Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Xavier Bougarel: studija “Nadživjeti carstva”

Nije prekinuta nit između muslimanske kulture i islama

 

Kako je panislamistička struja u SDA “reislamizirala” Armiju RBiH, društvo, čak i Islamsku zajednicu, pa obrambeni rat pretvorila u džihad? Iz izvanredne studije “Nadživjeti carstva”, koju preporučujemo najširoj čitateljskoj publici, “Slobodna Bosna” prenijet će dva poglavlja koja se odnose na “reislamizaciju” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA koju Bougarel tretirao kao “panislamističku stranku”).

Francuski profesor Xawier Bougarel poznat je čitateljima u Bosni i Hercegovini kao autor važne knjige “Bosna, anatomija rata”, koja je doživjela dva izdanja. Nedavno je u izdanju Udruženja za modernu historiju” (za izdavača Husnija Kamberović) objavljena u prijevodu Almire Drino njegova nova knjiga, “Nadživjeti carstva” s podnaslovom “Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini”. Knjiga je premijerno objavljena u Francuskoj 2015. godine, a doživjela je i izdanje na engleskom jeziku. U jednom novinskom intervjuu, najavljujući ovu knjigu, Xavier Bougarel je kazao: “Očigledno je da bosanski muslimani nisu u situaciji da mogu stvoriti nacionalnu državu. Pokraj njih su jači susjedi koji teže stvaranju nacionalnih država, za koje će troškove platiti Bošnjaci. Dakle, postoje geopolitički i demografski razlozi. Zato Bošnjaci moraju naći nešto drugo i stalno traže novo carstvo koje ih štiti” (“Oslobođenje”, 2019.).

Iz izvanredne studije “Nadživjeti carstva”, koju preporučujemo najširoj čitateljskoj publici, “Slobodna Bosna” prenijet će dva poglavlja koja se odnose na “reislamizaciju” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA, koju je Bougarel tretirao kao “panislamističku stranku”).

“Već prilikom kampanje iz 1990. godine SDA naglašeno koristi simbole islama kako bi potaknula nacionalističku mobilizaciju muslimanskog stanovništva. Tijekom narednih godina intelektualci i pripadnici uleme vezani za tu stranu ne prestaju inzistirati na središnjoj ulozi islama u uspostavljanju muslimanskog nacionalnog identiteta. Tako sociolog Šaćir Filandra smatra da je “kultura Muslimana u svojoj biti islamska”, čak i ako mnogi nisu toga svjesni, ili to ne žele priznati. Za njega, “prvenstveno zahvaljujući islamu dolazi do diferenciranja sinkretičke slavenske etničke osnove i izrastanje jednog posebnog nacionalno-kulturnog muslimanskog lika. I pored niza historijskih, etničkih i političkih razloga, islam je bio taj koji je definirao biće Muslimana”. A sekularizacija koja je na djelu od 19. stoljeća ne mijenja ništa na stvari, jer “iako je islam na našim prostorima umnogome primjereno kršćanstvu doživio radikalnu teologizaciju kroz specifičnu sekularizaciju nije prekinuta nit između muslimanske kulture i islama”. Džemaludin Latić, ugledni pripadnik panislamističke struje, također inzistira na središnjoj ulozi islama, ali ga odbija svesti na obični kulturni supstrat. Upravo suprotno, u transcedentnosti islama on vidi izvor nadmoći muslimanskog nacionalizma. Naime, po njemu:

“Bosanski muslimani su specifičan europski narod prvenstveno i između ostalog zbog odnosa spram nacionalnih konstituenata. Naime, dok europski narodi fetišiziraju vlastiti jezik, tlo i sudbinu, Bosanski Muslimani su takav odnos zadržali isključivo za Vrhunaravno Božansko Biće. Odani transcendenciji u realizirani monoteizmu (et tewhid) oni, spavači ispod zvijezda, nadilaze zamke svevremenskog poganstva…”

