Povijest nije moguće preskakati
Željko Mataja: Bez dlake na jeziku, Tkanica, Zagreb, 2020., str. 196
Željko Mataja spada među autore koji dugo pamte, a uz to sve vrijeme pravi zabilješke. Ova zbirka njegovih zapisa donosi nam pregled, u velikoj mjeri insajderski, nekih sistema i njihovih zabluda koji su – i sistemi i zablude – slijedom neizbježnih povijesnih okolnosti konstituirali vrijeme u kojem živimo. Gledano po temama autorovi eseji – skladno njegovoj profesiji i interesima – u velikom su dijelu posvećeni sportu; međutim kad bismo krenuli od strukturalističkih definicija sustava, brzo bismo došli do podloge na kojoj Mataja podiže svoju kulu od kolumnističkih kartica. Naime, nije teško zaključiti da svaki podsustav koji je dovoljno obuhvatan – sport, prosvjeta, kultura… – pokazuje značajke koje sustav ima kao cjelina. A to znači da svaki podsustav najvjerojatnije dijeli i zablude ukupnog društvenog organizma. Matajina se poglavlja bave redom: nogometom, medijima, sportom, školstvom i kulturom, na način da se manje-više svaka od tih tema promatra u ključu ostalih. Takva je naime njihova strukturalna umreženost, tako ih je autor doživljavao i kao sportski profesionalac i kao komentator, takav nam polifoni ustroj prezentira u ovoj knjizi.
Među mislećim bićima, osobito među našim ljudima i krajevima, jedna je zabluda osobito raširena – da je povijest moguće preskakati. Te smo zablude postajali svjesni, neki brže, neki sporije, osobito nakon prvih pokušaja da vlastitu zemlju, stvorenu u Domovinskom ratu, pokušamo izgraditi u skladu s jednim romantičnim mitom – mitom o hrvatskoj državotvornosti i kulturi koja je prati. Kad analizira te naše bajke Mataja se ne ustručava biti pomalo ciničan. Mali ratnički narod, kojim su još do nedavno bake na sjeveru Europe plašile svoje unuke, kroz čitavu se svoju povijest mlatio, uglavnom u vlastitom šesnaestercu, preživljavajući iz runde u rundu (što se danas i te kako vidi u sportu), pa mu je stoga osnovni kulturni kod – dakle institucionalno pamćenje – zapeo na razini anegdote. Otprilike kao u onim reklamama za Ožujsko pivo ili u Thompsonovima i Žankovim pjesmama. Mi nismo imali „društvenih elita“ – aristokracija je davno izginula, građanski sloj koji se s mukom uspostavljao od ilirskih vremena i danas se jedva može zvati slojem. U takvim okolnostima jedine institucije, jedine velike priče koje su se pojavile kao konstituirajuće sile naše povijesti su Crkva – i Partija. Prva koja nas je „od stoljeća sedmog“ uvodila u zajednicu europskih naroda, u ono što se zove Zapadom, ona koja nas je opismenila, postavila ključne odrednice našeg nacionalnog identiteta – i druga, koja nas već 75 godina bez prestanka drži taocima socijalizma. Kad smo 1989. povjerovali da je tome došao kraj dogodile su se dvije, naoko paradoksalne, ali očito neizbježne stvari: najprije, ustanovili smo da nemamo nikakve organizirane političke snage osim Partije (da – čak i kad bi je neka magična sila napokon isplijevila iz našeg vrta – mi nemamo što staviti na njeno mjesto), a potom ćemo, zajedno sa zaprepaštenim europskim konzervativcima, ustanoviti da je padom Berlinskog zida zapravo pala zadnja prepreka da socijalisti s obiju strana napokon polete u zagrljaj jedni drugima. I tako se taj socijalizam diljem Zapada sada može zvati npr. liberalnom demokracijom – a kod nas čak i demokršćanstvom – i ponovo nam prodavati svoje stare i dokazano neuporabljive modele. Ukratko, Partija je svoje iznimne transformacijske moći iskoristila da ponovo postane ono što joj je socijalizam uvijek nudio – da bude vlasnik svoje države. Sudbine onih koji su mislili da mogu igrati mimo Partije Mataja opisuje u kanonskim likovima ove commedie dell’arte – u Todoriću i Mamiću.
