Ništa nema jače od Hrvata
Što još se sprema i što će Te stići
Ljubljena moja Zemljo ispaćena?
Po koji put ćeš biti razorena
I ponovno se iz pepela dići?
U čemu Tvoja sudbina se krije?
Je l’ Božja kazna, il’ je udes kruti?
…Svejedno sad je, jer Tvoji Te puti
Ustrajno vode k vrhu Kalvarije.
I dok Te takvu ispaćenu gledam,
Ne mogu gledat, da Te udes ruši.
Bolan mi krik se nazire u duši
I ja Te ne dam, nikome Te ne dam!
Rasuti svijetom, al’ nas ima dosta,
Da obrišemo s Tvoga lica suze
I obnovimo, što zla sreća uze.
Glavno je, da nam ime Tvoje osta.
Mi znamo, što Ti orjunaši snuju.
Njima je dobro, dok sirota pati.
Kradu dok mogu i ne misle stati.
Dok narod grca, oni napreduju.
Al’ zadnja kaplja prelila je čašu.
Krv branitelja svoj će zavjet reći,
Da ne će više uzaludno teći
I kraj se bliži svakom orjunašu.
Je l’ ovo možda Božja opomena,
Da ponovno se nađe brat do brata?
Jer, ništa nema jače od Hrvata,
Kad ruka mu je k bratu ispružena.
Sve ruševine obnovit se mogu,
Kad suzbiju se izdajničke strasti
I konac svane podaničkoj vlasti,
I Hrvat smjerno pokloni se Bogu.