Hrvatski Fokus
Feljtoni

Clive Staples Lewis – proročanstva (2)

Najvažniji zadatak demona je svesti čovjekov život na neku vrstu poroka

 

Clive Staples Lewis (Belfast, 29. XI. 1898. – Oxford, 22. XI. 1963.) je bio sjevernoirski pisac. Sin Alberta Jamesa Lewisa i Flore Auguste Hamilton Lewis. Imao je i brata Warrena Lewisa koji se također bavio pisanjem, ali ne fantastikom, već povijesnim knjigama. Nakon što mu je majka umrla od raka s bratom odlazi u Englesku na fakultet gdje ga počinje zanimati nordijska mitologija i Wagnerova glazba. 1933. postao je član skupine “The Inklings” s J. R. R. Tolkienom, često su se nalazili u Lewisovoj sobi, ali i u pubu koji se zvao “The Bird and Baby”. 1938. izdaje prvi dio svoje ZF trilogije “Out of the silent planet”, a 1943. izdaje “Perelandru”, drugi nastavak znanstvenofantastične trilogije. Godine 1945. Charles Williams, Lewisov bliski prijatelj, član Inklingsa umire, a te iste godine izlazi i zadnji nastavak ZF trilogije “That Hideous Strength”.

Uspješni projekt nastavljen je 1959. godine u knjizi “Balamut predlaže zdravicu”. Unatoč činjenici da je autor htio stvoriti propovijed u ime antagonista vraga – arhanđela, javnost je više voljela slušati hrabre upute koje su dolazile iz usta mitološkog predstavnika mračnih sila.

U drugom dijelu Balamut odlazi na maturalnu gozbu primamljivih demona i održava dugačak govor. A budući da se vremenski obračun predstavnika drugog svijeta ponešto razlikuje od ljudskog, maturalni govor bio je dovoljan za cijelo djelo.

