Ne treba ništa vjerovati dok se ne dokažu svojim djelima
Načelno na pitanje vjerovati Vladi ili ne? Bilo bi normalno odgovoriti sa Da,budući da Vlada treba biti onaj dio trodiobe vlasti, koja u izvršno/operativnom smislu, prema Ustavu RH odgovorna za funkcioniranje svih sustava državne i javne uprave, sukladno svim postojećim zakonima i propisima, a s ciljem brige o potrebi svih građana, i jednakosti svih pred zakonom.
No, dosta toga nam tijekom ovih proteklih 30 godina ukazuje na to da pitanje povjerenja u Vladu i vlast općenito, valja konačno ipak češće jasno postavljati, pogotovu u svjetlu onoga što se događalo tijekom 2020. godine i učestalih medijskih konstatacija da je u nas najmanje povjerenje u politiku i političare, u odnosu na neke druge segmente društva. Tako jedno relevantno istraživanje pokazuje da su daleko najnižu ocjenu dobile političke stranke: 75 posto građana smatra da političke stranke ne rade u interesu građana, a samo je njih 3 posto zadovoljno njihovim radom. A budući se naša političko/državnička „elita“ novači iz političkih stranaka, uglavnom HDZ-a i SDP-a, te uz neke njihove prirepke tipa HNS i slične strančice, to je jasno da time ni Vlada, ni vlast ne uživaju neko osobito povjerenje građana. Pa onda je normalno postaviti pitanje treba li odista vjerovati Vladi ili ne?
– Kako vjerovati Vladi koja tvrdi da se u slučaju nekih nedaća poput potresa u Zagrebu, Petrinji i Sisku, ubrzano vrši procjena šteta, a u čuvenoj sudskoj aferi ‘bojanje tunela’ nije mogla da se procijeni prava cijena tog posla, radi čega je Božidar Kalmeta bio optužen za mutne odluke koje su se graničile sa korupcijom?
– Kako vjerovati Vladi koja je u aferi Agrokor skrivala postojanje grupe Borg sve dok mediji nisu obznanili njeno postojanje i umiješanost u „rješavanju“ afere?
– Kako vjerovati Vladi koja odbija svaku odgovornost u aferi Fini medija, jer je to krivnja nekog ranijeg i gotovo nepostojećeg HDZ-a?
– Kako vjerovati Vladi koja tako neznalački vodi proces kupovine borbene eskadrile od Izraela, da nam se svi smiju koji nešto o tomu znaju?
– Kako vjerovati Vladi koja djelatnicima u sustavu obrazovanja, nakon najvećih prosvjeda u hrvatskoj poslijeratnoj povijesti, obećava ‘sređivanje’ sustava koeficijenata, a potom potpuno zaboravi na to dano obećanje?
– Kako vjerovati Vladi koja se „zaklinje“ da se bori protiv korupcije i kriminala, a istovremeno mirno glede kako u najvećim aferama dolazi do zastara i odbacivanja optužnica?
– Kako vjerovati Vladi koja u jednom mandatu radi sumnji u korupciju ili u najmanju ruku sumnjivih radnji, prinuđena dati ‘vritnjake’ polovici svojih članova?
– Kako vjerovati Vladi koja članovima svoje stranke u Saboru zabranjuje glasanje po vlastitoj savjesti?
Logičan zaključak bi trebao biti da takvim strankama, takvim političarima i takvim Vladama, NE TREBA NIŠTA vjerovati dok ne DOKAŽU svojim djelima da rade ono što su obećali, i što građani očekuju od njih, a što do sada nisu uspjeli pokazati! No, dok vrijeme ne pokaže da su se stranački i ini glasački ‘zombiji’ ne probude iz „zimskog sna“, svako vjerovanje u to što Vlada i politička „elita“ govore valja primiti kao „münchauzenovsko“ pričanje o letu na mjesec!
