Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ispovijest emigranta Tomislava Đurasovića

Svjedok olovnih vremena

 

Tomislav Đurasović je svoj život posvetio borbi za samostalnu Hrvatsku! Knjigu Svjedok olovnih sjećanja iz naslova izdao je 2011., i knjiga ima 450 stranica. Oca su … za vrijeme i poslije rata (Drugog svjetskog) mučili po partizanskim kazamatima u Ljubinju, Stocu i Mostaru vežući mu ruke žicom i stežući drvenim motkama dok mu nisu mišići na rukama potrgani. Nije mogao sam ni remen otkopčati. Moj brat, lijep, jak i bistar čovjek je tako silovito premlaćen od policije da su mu oštetili glavu i kralježnicu; umire u 21. godini!

Kukuruz je bio temeljna kultura, pamuk se pokazao nepodesnim. Iako bolesnih ruku i križa, otac je ustajao u tri ujutro i išao do Koteza gdje je imao njivu.

Obje sestre, kada im to vrijeme dopusti, zarađuju novac branjem pelina (zapravo kadulje, T.T.) i skupljanjem “puža”. Zarađeno daju Luci krojačici da im bratu sašije ma singerici od cajga trofrtalne gaće (hlače), koji put i kariranu košulju i dr. Oranje tvrdoga blata nakon povlačenja voda, visoki porez kao da je riječ o zemlji I. klase, najam volova u Primorju, nedostatak muškaraca stradalih u ratu i po zatvorima i emigracijama sve je to i bez nepravednih zadruga i povlaštenih pravoslavnih susjeda zagorčavalo život katolicima Popova polja.

To prezime (M.) od kojega potječu Đurasovići nosio je neki Veljko koji je izgubio 18 članova obitelji u ratu. Kada se Tomislav potukao sa Veljkovim sinom, ovaj ga je blago ukorio “nemojte se više tući, čak ste i nekakvi nesretni rođaci. O tome svjedoči i rad don Krunoslava Draganovića o brojnom prelasku popovskih rodova na pravoslavlje u 17. i 18. stoljeću! Kada je Tomislav učio za konobara u Mostaru dogodila mu se zabuna da upravnika nazove drug Trco, od dobrog čovjeka Leopolda Mandelbauma dobio je za taj čin paprenu “jezikovu juhu”. Druži se sa muslimanom (Bošnjakom) Šemsom, a krojač Atif, ljuti Dinamovac daje mu pola litre krvi za oca! Kao srednjoškolac obavlja praksu u Dubrovniku, te na Omladinskom sastanku u Trebinju ukazuje na loš položaj stanovnika JZ dijela Popova polja, na što ga jedan drug nasamo priprijeti: “Mali, stavi brnjicu na usta i nemoj prdit ludijeh”.

Nakon što je tri mjeseca pred kraj skoro dvogodišnjeg vojnog roka na otoku imena Premuda nokautirao na plesnjaku ambicioznog krvopiju vodnika Dževada Hadžiselimovića, Tomislav je imao sreću i spasio od utapanju neku bakicu, ženu velikoga “glavonje” iz Beograda! Oduševljen je dominikancem Ivo Martinićem koji dolazi 1967. u Grad, ustupa prostor samostana mladima, organizira Polnoćku mladih, “Beat misu” 1969. itd. Čini se da se i pretjerivalo, pa se jaran Samir Sirijac misleći da je glavna razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika u ijekavici naručio: “i još pola kila tjelećeg mijesa za novoh hrfatskog dječka”. Stjecajem okolnosti ostali su doživotni prijatelji i sretali se u Münchenu i Bostonu!

Čudan je slučaj studentice S. Znaor, koju ruše iz engleskoga jezika, iako je pohađala kvalitetnu Srednju školu u SAD-u. Zbog druženja sa strancima, pjevanja zabranjenih pjesama, a bogme i društva u kojem se čitaju šapirografirani letci Tomislav je osuđen u Mostaru i čeka odgovor na žalbu Republičkoga vrhovnog suda u Sarajevu. To mu ne smeta da diplomira na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu (viša škola?, te radi unosne poslove u divnim Lopudu i Stonu. Uspijeva sa tuđom putovnicom pobjeći u Italiju uz pomoć legendarnog primorskog Dubrovčanina Pera Miljkovića-Limunade!

U austrijskom kampu za izbjeglice ljudi rade teške poslove za mali novac, česte su krađe i krvave tučnjave, što je užasno. Odnos vlasti prema izbjeglicama je prezriv. Dr. Branko Jelić (vođa HNO-a) kazao je: “u našoj politici naše je mjesto samo ondje gdje nema mjesta za Jugoslaviju, jer (ona)znači smrt hrvatskog naroda.” Poentira da i Hrvati imaju pravo razgovarati sa Sovjetima kad SAD razgovara sa Pekingom!