Pitanje veze islama i muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta, to je pitanje kojim intelektualci i pripadnici uleme bliski SDA prekidaju s nacionalnom emancipacijom iz komunističkog perioda: dok su intelektualci iz 1970-ih godina nastojali minimizirati mjesto islama u muslimanskom nacionalnom identitetu, dvadeset godina kasnije, krugovi bliski SDA ga nastoje dovesti u središte nacionalnog identiteta Bošnjaka. Na kraju krajeva, ta reislamizacija muslimansko/bošnjačkog identiteta nije prvenstveno djelo nacionalnih institucija, poput kulturnog društva “Preporod”, ili Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, nego Islamske zajednice i, u ratnom kontekstu, Armije RBiH. Ali, kako u jednom, tako i u drugom slučaju, pokušaji reislamizacije muslimansko/bošnjačkog nacionalnog identiteta praćeni su brojnim kontroverzama i, u biti, rezultiraju nacionaliziranjem islama. Ta se složena dijalektika zorno pojavljuje u vojsci koja od 1993. godine postaje glavni nositelj reislamizacije bošnjačkog nacionalnog identiteta.

ARMIJA ZA DŽENAZE I MEVLUDE

Naime, te su godine u svakoj brigadi imenovani kao pomoćnici za moral, informiranje i vjerska pitanja imami koje je na tu dužnost rasporedila Islamska zajednica. Njihov je zadatak da bdiju nad poštivanjem glavnih principa islama i nad razvojem vjerskog života unutar ARBiH. U isto vrijeme, pored regularnih jedinica vojske, pojavljuju se i takozvane muslimanske jedinice, u kojima se inzistiralo na prakticiranju islama i na vjerskoj dimenziji borbe. Najznačajnija jedinica od njih je 7. muslimanska brigada, formirana u studenome 1992. godine, kojoj u prvo vrijeme zapovijeda Mahmut Karalić, profesor hadisa (postupci i predaja Poslanika) u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Bazirana u Zenici, u srednjoj Bosni, ona ubrzo postaje jedna od glavnih elitnih jedinica ARBiH. Druge jedinice tog tipa nastaju tijekom rata, poput 4. muslimanske brigade, bazirane u Hercegovini, kojom zapovijeda Nezim Halilović, glavni imam iz Konjica, ili muslimanska brigada bazirana u Tuzli. Treba zapaziti da, nakon usvajanja nacionalnog naziva “Bošnjak”, te jedinice i dalje čuvaju svoju odrednicu “muslimanska”, što naglašava njihovu vjersku i ideološku prirodu. S tog stajališta, muslimanske brigade iz 1990-ih ne smiju se poistovjećivati s muslimanslim brigadama iz Drugog svjetskog rata, nego s jako ideologiziranim proleterskim brigadama koje je formirala Komunistička partija Jugoslavije, ili s iranskim Čuvarima revolucije, koji, uostalom, sudjeluju u naoružavanju i obučavanju 7. muslimanske brigade.

Za vojne, političke i vjerske rukovoditelje uključene u reislamizaciju bošnjačkog nacionalnog identieta, islam treba jačati borbenost vojnika i pomagati u prevladavanju lokalpatriotskih logika. Tako reisu-l-ulema Mustafa Cerić izjavljuje pred borcima 4. brigade iz Hrasnice (sarajevsko predgrađe) da “onda kad nam bude u užetu islam, i kada on bude snažan, onda će se oko njega lahko moći vezati i naša nacionalnost i naš jezik i naša armija”. Tijekom jednog seminara posvećenog “ulozi vjere u jačanju patriotskog jedinstva”, Fikret Muslimović, šef Uprave za moral ARBiH, naglašava sa svoje strane da prakticiranje vjere ima pozitivan utjecaj na moral boraca. Stoga on ukazuje časnicima Armije RBiH da “trebaju sličiti na svoj narod” te stvoriti atmosferu koja “pogoduje obavljanju vjerskih obveza uz inzistiranje na pogrebnim ceremonijama”. 

Svađa u Predsjedništvu RBiH zbog islamizacije Armije RBiH

“Poželjno je da starješine ABIH, posebno oni na ključnim funkcijama, u prilikama kada se manifestira patriotizam, i odanost ciljevima oslobodilačke borbe (svečani radni manifestacijski skupovi), kao i u situacijama kada se odaje počast prema šehidima (npr. dženaze) usklade svoje ponašanje sa vjerskom tradicijom svog naroda. U tim uvjetima kada se snažnim emocijama iskazuje poštovanje prema žrtvama genocida nad našim narodom, starješine Armije BiH moraju pokazati svoju svjesnost da se genocid nad našim narodom provodi upravo radi zatiranja takvih vjerskih tradicija.”

