Političari se ne mogu suprotstaviti javnosti i reći: ako želite bolju zdravstvenu zaštitu, morat ćete ju platiti
Henry Thomas Marsh (Oxford, 5. III. 1950), proslavljeni neurokirurg i pisac govori o 40 godina u našim lubanjama, što nije u redu s NHS-om i zenom drvne građe. Donio je odluku da postane neurokirurg nakon što je svjedočio kako je njegov tromjesečni sin preživio složeno uklanjanje tumora na mozgu. Dva je desetljeća bio viši savjetnik u krilu Atkinson Morley u bolnici St. George u Londonu, jednoj od najvećih specijalističkih jedinica za kirurgiju mozga u zemlji. Predvodio je tehnike operiranja mozga pod lokalnom anestezijom i bio je tema BBC-ovog dokumentarca Vaš život u njihovim rukama. Njegova prva knjiga Ne šteti: priče o životu, smrti i kirurgiji mozga, objavljen je 2014. godine s velikim priznanjem i postao bestseler širom svijeta. Marsh se povukao iz redovnog rada u St. Georgeu 2015. godine, iako nastavlja s dugogodišnjim kirurškim ulogama u bolnicama u Ukrajini i Nepalu. Također je strastveni stolar. Ranije ove godine objavio je drugi svezak memoara, Admissions: a Life in Brain Surgery , u kojem se osvrće na svoju karijeru dok preuzima “umirovljenički projekt” obnove oronule vikendice bravara u blizini mjesta u kojem je odrastao. Oxfordshire. Živi sa svojom drugom suprugom, socijalnom antropologinjom i autoricom Kate Fox. Imaju domove u Oxfordu i u južnom Londonu, gdje se odvijao sljedeći razgovor.
- Jeste li sada službeno otišli u mirovinu?
– Pa, još uvijek radim jedan dan u tjednu za NHS, iako očito za to žele “poslovni slučaj”, tako da trenutačno ne dobivam plaću. - Ne olakšavaju to, zar ne?
– Ne. Počelo je kad je [tadašnji ministar zdravstva] Ken Clarke uveo to pseudo unutarnje tržište u zdravstvo na temelju ideje američkog ekonomista. Koliko znam, nikada uopće nije bilo dokaza koji bi to opravdavali. - Počinjete li se osjećati izvan petlje?
– Ne baš. Posljednja dva tjedna proveo sam u Ukrajini operirajući, kao i godinama, a jutros sam bio kod sv. Jurja. A onda radim u Nepalu i drugdje. Tehnički napredak u neurokirurgiji u cjelini uglavnom čini neurokirurgiju suvišnom, pa nije kao da vam nedostaje mnogo događaja. Lako bih se mogao odmaknuti. Ali volim držati korak sa St. Georgeom jer je to bilo poput obitelji. - Pisanje vas mora angažirati. Pretpostavljam da se poticaj za knjige držao i razumio sve to iskustvo koje ste stekli.
– Od svoje 12. godine uvijek sam pisao dnevnike, gomile njih. Samo sam mislio da će ih moja jadna djeca sve naslijediti. Ali kao kirurg vodite zanimljiv život i mislio sam da bi to moglo biti zanimljivo. Osobito u neurokirurgiji – jer svaki dan nisu samo životi ljudi već i njihovo biće u opasnosti. - To se u knjigama susreće i kao praktično i kao zabrinjavajuće filozofsko pitanje…
– Da, pa, ljudi govore o problemu uma i materije – meni to nije problem: um je materija. To nije redukcionistički. To je zapravo uzdižuća materija. Ni ne počinjemo shvaćati kako elektrokemija i živčane stanice generiraju misao i osjećaj. Nemamo prvu ideju. Odnos neurokirurgije prema neuroznanosti pomalo je sličan odnosu između vodovoda i kvantne mehanike. - Čini se da ste, čitajući knjigu, postali emotivniji prema svom pozivu jer stariji
– Kirurzi u cjelini ne govore o emocionalnoj strani posla. Prije je kao da se prijavljujete za medicinsku školu – ono što ne možete reći je “Želim pomoći ljudima”. Ali zato većina nas i postaje liječnik. - Zašto je tabu to priznati?
– Mislim da imamo vrlo komplicirane odnose s pacijentima. To je zato što čim imamo bilo kakvu interakciju s pacijentima, počinjemo lagati. Mi moramo. Za pacijenta nema ništa zastrašujuće od uznemirenog ili sumnjičavog liječnika. I naravno da je najbolji način zavaravanja drugih zavaravanje samoga sebe. Razvijamo podijeljenu svijest. - Militira li sama veličina novih bolnica “centra izvrsnosti” protiv drugarstva?