Veličanstveni nastup pjevača Vice Vukova u Münchenu ganuo je brojnu hrvatsku zajednicu. Tada je u M. bilo 30.000 Hrvata, a u Bavarskoj 120.000. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971. g. dr. B. Jelić piše Nixonu (SAD) i Brežnjevu (SSSR). U pismu Brežnjevu dr. Jelić ističe neutralnost buduće hrvatske države, te da hrvatski narod ne će nikada zaboraviti onima koji im pomognu. Tito je “kuhan i pečen” sa Brežnjevom i Nixonom! Protivnici dr. Branka Jelića R. Arapović i J. Vrbić napravili su duhovito pismo falsifikat pisma sovjetskoga poglavara na “falšruskom”. L .Brežnjev “piše”: “Daragoj naš tavarišč Jelić! Prilikom našeg putešestvija po Jugoslaviji, njet bilo vazmožno posjetit Vašu i našu Horvatiju, niti pojti na sinjeje more, patamu što horvatskaja vlastne uvažajet Vaš pasaport. Tam skažut što vašim pasaportom možno putovat toljko iz Livna u Duvno i to vsjo. Mi zdjes, v Maskvje dumamo, što naša političeskaja rabota nevazmožna.

V imja cijeloga savjetskoga Politbiroa, mnogo Vas pozdravljaju i želaju Vam vsjo harošjevo! Vaš sumašjedšij Leonid Ilić”.

I dok Nixon frazira “Hrvatska će vječno živjeti” Washington Post upozorava: “za one izvan Jugoslavije je dovoljno da se sjete da nijedna zemlja na Zapadu nema nikakvih drugih osim najčvršćih interesa za jugoslavensku stabilnost…”

Njemačka sutkinja pita Đurasovića zašto je pobjegao iz zemlje gdje je kao student vodio isplativi ugostiteljski objekt, on odgovara: “Gospođo sudkinjo, ja sam visok 1,80 m, i nisam si mogao zamisliti provesti cijeli život u prostoru gdje je strop visok samo 1,60 m.” 30. svibnja umire dr. B. Jelić, autor pisma Bakariću, gdje izražava želju za pomirbom sa hrvatskim komunistima i okupljanjem svih Hrvata.”

Tomislava boli sudbina Dubrovčanina dr. Stjepana Buća koji provodi skoro 30 godina u emigraciji bez svoga Grada.

Na 25. sajmu knjige u Frankfurtu V. Nikolić i Jakša Kušan izložili su knjige zabranjene ili uništavane od jugorežima. Napokon se 23 emigrantske hrvatske organizacije udružuju u Torontu u HNV! 1974. Tomislav postaje član Upravnog odbora HNV-a! Na sastanku sa urednikom vrlo kvalitetne Hrvatske revije Tomislav kaže : “gospar Vinko (Nikolić)…, vi ste sa (HR) ostvarili neprolazne i povijesne zasluge za Hrvatsku”, ali HR je nedostupna prosječnom Hrvatu”. Zapravo se radi o sukobu starih klasičnih građanskih političara i revolucionarnih mladih, psb. tzv. proljećara (o tome vidi E. Bauer!) Slijede teški sukobi Đurasovića sa čelnikom HNO-a Ivanom Jelićem, i K. Pratesom, tajnim suradnikom UDBA-e! Netko je Đurasoviću kiselinom uništio automobilsku gumu, te je sa sedmomjesečnom kćerkom završio ispod ceste, srećom neozlijeđen. Vjerojatno je bila riječ o UDBA-i, jer mu je novinar H. P. Rullmann prethodno najavio da mu rade o glavi.”

Jedan od utemeljitelja HNO-a dr. Bauer osuđuje nastupe Ivana Jelića.

Đurasović je prijatelj svećenika koji su mu puno pomogli kao azilantu; V .Cecelje i D. Šušnjare! Đurasović je tvrdio: “Crkva u Hrvata je najiskrenija i najneposrednija poveznica između domovinske i iseljene Hrvatske.”

Fr. Allgemeine Zeitung (4. 3.) donosi vijest: “Jugovlada traži od Bonna da preko njemačke policije dobije neposrednu kontrolu ne samo nad svim gostujućim radnicima iz J., već i nad svim emigrantima, pa i onima koji su odavno postali njemački državljani…”

Biti političar u emigraciji značilo je “nositi glavu u torbi”, najstrašnije što su ugroženi i članovi obitelji. Tomislav uvijek nosi kolt sa sobom. O pitanjima BiH emigracija nije bila realna, naime Bošnjaci (tada Muslimani) su razvili vlastitu nacionalnost, a Srbi kojih je u BiH trećina ne bi nikada pristali na federaciju s Hrvatskom!

Teo Trostmann

Povezani članci

Obavještajne igre oko Inicijative Tri mora

HF

Hrvatska srca za El Clásico

HF

Steže se obruč oko krivaca

HF

Što je potrebno za uspješnost jedne države?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...