Thompson je postao simbol ne samo hrvatskog ponosa, već i snage naroda koja nadilazi političke granice i manipulacije
Marko Perković Thompson, čovjek čije ime izaziva polarizirane emocije, nije samo pjevač. On je simbol. Institucija. Država je pokušavala godinama da ga ušutka ali na kraju, on je postao veća institucija od svih formalnih državnih ustanova koje su ga htjele utišati. I dok je Thompson, prema mnogima, glas modernog hrvatskog domoljublja, kod ljevice izaziva bijes, nesigurnost, pa i strah. Jer što je snažnije od čovjeka koji pjeva za narod, koji nije vezan nikakvim političkim lancima i cenzurama?
Thompson nije samo pjesnik hrvatske povijesti. Njegov interes za tu povijest nije mitomanski, poput onih povjesničara koji nikad ne preispituju svoje ideološke idole. Thompson traži istinu, željan je ispraviti grješke i izvući na svjetlo dana one simbole i trenutke koji oblikuju naš nacionalni identitet. I to ga čini opasnim – jer čovjek koji traži istinu i koji je spreman na ispravljanje grješaka ne može biti lako kontroliran.
Pokušaji da ga se zabrani ili ušutka, ironijom sudbine, samo su ga učvrstili kao figuru hrvatskog identiteta. Svaka kritika, svaka zabrana, samo su dodatno jačale njegovu prisutnost. Umjesto da ga uklone, stvorili su čovjeka koji je sada sam zaštićena kulturna vrijednost, ne od strane institucija, već naroda.
Diverzant kulturnog domoljublja
Thompsonova glazba nije samo set pjesama koje slave hrvatsku povijest. Ona je manifest domoljubnog otpora, deklaracija prava na ljubav prema domovini, čak i kada ta ljubav nailazi na zidove kritike i osude. Svaki njegov koncert je produžetak bitke – ne više vođene puškom, već mikrofonima i stihovima. To je bitka za pravo Hrvata da vole svoju zemlju, slobodno, bez straha.
Thompson pjevač koji pjeva za dušu naroda. Thompson je postao simbol ne samo hrvatskog ponosa, već i snage naroda koja nadilazi političke granice i manipulacije. I dok su ga pokušali marginalizirati, pa čak i kriminalizirati, narod je bio taj koji ga je podržao i uzdigao.
Ironija leži u činjenici da Thompson danas stoji jače nego ikada – jer nije vezan uz političke strukture ili ideološke igre. On stoji uz narod, a narod stoji uz njega.
Njegova je borba borba za pravo na javnu ljubav prema domovini. Ne na ljubav kakvu će nam propisivati tete sa vladinih šaltera. I nije to samo nostalgija za prošlim vremenima, to je borba za budućnost u kojoj Hrvati mogu slobodno voljeti svoje, bez stigme i bez straha.
Thompson nije samo glazbenik, on je ratnik koji svaki dan vodi bitku za hrvatsku suverenost – onaj koji bi u bilo kojoj drugoj zemlji bio slavljen kao heroj. Ali u Hrvatskoj, zemlji koja se još uvijek bori sa svojim kolonijalnim sindromom, on je često meta.
Možda je došlo vrijeme da Thompson napiše još jedan hit – o hrvatskim ulizicama Beču i Bruxellesu, o onima koji žele da Hrvatska zauvijek ostane kolonija da se stidi sebe same. Možda, baš taj hit, osvijesti narod koliko je važno biti suveren. I ako je itko sposoban to napraviti, to je Marko Perković Thompson – čovjek koji je postao veća institucija od države koja ga je htjela zaboraviti.