– Po mom mišljenju vrlo velike bolnice imaju ogromne troškove u smislu humanosti. Teško je prosuditi postoji li opća korist. Dio je također vezan uz ograničenja radnog vremena mlađih liječnika. Kad sam bio mlađi liječnik, vi ste gotovo živjeli u bolnici i postojao je kontinuitet njege. Sada s kraćim satima imate puno lokusa, a pacijent će proći kroz tri liječnika u 24 sata. Kad odem u države, što radim puno, juniori i dalje rade 80 sati više tjedno. Ponosni su što rade dugo, kao i ja. Jedino ako su ljudi demoralizirani, zamjeraju mu naporni rad. - Čini mi se da demoralizacija proizlazi iz širih nejednakosti. Kad ste počinjali, pretpostavljam da su liječnici mogli očekivati sličnu razinu nagrade odvjetnicima ili bankarima. Sad se ta ideja čini apsurdnom…
– To je jedan od razloga zbog kojeg ste izgubili osjećaj da radite nešto posebno. Mislim druga stvar je bila da ste imali tu tvrtku, kad ste započeli, pod vodstvom savjetnika. Ako je savjetnik bio sranje, onda je to bio problem, ali u principu ste imali ogroman osjećaj pripadnosti. Bio je to gospodar i šegrt. Sve što je uništeno. - Namjerno?
– Da. Rekao bih namjerno. Direktivu o europskom radnom vremenu prihvatila je [tadašnja ministrica zdravstva] Virginia Bottomley i zdravstveni službenici s velikim entuzijazmom jer je to bio način umanjivanja moći liječnika, koji su ih zamijenili. Osjećao se poput svojevrsne klasne borbe. - I to je potkopalo struku?
– Jest. A onda je taj kreten David Cameron počeo govoriti o NHS-u koji treba imati princip “nulte štete”. U bolnici ne možete imati ništa nažao! Svaki put kad operirate postoji ogroman rizik od štete. Medicina se nikad ne odnosi na sigurnost, već na ravnotežu vjerojatnosti i rizika. I zato to tako pogrješno shvaćamo. Nismo dovoljno odrasli da o tomu razgovaramo.
Svi neurokirurzi postaju konzervativniji kako stare
- Taj je smisao pojačan u neurokirurgiji jer mozak ne zarasta na način na koji to rade drugi organi. Sigurno ste radili na spoznaji da biste svaki put kad operirate mogli nanijeti neku trajnu štetu, kao i nadam se izlječenju.
– Svi neurokirurzi postaju konzervativniji kako stare. To je zato što se katastrofe polako nakupljaju. Šansa za neuspjeh od 1 ili 2 % ne zvuči puno u teoriji, ali kad operirate dugi niz godina, iskusite taj 1 ili 2 % za sebe. A kad to učinite, to promijeni vaše mišljenje o tim rizicima. - Pretpostavljam da u knjizi neizbježno priznajete malu paranoju u vezi s vlastitim zdravljem mozga, upozoravajući na znakove propadanja…
– Znam. Općenito mislim da je vrlo važno u životu otići prerano, a ne prekasno. Bilo da govorite o večeri ili svojoj karijeri. - U posljednje je vrijeme objavljeno mnoštvo knjiga o toj staromodnoj ideji o tomu što čini “dobru smrt”. Dočekujete li ih?
– Mislim da je Atul Gawande vrlo dobar književnik, ali nisam se toliko snašao u njegovoj knjizi Biti smrtnik.Samo vrlo nevoljko kaže da je možda samoubojstvo uz pomoć liječnika dobra ideja. Veliki sam zagovornik, u onoj mjeri u kojoj smatram da bih i sam to poduzeo – premda nikad ne znate, kad dođe do naguravanja, što ćete odlučiti. Ali sve mi se više čini da su dva obilježja civiliziranog društva bicikli i samoubojstvo uz pomoć liječnika. Ne radi se o licenciranju liječnika da ubijaju ljude. Riječ je o omogućavanju svima koji imaju mentalnu sposobnost da odaberu kako bi željeli završiti. - Pretpostavljam da religija još uvijek djelomice stoji na putu toj ideji
– Čini mi se da je jedini racionalni slučaj teizma taj da je Bog potpuno kopile. Vidio sam da mnoga djeca umiru s neoperabilnim tumorima mozga, posebno jednim užasnim zvanim difuzni unutarnji pontinski gliom, za koji nema liječenja. Kad izađem u Ukrajinu, njihovi roditelji se poredaju da me vide u nadi da će se dogoditi čudo. Čini se da je dokaz za Boga tako vrlo tanak. “Postoji prijatelj za malu djecu iznad jarko plavog neba.” Mislim, stvarno? - Možda imate sreće u tomu što morate osjećati da je vaš život bio smislen, iako…
– Istina je, rijetko idete kući noću pitajući se o vrijednosti onoga što radite. Ali zaista su liječnici sredstvo za postizanje cilja, kojim se dopušta drugim ljudima da vode produktivan i zanimljiv život. - Uživao sam čitajući o vašem bijegu od dnevnog posla, u vaš projekt obnove vikendice. Još uvijek sve to radite sami?
