Tijekom srpske agresije na Hrvatsku ubijeno osam tisuća civila
U Zakonu o općem oprostu (N.N. 80/96) ključan je članak 3., najdulji članak Zakona, kojim se određuje tko je izuzet od općeg oprosta, odnosno, za koga ne vrijedi Članak 1. Svako ubijanje civila jest ratni zločin, i počinitelji takvog ubojstva nisu obuhvaćeni oprostom. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 8.000 civila, i ne postoji nikakva zakonska prepreka da se počinitelji tih zlodjela sudski ne gone. Isto vrijedi i za one kako piše u Članku 3. koji su ih potakli na te zločine ili su ih naredili. Tu potpadaju, sva bombardiranja i granatiranja hrvatskih gradova i sela, za što nitko još u Hrvatskoj nije optužen, a kamo li osuđen za brutalne napade na civilno stanovništvo hrvatskih sela i gradova. Vukovar, Osijek, Slavonski Brod, Vinkovce, Županju, Petrinju, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Kijevo, Kruševo, Ćelije… Isto vrijedi i za sve koji su ubijali zarobljene vojnike, ubijali civile na područjima koje su kontrolirali Srbi i JNA, koji su odvodili zarobljenike u logore u Srbiju i tamo ih surovo mučili i ubijali. Surov postupak s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima uključuje, naravno i bombardiranje hrvatskih bolnica, i počinitelji tih djela nisu obuhvaćeni oprostom. Kao što se može pročitati u Članku 3., Zakonom o općem oprostu nisu obuhvaćeni niti oni koji su uništavali kulturne i povijesne objekte.
- Komentar na članak 6
Naravno veliki borci za ljudska prava sjetili su se i pripadnika LGBT zajednice, pa je Srpsko narodno vijeće predložilo da se u člana uže obitelji uvrstiti i istospolne partnere.
- Komentar na članak 7
Zanimljiv i dirljiv komentar na članak 7 ostavila je u E Savjetovanju pripadnica hrvatskog naroda iz skupine onih koji nisu uspjeli pobjeći prije četničke okupacije njihova mjesta stanovanja. Citiram samo dio njezina svjedočenja: “Molim da se i ovo definira! U ovoj državi sve manjine ostvaruju svoja prava! Svaka čast! I treba! Nisam protiv ničijih prava! No, pitam se gdje su moja, naša prava!?! Prava Hrvata, Slovaka koji su jedva izvukli živu glavu silom prilika i zbog nemogućnosti izbora ostavši na svom ognjištu? Dakle, nismo bili u “službenim zatvorima, logorima, nismo ranjeni… Ali danonoćno smo maltretirani psihički i fizički. I sada proživljavamo sjećanja na dane provedene pod okupacijom, na neki način vidljive su posljedice i nekakav oblik PTSP-a! No, mene životnije mazio ni pitao ili rekao da čekam ovaj zakon, kao ni moju obitelj. Nego smo se morali boriti za budućnost, goli život bez obzira na sve doživljeno… Kad me netko vidi, vidi sada odraslu ženu, intelektualku, vanjštinu. Ali ne vidi nutrinu, noćne more u kojima ponovno proživljavam krvavi nož četnika koji mi ga struže pod vratom, noćna upadanja jugovojske i paravojnih formacija, pretresanje, postrojavanje na strijeljanje itd). Sve to doživljeno je tijekom okupacije. A nije pisalo zatvor, logor!”
Na ovaj komentar nadovezuje se članak 9. u kojem stoji da se priznaje invalidnost iznad 20 posto:
- a) Uslijed zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
U tom članku Centru za mirovne studije i Inicijativi mladih za ljudska prava, jako smeta izraz “neprijateljski”, jer Hrvatsku su valjda napali velikosrpski “prijatelji i prijateljska” JNA! Točno je u članku 9. definirano “neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija” , a za sve ostalo lijepo piše” drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata” jer u Hrvatskoj nije bilo logora za nehrvatsko stanovništvo pod kontrolom hrvatskih vlasti! I to treba naglasiti, jer te parazitske nevladine udruge stalno izjednačavaju krivicu agresora i žrtve! Agresori su bili posrbljena JNA, velikosrpska politika Srbije i njene paravojne i vojne formacije, kojima se priključio dio srpske nacionalne manjine iz Hrvatske. Stoga je točan i datum 17.kolovoz 1990, jer je taj dan počela ” balvan revolucija ” djela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj!
Zaključak
Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo usporilo njen gospodarski i socijalni razvoj. Prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi štete iznose: https://hrcak.srce.hr/file/47404
Republika Hrvatska je ogromna sredstva utrošila na obnovu ratom opustošenih područja i zbrinjavanje prognanika i izbjeglica, ne samo iz Hrvatske, nego i iz BiH.