Ta reislamizacija smisla rata unutar vojske ide usporedo s proglašavanjem poginulih za šehide (mučenike poginule za vjeru). Naime, tijekom rata, Islamska zajednica, SDA i Armija RBiH izgrađuju kult šehida koji ide preko uopćavanja tog pojma u ceremonijama sahrana i smrtovnicama, sve većeg broja šehidskih mezara u haremima džamija i gradskim parkovima i materijalnog zbrinjavanja i simboličkog vrjednovanja šehidskih obitelji… Taj kult šehida postaje veoma raširen u tijeku rata, ne nailazi na snažan otpor u narodu. Ali, i tu reislamizacija bošnjačkog nacionalnog identiteta prati nacionalizacija islama: u ritmu koji se širi, kult šehida se nacionalizira i sekularizira, kao što to potvrđuje pojava nišana (nadgrobnih spomenika) u obliku ljiljana, simbola Bosne i Hercegovine, ili postavljanje u javnim parkovima grobova “nepoznatih šehida” čiji su identitet i vjerske motivacije po definiciji neizvjesne. Čelnici Islamske zajednice i SDA zdušno sudjeluju u toj nacionalizaciji kulta šehida… 

Dok se kult šehida masovno širi, kvalificiranje rata kao džihada (sveti rat) karakteristika je isključivo muslimanskih jedinica Armije RBiH. Ali, čak i ograničen na uske krugove, pojam džihada izaziva poprilično rasprava i napetosti. Naime, ispostavlja se da zagovornici džihada nisu u stanju složiti se oko njegovih praktičnih implikacija. Na primjer, Mehmedalija Hadžić, savjetnik reisu-l-uleme za šerijatska pitanja, smatra da “moralni kodeks vojnika Muslimana” zabranjuje zlostavljanje zarobljenika i pljačkanje civila. Ali, muftije iz Zenice i iz Bihaća iznose u svojim Uputama muslimanskom borcu, objavljenim 1993., da se “vojnoj komandi stavlja na raspolaganje da odluči je li korisnije i od interesa za opću stvar da oslobodi, razmijeni ili likvidira neprijateljskog zarobljenika”. Mirsad Mahmutović, rukovoditelj za politička i moralna pitanja u časničkoj školi ARBiH, zasniva svoj stav na primjeru Poslanika da “komandant jedinice koja je sudjelovala u borbenim djelovanjima utvrđuje što je to što ulazi u ratni plijen i način njegove raspodjele. Gdje se tako uradi, nema problema, nema pljačke”. 

DŽIHAD, DŽIHAD, ČET*RI NOGE

U nedostatku suštinske definicije, džihad se svodi na simbol i folklor i ne izmiče procesu paradoksalne nacionalizacije koju stvara politika reislamizacije bošnjačkog nacionalnog identiteta. Dokaz za to je što profesor tevsira (tumačenje Kur’ana) na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Enes Karić, definira džihad kao “skup aktivnosti kojima se osigurava dostojanstveno ispovijedanje vjere islama, očuvanje imetka, časti, života, obraza, poroda.” Iz toga zaključuje da, “ukoliko je muslimanima potrebna država da bi štitila sve te vrijednosti, onda je – s vjerske točke gledišta – stvaranje te države džihad par exellence”. U tom kontekstu, džihad se svodi tek na obični, patriotski rat. Osim toga, Karić upozorava da slaba religioznost boraca umanjuje njihovo prihvaćanje ideje džihada te da bi takva ideja zasigurno izazvala odbojnost europskog javnog mnijenja pa zato poziva svoju publiku da zna “kakvu će retoriku odabrati za domaću i za stranu upotrebu, kakvu opet na kraće, a kakvu na dulje vremenske staze”…