– Sada sam napravio sve prozore i stubišta, ali na olakšanje svoje supruge zapošljavam i nekoga. U mojoj prvoj knjizi postoji poglavlje o momku koji je bio vodoinstalater i imao težak tumor na mozgu. Nerado sam operirao. Ali inzistirao je da to učinim; sve je prošlo u redu sve do kraja, kad je dobio krv iz arterije koja održava moždano stablo na životu i bio sam uvjeren da sam ga ubio. Ali preživio je. Bog zna kako. Pripremao sam se za tjedne bijede vidjevši ga u komi na odjelu. U svakom slučaju, živi samo uz cestu od vikendice koju obnavljam, pa radi na vodovodu, što je lijepo. Plaćam mu, očito. Divan je momak. - Vaša obrada drveta puno je više od hobija?
– To je opsesija. Na neki je način zahtjevnija od kirurgije jer drvo ne liječi. Sve je na tebi.
Nitko nije imun na glupost
- Postoje li stvari koje ste napravili, a koje niste mogli poboljšati?
– Napravio sam jednu škrinju na koju sam bio jako ponosan. Postoji Zen stvar oko obrade drveta; moj zadani stav, bilo da se radi o razgovoru s pacijentima ili o operaciji ili drvenim radovima, jest da bih uvijek mogao bolje. - Je li ta samokritična navika uvijek bila toliko jaka?
– Mislim da je bilo razdoblje u kojem sam bio previše samouvjeren i zadovoljan sobom. Zapravo u godinama prije nego što sam se razveo. Razvod je na mene imao terapeutski učinak. Moja prva supruga ponašala se loše, a i ja sam se. Oboje smo bili jako blesavi i s pravom je prekinula brak. Ne žalim, ali bilo je izuzetno bolno. Stvar je u tomu da kad znate da ste propali i bili glupi, odmah prestanete osuđivati druge ljude. I sami ste bili tamo. Nitko nije imun na glupost.
Stvarno bavljenje pacijentima emocionalno iscrpljujuće
- Sada predajete mladim liječnicima; je li to jedna od lekcija koju pokušavaš prenijeti?
– Većinu svog vremena provodim pokušavajući ih natjerati na razmišljanje, ne usko o snimkama, već o cijeloj situaciji pacijenta: “Da je to vaš otac, što biste vi učinili?” Teško je jer je stvarno bavljenje pacijentima emocionalno iscrpljujuće. Kako je moja karijera tekla, pokušavao sam vidjeti manje pacijenata i duže provoditi s njima te sam sve pratio. Imao sam istu tajnicu 30 godina koja je pomagala u tomu, pa smo zaista pokušali voditi staromodnu praksu - Stvorili ste vrt za svoje pacijente u St. George’s – zašto?
– Budući da su ove velike bolnice zaista užasna mjesta – zadnje što u engleskoj bolnici dobijete je mir, odmor ili tišina, a to su stvari koje su vam najpotrebnije. Jedinstvena stvar u vezi s vrtom kod Svetog Jurja je ta što je bio neposredno izvan odjela. Ljeti sam pokušavao sve pacijente izvesti van, s njihovim obiteljima. To je vjerojatno stvar na koju sam najponosniji. - Očito ste napustili NHS. Možete li vidjeti osnove za optimizam?
– Bojim se da ne znam. Čini se da se političari ne mogu suprotstaviti javnosti i reći: ako želite bolju zdravstvenu zaštitu, morat ćete ju platiti. Umjesto toga, oni i dalje kažu da se sve odnosi na upravljanje i reorganizaciju. Dokazi su očito prisutni u drugim bogatim europskim zemljama: na zdravstvenu zaštitu trošimo daleko manje i apsolutno i po glavi stanovnika nego oni, a gotovo sve to vidite u relativnim ishodima. - Imate li moći do kojih možete doći da vas iskoriste za svoja četiri desetljeća mudrosti?
– Ne nikada. Jednom sam bio u Newsnightus Jeremyem Huntom i Andyjem Burnhamom, prije izbora 2015. godine. Poslije mi je prišao Hunt i rekao, hoćeš li mi pomoći sa čim? Rekao sam, naravno da hoću. Očito se više nikad nisam čuo s njim.
