija Covid-19 koja nam je – piše papa Franjo – pomogla da shvatimo važnost običnih ljudi, onih koji, daleko od očiju javnosti, svakodnevno iskazuju u kreposti strpljivosti i ulijevaju drugima nadu i potiču na suodgovornost. Po tome su nalik svetome Josipu, „čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne prisutnosti i povučenom u skrovitost“, a koji je ipak imao ulogu protagoniste u povijesti spasenja.
U novom apostolskom pismu Patris corde Papa otkriva jednu svoju naviku. Naime, svakoga dana, već više od četrdeset godina, Papa moli molitvu Marijinom zaručniku preuzetu iz francuskog molitvenika iz 19. stoljeća Kongregacije redovnica Isusa i Marije. Papa Pio IX. proglasio je 1870. sv. Josipa zaštitnikom Crkve, a njegov nasljednik papa Lav XIII. izdao je 15. kolovoza 1889. encikliku Quamquam pluries gdje preporučuje katolicima da se mole sv. Josipu zaštitniku Crkve, na što su Papu potaknule velike promjene s kojima se Crkva suočavala kroz 19. i početkom 20. stoljeća. Zato je predložio da se u mjesecu listopadu molitvi krunice pridoda molitva sv. Josipu s potrebnim oprostima. Razvojem mariologije sredinom 20. stoljeća razvija se i teološko promišljanje o sv. Josipu u povijesti spasenja. Već je sv. Toma Akvinski pisao kako Marija i Josip savršeno pokazuju bogatstvo milosti živeći dvije stvarnosti čime postaju uzori za dva načina života. Ovo je naglasio i papa Lav XIII. u svojoj enciklici Quamquam pluries, čime je sv. Josipu dao određeno ekleziološko značenje: „Posebni motivi zbog kojih je sv. Josip proglašen zaštitnikom Crkve, a iz kojih Crkva traži posebnu korist od ovog pokroviteljstva i zaštite, jest da je Josip bio Marijin suprug i da je bio ugledan otac Isusa Krista. Iz tih su izvora iznikli njegovo dostojanstvo, njegova svetost, njegova slava.
Protektorat, zaštita sv. Josipa nad Crkvom, koju su proglasili pape Pio IX. i Lav XIII., slijedi iz očinstva prema djetetu Isusu kao Otkupitelju svijeta. I ovdje se polazi od posebnog položaja koji Josip uživa u nebeskoj hijerarhiji, odmah iza Krista i Marije, a ispred svih anđela i svetaca. Dakle, dominantna je misao kako je nakon Marije najbliži Božjem prijestolju. Također kroz dokumente obaju papa provlači se i paralelizam s Josipom egipatskim, kroz korištenje naziva Josip patrijarh. Ovaj paralelizam upućuje na starozavjetnog Josipa koji je bdio nad kućom svoga gospodara, a zatim bio upravitelj cijeloga Egipta te je za vrijeme velike suše postao spasitelj cijeloga ondašnjeg svijeta. Na isti način promatrao se i sv. Josip koji je čuvao i hranio Svetu obitelj i samog Spasitelja svijeta, pa je prema toj analogiji pretegnuta njegova zaštita i na cijelu Crkvu, kao kuću Božju i kraljevstvo Božje na zemlji.
Na tragu ove teološke refleksije i Hrvatski je sabor 10. lipnja 1687. proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu na latinskom jeziku piše: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“ Kao trajan spomen na tu odluku, 14. srpnja 2008., na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je reljef sv. Josipa, rad kipara Šime Vulasa. Zaštitnik Crkve (1870.), zaštitnik Drugog vatikanskog sabora (1961.), zaštitnik Hrvatske (1687.), zaštitnik Vatikana (2013.), zaštitnik pontifikata papa Franje (2013.), samo su neki od naglasaka koji nas vode do zaključka da kršćanski život ne bi smio mimoići Josipov primjer, da ga je uvijek iznova moguće aktualizirati kao primjer koji govori čovjeku u svim izazovima, posebno kao svjetlo kojim se može rasvjetljavati dramatične životne situacije.