Vidljivo je, dakle, da je 36,373 milijarde kuna ili 61,64% od ukupnih sredstava potrošeno na zbrinjavanje prognanika, izbjeglica i povratnika. Ostalo su bili izdaci za obnovu stambenih objekata, infrastrukture, javnih poduzeća i razminiranje.
Nadalje, pažnju zaslužuje podatak da su od ukupnih sredstava uloženih u otklanjanje ratne štete, obnovu i razvitak opustošenih područja, 30,12 milijardi ili 51 % činila sredstva državnog proračuna. Ostalo su sredstva javnih poduzeća, dionice portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju te vrijednost iskorištenih carinskih i poreskih olakšica.
Srpsko narodno vijeće, Zajedničko vijeće općina i Dokumenta po Vesni Teršelič su u E Savjetovanju inzistirali na stambenom zbrinjavanju po ovom novom Nacrtu Prijedloga zakona o stradalnicima iz Domovinskog rata
Stambeno zbrinjavanje je stvarno točka koja prelazi u pljačku Proračuna RH. Agresijom na RH devastirano je ili razoreno 143.000 stambenih objekata. Obnovljeno je mnogo objekata u koje vlasnici nisu nikada uselili, a najviše pripadnici srpske nacionalne manjine. Po Slavoniji mnogo je takvih kuća koje su obrasle u korov i propadaju, a time i financijska sredstva koje je Republika Hrvatska uložila u izgradnju tih stambenih objekata! Obnova i popravak u Domovinskom ratu oštećenih ili uništenih stambenih jedinica, uređen je Zakonom o obnovi („Narodne novine“, broj 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13) temeljem kojega pravo na obnovu utvrđuje ured državne uprave u županiji. Najnovije izmjene stupile su na snagu 1. siječnja 2020.godine. Ciljana skupina korisnika su vlasnici odnosno suvlasnici u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara, koji su državljani Republike Hrvatske te osobe koje su 1991. godine imale prebivalište u Republici Hrvatskoj (korisnici prava na obnovu) kao i pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj čija su materijalna dobra uništena ili oštećena na opisan način.
Radi usklađivanja sa Zakonom o sustavu državne uprave poslovi koji se odnose na utvrđivanje prava na obnovu, potporu za popravak i potporu za opremanje ratom oštećenih ili uništenih objekata (obiteljske kuće ili stana I, II, III, IV, V i VI stupnja oštećenja) te povrat vlastitih sredstava uloženih u obnovu – popravak u ratu oštećenih objekata u I. stupnju te naknadu materijalne štete uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, izdavanje uvjerenja i očitovanja po podnesenim zahtjevima za obnovu/potporu, koji su u nadležnosti ureda državne uprave u županijama, povjeravaju se, temeljem Zakona, županijama. Prema tome nema potrebe i za stambenim zbrinjavanjem po ovom Nacrtu prijedloga Zakona i stradalnicima Domovinskog rata.
Žalosno je što je ovaj nacrt Prijedloga zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata iskorišten od strane Nevladinih udruga i Srpskog narodnog vijeća za cjeloživotno zbrinjavanje ” njihovih kolateralnih” žrtava, a ne nevinih hrvatskih žrtava. Da pojasnim, jer će me odmah optužiti za diskriminaciju:
Njihove žrtve su kolateralne žrtve velikosrpske i srbizirane JNA agresije, a hrvatske žrtve su namjerno izazvane žrtve te agresije. Namjerne su zato, jer je velikosrpska politika Srbije potpomognuta srbiziranom JNA, krenula u agresivno utvrđivanje granice Velike Srbije na crti Virovitica-Karlobag sa namjerom potpuno etnički očistiti taj prostor i izbrisati postojanje Hrvata na njemu. To se vidjelo po rušilačkom i ubilačkom pohodu u kojem su stradale Crkve, škole, bolnice i ljudski životi (Vukovar) Velikosrbi su namjerno žrtvovali i iskoristili dio srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj za ostvarenje tog cilja, bez ikakve namjere da ih zaštite, i sada ih koriste, izjednačavajući ih sa hrvatskim žrtvama, kao dokaz da se na hrvatskom teritoriju vodio građanski rat, a ne obrambeni i oslobodilački Domovinski rat.
Naglasak treba biti na nevinim hrvatskim žrtvama, na 402 nevine hrvatske dječice, stradale kao žrtve bezobzirne, rušilačke i zločinačke velikosrpske politike, a na kolateralnim žrtvama koje su u osnovi pristale uz tu politiku. Stoga ovaj Prijedlog zakona doživljavam kao ponovno viktimiziranje hrvatske žrtve!
