Nema zajedničke BiH sve dotle sve dok bošnjačku politiku predvode počinitelji ili supočinitelji genocida nad Hrvatima
Svakim govorom bošnjačkih političkih i vjerskih čelnika o istini vjerskog beha rata Bosne i Hercegovine je sve manje, u svim državničkim segmentima, i dimenzijama, te napose ju je manje u cjelovitosti, kao i u vidicima u budućnosti. Bošnjačka “istina” o vjerskom krvavom i brutalnom beha sukobu, kojeg su islamski džihadisti učinili najbrutalnijim i najrazornijim u Europi poslije Drugog svjetskog rata, ali i početkom globalnog vjerskog sukoba između agresivnog islama i tolerantnog kršćanstva, glavni je razbijač i rušitelj svih, u prošlosti kakvi takvih izgrađenih nacionalni i vjerski mostova između suverenih i konstitutivnih, jednakopravni i slobodni Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Bošnjačka “istina” vjerskog troipolgodišnjeg beha rata, je i vrijeme nastavka žestoke i brutalne muslimanske agresije na hrvatski narod. Cilj te agresije je osvajanje i širenje muslimanskog teritorija kojeg su izgubili od Srba bilo u tajnim srpsko-muslimanskim beogradskim pregovorima diobe zemlje ili u ratu. Trebao bi to biti temelj budućeg čistog islamskog entiteta na toj europskoj periferiji. A ta njihova „istina“ je zapravo oružje koje Bošnjaci koriste u nastavku agresorsko osvajačkog sukoba, koji je planiran da se vodi sve do konačnog cilja ispisanog rukom i umom ratnog zločinca Alije Izetbegovića u njegovom radikalno islamskom manifestu “Islamska deklaracija”. A ta bošnjačka “istina” vjerskog beha sukoba tolika je laž da je kako se to kaže u Bosni, “ni pas u melu ne bi pojeo” jer bi ga udavila. Četvrt stoljeća ona na smrtno davi nebošnjake, napose hrvatski narod koji je danas, kao i u osvajačko agresorskom muslimanskom ratu, glavna i jedina meta bošnjačkog vjerskog radikalizma, unitarizma, centralizma i isilizma.
Porobljavanjem i progonom hrvatskog naroda, proširio bi se čisti muslimanski teritorij, čime se stvaraju svi preduvjeti, politički, vojni, dakako i vjerski, za konačan i odlučujući osvajački udar na ostatak beha kršćana, Srbe i njihov republičko daytonski priznati teritorij. Tom svojom “istinom” koju nasljeđuju od Muslimana Bošnjaci danas otimaju Bosnu i Hercegovinu Hrvatima i Srbima daleko uspješnije negoli u ratu. Njihova “istina” je za njih kao sudionike vjerskog beha rata, u kojem su se, napose, prema hrvatskom narodu pokazali isilovski brutalni i nemilosrdni, sveta, nedodirljiva, i jedina za sve tri sukobljene strane. Činjenica da je tako snažno brane, uljepšavaju i iz dana u dan, napose na nekim svojim datumima, modificiraju, govori da to ona zaista nije. Da je to apsolutna suprotnost istini. A to je laž.
Istina brani samu sebe. Ona se sama otkrije kad tad, kao što se otkrila na Rostovu srpanjskih dana 2020. u muslimanskim brutalnim zločinima nad bugojanskim Hrvatima. Ti muslimanski zločini nad hrvatskim zarobljenicima civilima i hrvatskim braniteljima koje 27 godina vape do neba kako bi ih se dostojno pokopalo, istina je koja u korijenu pobija sve izmišljene muslimanske i bošnjačke “istine”. Krivotvoriti istinu beha vjerskog rata priprema je za novu muslimansku agresiju. Bošnjaci herojstvo svoje zločinačko terorističke armije mjere brojem poubijanih nemuslimana, i brutalnostima počinjenim nad žrtvama. Stoga je njihova “istina” da ni “višestruko tehnički nadmoćnije, agresorske snage nisu uspjele, jer su naspram sebe imali herojsku Armiju RBiH, armiju časnih ljudi koji su se borili za ispravne ciljeve, domovinu, slobodu, dostojanstvo istinu, ideju nezavisne BiH, države ravnopravnih ljudi”, kazao je Džaferović na Igmanu.