“Balamut” je više puta bio sniman. Prava za stvaranje filmske verzije kupljena su 50-ih godina, ali datum izlaska odgađao se iz godine u godinu. Godine 2008. 20th Century Fox započinje rad na scenariju, stvara uži izbor mogućih redatelja i naziva datum izlaska 2010. Međutim, pucnjava se nije dogodila – kreatori su se bojali uložiti u film snimljen na osnovu priče bez priče roman u epistolarnom žanru. Zasad “Balamutova pisma” čekaju svoje vrijeme i svog redatelja.Iluzija “stvarnog života”, ili Kako voditi odjel”Balamutova pisma” sastoje se od trideset i jednog slova. Njihov je adresat nećak demona Balamut Gnusik. U uvodu autor upozorava lakovjernog čitatelja da sve što je napisao Balamut ne uzima za stvar, jer je Đavo otac laži, pa čak i ono što se naziva istinom možda neće odgovarati istini.U prvom pismu iskusni ujak Balamut, koji zauzima administrativni položaj u paklenoj birokraciji, podučava svog mladog nećaka Gnusika kako pravilno voditi “odjel”, odnosno osobu, i spriječiti ga da prijeđe na stranu neprijatelja. Najvažnija stvar u ovom teškom zadatku je održavati stalni kontakt s onim što ljudi nazivaju „stvarnim životom“, jer stanovnici zemlje beskrajno robuju običnim. Primjerice, jednom je Balamut imao štićenika – jakog ateista. Ovaj vrlo ateist jednom je sjedio u knjižnici i počeo razmišljati. Neprijatelj sa svojim gnjusnim govorima bio je upravo tamo. Balamut je shvatio da je najispravnije u ovoj situaciji uputiti štićenika u “stvarni život”. Odmah je natjerao muškarca da osjeti glad. Očigledno je neprijatelj uzvratio udarac (demoni, nažalost, ne mogu čitati njegove misli), sugerirajući da je čitanje knjiga mnogo važnije od večere. Tada je Balamut ustrajno sugerirao da mu odjel prvo napuni želudac, a tek onda da se okrene razmišljanju o tako ozbiljnim stvarima.Čovjek je postao primjetno vedar i izašao na ulicu. Balamut mu je odmah nataknuo tjednik, autobus uobičajenom rutom i šaroliku gomilu građana. Svi ti atributi “stvarnog života” odmah su odveli štićenika s opasnog puta, na koji je gotovo naletio u knjižnici Britanskog muzeja. Kad ljudima pred očima bude poznato i poznato, jednostavno ne mogu vjerovati u nepoznato i nepoznato. Inače, isti je ateist još uvijek u kući oca Balamuta, Gnusika i njima sličnih.Zapravo je vrlo teško osobu oboriti s neprijateljskog puta. Moramo se temeljito pozabaviti psihologijom odjela, jer demon nikada nije bio čovjek, što je njegov ogroman nedostatak pred Neprijateljem. Stoga, podučavajući mladog zavodnika, Balamut puno govori o ljudskim osjećajima. Tako jedanaesto slovo u potpunosti posvećuje smijehu.Smijeh, ispada, može biti različit. Uglavnom je ovo prilično bezopasan alat, ali ponekad je opasan. Uzmimo za primjer radost. Doživljavaju je ljubavnici, dobri prijatelji koji su se upoznali nakon rastanka, ljudi koji slušaju dobru glazbu. Radost je neobjašnjiv porast ritma blaženih emocija, vragovima je potpuno neshvatljiva, ali, kažu, nešto slično se primjećuje u Raju.Ali ima i korisnog smijeha. Demoni ga zovu drski. Ne vrijedi puno truda, ismijava vrlinu i otupljuje um. Mnogi ljudski stanovnici kuće oca Balamuta, Gnusika i drugih poput njih naivno vjeruju da su radost i drski smijeh praktički ista stvar. Zapravo između njih dvoje postoji ogroman jaz.Najvažniji zadatak demona je svesti čovjekov život na neku vrstu poroka. Ne lakši grijeh (ovo je dostojno samo vražje prljavog vraga), već nepopravljiva duhovna deformacija, kojom se u redovima Neprijatelja neće tapšati po glavi i bez odlaganja otpisati siromaha u kuću oca Balamuta , Gnusik i slični njima.Dakle, u dvadeset i četvrtom pismu Balamut održava nećaka majstorsku klasu o tome kako čovjeku usaditi ponos. U tome je važno ne posrnuti i ne dovesti štićenika do samopoštovanja, društvenog razmetanja, koje su u usporedbi s istinskim duhovnim ponosom samo besmislice. Važno je uvijek održavati štićenik u dobroj formi, ne dopuštajući mu da postavi opasno pitanje “Zašto se zapravo hvalim?”Mnogo je načina na koje možete osobu dovesti do duhovnog ponosa, ali najpodmukliji je vjerom. Prvo treba dopustiti odjelu da vjeruje, a zatim ga postupno tjerati na ideju da su kršćani bolji, nevjernik je savršeniji. Neka misli da je kršćanstvo mistična kasta, a on je posvećeni, izabrani, nadčovjek. Neka prezire sve koji nisu s njim, ali ako dopusti moć, neka širi trulež i uništava ih. Ovo je pravi duhovni ponos!Gubitak duše ili što zapravo želi?Ali sada pridošlica primamljivom poslu Gnusik gubi dušu. Da, da, njegov štićenik iznenada ga je vidio, a s njim je nekoliko trenutaka vidio i demon Gnusik. I vidio je kako ovo stvorenje prljavštine i prašine, začeto u krevetu i nazvano čovjekom, stoji pred onima pred kojima on, Gnusik, može samo puzati. Ovo majušno stvorenje sada ih vidi, vidi Ga, dok su za demona izvor zasljepljujuće svjetlosti koja izjeda oči i peče kožu.Roman Clivea Lewisa “Balamutova slova”: sažetakNe ću objašnjavati kako mi je došla prepiska koju sada skrećem pozornost javnosti. Postoje dvije jednake i suprotne zablude o demonima. Neki ne vjeruju u njih, drugi vjeruju i imaju nepotreban i nezdrav interes za njih. I samim demonima je drago zbog obje pogreške i s istim entuzijazmom pozdravljaju i materijalistu i ljubitelja crne magije. Savjetujem svojim čitateljima da se sjete da je vrag otac laži i da se sve što Balamut kaže ne bi trebalo smatrati istinom, čak ni s njegove vlastite točke gledišta. Nisam identificirao identitet onih koji su spomenuti u pismima. Međutim, mislim da na primjer otac Eagle ili majka štićenika nisu pouzdano opisani. U paklu, kao i na zemlji, znaju tonirati misli kako bi udovoljili svojim namjerama.U zaključku moram dodati da nisam pokušao razjasniti kronologiju slova. Čini mi se da najčešće đavolski princip datiranja nema nikakve veze sa zemaljskim vremenom, pa ga stoga nisam ni počeo reproducirati. Povijest Drugog svjetskog rata mogla je zanimati Balamuta samo do te mjere da je utjecala na duhovno stanje osobe koja ga je zanimala.

(Nastavak slijedi)

Povezane objave

Hrvatsko pravosuđe protiv hrvatskih branitelja (1)

hrvatski-fokus

Razvoj ustavnosti u SR Njemačkoj (14)

HF

Europa 1905. očima Stjepana Radića (2)

hrvatski-fokus

Ljudi iz sjene (1)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više