“Izbijanje rata u travnju 1992. godine privremeno stavlja točku na ambiciozne europske procese (unutar Islamske zajednice BiH, op. S. A.). Spriječivši normalan rad islamskih vjerskih institucija u Bosni i Hercegovini, rat, s druge strane, pruža priliku pripadnicima panislamističke struje da ih se brutalno dokopaju: 28. travnja 1993. godine jedan “obnoviteljski sabor” razrješava dužnosti Selimoskog i Čolakovića (predratnog reisu-l-ulemu IZ Jugoslavije, odnosno predsjednika Mešihata Bosne i Hercegovine, op. S. B.), proglašava raspuštanje Islamske zajednice u Jugoslaviji i “obnovu” Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a zatim postavlja Mustafu Cerića, glavnog imama Zagrebačke džamije, za novog reisu-l-ulemu. Prema načinima kooptiranja već korištenim za uspostavljanjem muslimanskih/bošnjačkih institucija. Obnoviteljski sabor Islamske zajednice sastoji se od pripadnika uleme vezanih ili za Udruženje ilmije el-Hidaje, ali i od predstavnika Koordinacijskog odbora muslimanskih institucija, Vijeća kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Preporoda, Merhameta i drugih manjih udruženja. Iako ga mnogi pripadnici uleme smatraju nelegitimnim ništa ne sprječava taj obnoviteljski sabor da panislamističkom pokreta da kontrolu nad islamskim vjerskim institucijama u Bosni i Hercegovini i da u isti mah zapečati rasturanje najveće muslimanske zajednice u Evropi (ex-jugoslavenske, op. S. B.) Inzistiranje na islamu kao središnjem elementu muslimanskog/bošnjačkog identiteta ide, dakle, usporedno s nacionaliziranjem islamskih vjerskih institucija u Bosni i Hercegovini i, da paradoks bude potpun, tu nacionalizaciju provode predstavnici panislamističke struje. Također, u tom slučaju, panislamizam pokazuje da je ništa drugo do oblik nacionalizma u nastajanju…”… “Na kraju ispada dakle da nacionalizacija islama počinje ugrožavati sam njegov sveti karakter, a da je prate velike napetosti i kontroverze vjerske prirode. Ona istovremeno i zaoštrava političke razlike svojstvene bošnjačkoj zajednici kao što svjedoči polemika koja 1995. godine izbija u Predsjedništvu RBiH. 

EJUP GANIĆ: “PREBROJTE GROBOVE”… A JA ĆU MILIJUNE…

Naime, u veljači 1995. godine Izetbegović prisustvuje u Zenici jednom defileu 7. muslimanske brigade i pred televizijskim kamerama joj daje gorljivu podršku. Odmah nakon toga članovi Predsjedništva RBiH vezani za “građanske” stranke osuđuju taj postupak kao znak “ideologizacije vjere”, te smatraju da “vojska koja brani i koja će u budućnosti čuvati državu BiH mora biti sekularna i višenacionalna, izvan utjecaja i nadmetanja političkih stranaka”. Dodaju da je Armija RBiH “nastajala u otporu prema agresiji, stvarali su je svi patrioti. Njih nije mobiliziralo ni političko-stranačko, ni vjersko uvjerenje, već odgovornost prema državi i domovini i iskonsko opredjeljenje za slobodu i očuvanje egzistencije”.

Odmah sutradan, Izetbegović i Ejup Ganić uzvraćaju da je zenički defile predstavljao samo običnu “manifestaciju vjere” te da je religioznost muslimanskih jedinica Armije RBiH naprosto “spontana reakcija” na rušenje džamija koje provode srpske snage. Oni, također, ukazuju na to da su te muslimanske jedinice “obranile, ponekad uz ogromne žrtve i lišavanja, mnoga sela i gradove, spasile narod od genocida, a nigdje nisu izvršile genocid”. I kao zaključak: “Izbrojimo grobove! O sudbini ove zemlje odlučivat će oni koji se bore, rade i umiru za nju.” Ta polemika bez premca za vrijeme rata pokazuje, ako je to uopće potrebno, da reislamizacija bošnjačkog nacionalnog identiteta nije spontan ni jednodušno prihvaćen proces. Ona tako pokazuje i da, ako se želi shvatiti transformacija islama u Bosni i Hercegovini, treba imati u vidu ne samo vezu islama s novim bošnjačkim identitetom nego i njegovo mjesto u novoj stranačkoj državi koju uspostavlja SDA.  

(Svršetak u sljedećem broju)

Senad Avdić, https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/182209/feljton_xavier_bougarel_nadzivjeti_carstva_kako_je_panislamistichka_struja_u_sda_reislamizirala_armiju_rbih_drustvo_chak_i_islamsku_zajednicu_pa_odbrambeni_rat_pretvorila_u_dzihad.html

Povezani članci

Bošnjaci ne žele s kršćanima

HF

Na Rokovo na Ceru

HF

Teroristički kampovi u Bosni i Sloveniji

HF

Grade džamije na ruševinama crkava

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...