Sve kršćane obuzme pokornički strah od pomisli na domovinu za kakvu se borila muslimanska armija, jer bila bi to centralizirana i unitarizirana, islamizirana i osmanizirana domovina najradikalnijih islamista, u kojoj bi kršćani živjeli u „slobodi“ ispisane Ahdname. Bila bi to „nezavisna BiH“ kao 81. pokrajina suvremenog sultana Erdoğana, „ravnopravnih ljudi“ u kojoj bi Turčin ili njegov potomak spavali prvu bračnu noć sa udatom kršćankom, „ravnopravnih ljudi“ sa porušenim crkvama i na njihovim temeljima izgrađenim džamijama, sudbine kakvu je u muslimanskoj agresiji doživio gučogorski samostan. Bila bi to zemlja „ravnopravnih ljudi“ u kojoj bi Bošnjaci birali svoje Komšiće, kao smokvin list koji bi skrivao kršćanske robove u turskom danku u krvi. Tolika laž o svojoj armiji “časnih ljudi“, Džaferovićevo je 27-godišnje skrivanje zločina svoje muslimanske vojske, čiji zločini su u brutalnostima i u obimu jednaki onim isilovskim na Bliskom istoku gdje su spalili svaki trag kršćana i kršćanstva. Nazivati zločinačku vjersku muslimansku armiju “časnim ljudima” gotovo nadmašuje i njihove počinjene zločine.
Braneći njihove zločine Džaferović brani i sebe i svoju suodgovornost za zločine nad hrvatskim narodom, počinjene u Zenici i Lašvanskoj dolini gdje je on bio u funkciji bugojanskog ratnog zločinca, Dževada Mlaće, travničkog zločinca Halida Genjca, i odlučivao o sudbini svakog zarobljenog hrvatskog civila ili branitelja. Zasigurno će doći vrijeme kada će odgovarati za sva stradanja hrvatskog naroda Lašvanske doline, kada je on na tim hrvatskim prostorima bio Osvajač Silni Šefik. Čovjek takve ratno zločinačke prošlosti nema pravo, ni u pomisli, osuđivati, klevetati drugu stranu, napose ne hrvatsku, i krivotvoriti istinu vjerskog beha sukoba. Džaferović priznaje vjersku i etničku čistoću muslimanske armije i kaže “većinom je u svojim redovima imala Bošnjake, ali i pripadnike drugih bh naroda”.
Ti drugi bh narodi su oni mudžahedini i vehabije iz najradikalniji islamskih zemalja kojima je Džaferović podijelio beha državljanstva i okupiranu hrvatsku zemlju, stvorivši uz dva daytonska i treći entitet u Bosni i Hercegovini, vehabijski u kojem važe zakoni najstrožijeg šerijata, i u koji je zabranjen ulazak bilo koga drugog. To su dokazi o masovnim organiziranim muslimanskim zločinima, o udruženom zločinačkom pothvatu, etničkim čišćenjima i mučenjima hrvatskih civila, Gluha Bukovica, Brajkovići, Zenica, Pojske, Miletići, Guča Gora… i u svim drugim mjestima kroz koje je prošla etnički i vjerski čista muslimanska armija sa mudžahedinima i vehabijama. Dakako i sa Komšićem i Džaferovićem, Genjcem i Mlaćom, Cikotićem i Delićem, Halilovićem i Izetbegovićem. To je istina, Džaferoviću, i nju trebate priznati, jer samo na njoj se može graditi neka zajednička, pa makar i iz četiri nacionalna entiteta, bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i vehabijskog, cjelovita Bosna i Hercegovina.
Sve dok bošnjačku politiku vode pojedinci počinitelji ili supočinitelji, na bilo koji način, ratnih zločina nad kršćanima, napose brutalnim nad hrvatskim katolicima, nema cjelovite i bilo kakve zajedničke Bosne i Hercegovine. Svojom politikom laži i nametanjem svoje istine o beha vjerskom ratu, Bošnjaci poručuju da im nikakva zajednička multinacionalna i multireligijska Bosna i Hercegovina nije cilj. To im nije bio ni cilj u ratu. Jedino za kakvu su se borili u ratu, bore se i u nemirnom daytonskom vremenu, i ovakvim lažima kakve papagajski ponavljaju, je čista muslimanska Bosna i Hercegovina. A takva Bosna i Hercegovina nema i ne može imati budućnost, bez obzira kakvim je terorističkim zločinima branili i čuvali.