U osvrtima na odgojno-obrazovni sustav, u poglavlju Školstvo, možda i najvažnijem poglavlju u knjizi, Mataja se dohvatio jedne od najopasnijih zabluda socijalizma – naime ideje da je čovjekovu narav moguće mijenjati. Nije to jedini razlog zbog kojeg smatra da je odgoj žrtvovan ideologiji, ali ovo je područje na kojem se opet možemo vratiti sportu. Slobodan sam razgovorima koje smo znali voditi na tu temu, i onim iskustvima što ih je mladi Mataja kao „sezonski gastarbajter“ stekao u Njemačkoj, priložiti vlastite opazke. Svi ljubitelji nogometa sjećaju se onog brutalnog polufinala Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. kad su Nijemci u Belo Horizonteu sa 7:1 doista izmasakrirali domaćine Tako nakantati Brazil, i to još na njegovom terenu, ne znači samo pobijediti: to znači ubiti Peléa, ubiti Winnetoua, ubiti vlastito djetinjstvo… pa tko to drugi može osim Nijemaca? U nizu okrutnih šala koje se već duže smišljaju na temu islamske budućnosti Europe tada se pojavila jedna koju je naoko bilo teško osporiti: govorilo se da je njemačka nogometna reprezentacija jedini uspješni primjer multikulturalnosti u Europi. Ali, premda su se ti Nijemci zvali Mesut, Sami, Ilkay, Shkodran, Karim…, ovdje se ne radi o multikulturalnosti; ono što je bilo apsolutno njemačko u njima jest apsolutno njemačka radna etika koja im je prenesena odgojem. Uostalom Mesut Özil je vrlo brzo sam razotkrio taj multi-kulti mit, izazvavši mali tursko-njemački spor: Kad pobjeđujemo ja sam Nijemac, kad ne pobjeđujemo onda sam imigrant. Matajina „pedagoška poema“ pomalo podsjeća na još jedan znameniti slučaj, ovaj put literarni. U svom ključnom romanu „Pokoravanje“ Michel Houellebecq daje ovakvu distopijsku sliku bliske budućnosti u Francuskoj: muslimani se uspijevaju politički formulirati i pokret Muslimansko bratstvo na izborima osvaja dobar postotak glasova, takav da u koaliciji sa socijalistima može preuzeti vlast. Bratstvo vodi Mohammed Ben-Abbes obrazovani islamist, pripadnik već tko zna koje francuske generacije. Kod podjele koalicijskog kolača i ministarskih fotelja on rezonira ovako: ekonomija, financije, obrana? Zar su to resori islama, svjetonazora okrenutog duhovnim vrjednotama? Ne, gospodo, nas zanima samo jedan portfelj – a to je prosvjeta. Jer prirodni prirast naše zajednice je takav da se najprije moramo posvetiti djeci: čija su djeca, toga je i budućnost. Ova Houellebecqova konstrukcija posebno je efektna kad uzmemo u obzir da su odgoj i obrazovanje u našoj „nemoćnoj državi“ – kako je naziva Mataja – prepušteni birokratskim improvizacijama. Ali, zašto i ne bi? Pa naš prirodni prirast je tako kilav da obrazovanje doista možemo prepustiti bilo kojem aparatčiku: onom opsjednutom isušivanjem močvare, onom koga postavi „stranka statističke pogrješke“, nekom trećem ili četvrtom.
Da zaključimo: premda to ne mora nužno biti osnovni motiv Željka Mataje, u svojim kolumnama autor nas – na tragu znamenite izreke Tomasija di Lampeduse – stalno podsjeća na ono što se moralo promijeniti da bi sve ostalo isto. Ovaj rukopis, dakle, ipak će prije ponuditi polemiku nego rješenja, uostalom to se nazire iz samoga naslova. Međutim, moramo priznati ideju, konzekventno provedenu kroz brojne teme i dileme, da je bez polemike nemoguće doći do rješenja. Svjetlo na kraju tunela Mataja vidi u onom nezaboravnom vatrometu na „Trgu svih Hrvata“ u kojem je više od pola milijuna ljudi bez ijednog jedinog incidenta dočekalo Vatrene na povratku iz Rusije. To je Matijina retorika, način na koji razmišlja o ovome svijetu u kojem se i sam pojavljuje kao dugogodišnji protagonist.
