Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (10)

Gospodin Pierre i čekić

 

Nicole je i noćas u starački dom donijela natmureno nezadovljno lice. Tromi obrazi su joj podbuhli, a umorni očni kapci podvučeni sivilom kao olovkom za osjenčavanje. Amina je zateče smušenu i pogruženu pred ulaznim vratima.

  • Oprosti što tako dugo čekaš – reče Amina pošto je uvede u predvorje. – Pierre je opet umokrio čitav krevet.
  • Godinama čekam da se umilostive i dadu mi ključ od rezidencije. To njima nije ni na kraj pameti. Oni neće da shvate da je gadno svaku bogovetnu noć dreždati pred ovim prokletim vratima. Oni ne žele da naprave niti jedan ispravan korak što bi nam olakšao bitisanje – reče Nicole puna gorčine.
  • Ali, dušice, ne trebaš se zbog toga uzbuđivati. Ljeto je. Mislićemo o tome kad zahladni.

Amina napuni mjericu kafom, uglavi je u aparat i postavi dvije velike šolje da se napune toplom mirisnom tečnosti.

  • Pierre je opet izvadio onu svoju stvarčicu iz pampersa i zalio čitav krevet. Svi jastuci, jorgan, svi čaršafi dozavrat su bili mokri. Ne znam više šta da radim s njime. Pobudaliću od njega.
  • Ostavi ga koji sat da se kiseli u mokraći i smradu – reče uvjerljivo Nicole. – To je jedini način koji bi ga prizvao čovečnijem ponašanju. Tvoja ljubazna ubjeđivanja ga nikad neće opametiti.
  • To bi izazvalo skandal. Za direkciju je on bogati hotelski klijent i stalo joj je da mu udovolji. Sasvim je nevažno što on osoblje uvija oko malog prsta. Naši  prigovori, biće uskoro godina dana kako se žalimo i moljakamo da se nađe rješenje, su jednako važni kao i tvoji ključevi.

Amina se smiješila. Čak ni uobičajeno Pierre-ovo zafrkavanje nije moglo da joj pokvari najnoviju radost. Bila je jako zadovoljna naglim prekidom snimanja pestotina sedamdeset pete epizode «Dinastija na švicarski način» u kojoj su glavni negativci bili noćna ekipa koja je prvo dugom šutnjom bojkotavala zahtjev direkcije da se svaki noćni pazitelj dobrovoljno i poslušno upiše na jednomjesečni rad u dnevnoj smjeni, a zakonom određeni predstavnik megalomanskog vlasnika dugogodišnjeg dramskog  projekta  pa samim tim dežurni pozitivac – poražen neočekivanim nepoštovanjem svoje više sile – izvježban u pisanju ljubazno prijetećih pisama u kojim je hrabro i kategorično s puno podvučenih riječi i uzvičnika odbijao u narednoj etapi pismeno traženi razgovor o pravom razlogu takve nebuloze umjesto da prizna da su se rukovodioci i on lično preračunali kad su angažovali devetog noćnog pazitelja koji je bio apsolutni, golim okom a ne običnom matematičkom kalkulacijom vidljiv višak efektiva. Snimanje je prekinuto pošto se Dani, koja za pet mjeseci noćnog rada nije uspjela da svlada strah što je u gluhom mraku, nevidljiv i leden vrebao iza svakog ćoška, ponudila da se vrati u dnevnu smjenu i tako omogući  šefu da konačno napravi plan za naredni mjesec u kojem svi noćni pazitelji imaju potreban broj radnih noći. U prethodnoj prevaziđenoj, skoro zaboravljenoj epizodi, dugo se pretresalo o potrebi korištenja gumenih medicinskih rukavica koje su bile duplo skuplje a petostruko kvalitetnije od kesa rukavica koje su klizile  i spadale s ruku prouzrokujući više štete nego koristi, brojan je svaki komad dok njegovateljice nisu odlučile da svaka sebi kupuje kutije od sto komada – po cijeni franak nižoj od jedne paklice cigareta – i spusti konačno zavjesu na još jednu od bezbrojnih sramota najljepše i najbogatije kuće za zbrinjavanje staraca u regionu Lozane. Nedelju prije te bila je okončana epizoda

mazanja kriški maslacom i džemom pošto je gazda za svojim stolom, u kuhinji svoje porodične velelepne vile sa štopericom pored tanjira utvrdio da se za petnaest minuta ne može namazati kriška, nasuti i popiti kafa s šećerom i mlijekom i uz sve to ispušiti dvije cigarete za rekordnih petnaest minuta pauze u deset sati ujutru. Kako je ekipa, prinuđena časnim pobudama morala i prijetnjom da će joj ta zakonom pripadajuća privilegija  biti skroz ukunuta, priznala da je povremeno produžavala pauzu za minut dva morala se zasvagda odreći maslaca i džema, a često i suhog jučerašnjeg hljeba kojega je na stolu u podrumskom lokalu bivalo sve ređe i manje. Iz sjećanja su blijedile mnogobrojne lične drame – najčešće okončavane odlaskom glavne negativne uloge na višemjesečno bolovanje, psihološki ili psihijatrijski tretman prije konačnog rastajanja uz riječi obojene iskazima naročitog uljudnog žaljenja. Tako se zaboravilo na šefa kuhinje koji je petnaest dugih godina, vjeran kao pas služio gazdinim interesima žešće nego što bi branio sopstveni porodični život da ga je imao, ujedao potčinjene pomoćne kuhare kad je god to zatraženo od njega, podnosio detaljne  raporte i kad se počelo šuškati da je on sam postao skupa stavka u mjesečnim kućnim izdacima. Kad je dobio otkazno pismo ugrabio je prvi mesarski nož – u kuhinji ih ima priličan broj – i probio sebi dlan. S krvlju koja je šiknula iz bolne rane buknulo je i strašno saznanje o uzaludnosti njegove neprikosnovene žrtve zalijevajući gadno ljepljivo i sve kolege koji su se uspaničeno okretali te večeri oko njega. Stotine drugih su prolazili mramorom popločanim hodnicima u kratkim ali silovitim naletima prije nego bi uz izazivanje skandala, plač, dreku ili pokazivanje lakta, protestno skidanje bijelih bluza pred recepcijom, bježali pokunjeni, uplakani ili lažno nasmijani, svi redom svjesni da im jedno takvo iskustvo u poslu kojim se bave nikako nije trebalo. Amina je, kao i mnogi drugi što su ostajali godinama uprkos svemu, opravdavala svoju pasivnost brigom za štićenike koji su joj s vremenom postajali sve bliži i draži i težnjom da im pruži ono što bi im njenim odlaskom bilo uskraćeno. Kako je u zadnjem duelu  odlučno predvodila noćnu ekipu u nijemo ali zajedničko suprotstavljanje savjetujući da niko ne iskače iz grupe koliko god dugo zatezanje omče trajalo bila je skoro povjerovala  u mogućnost promjena na bolje u kući u kojoj svi koji je poznaju tvrde da samo može biti gore i nikako drugačije. Brzo je shvatila da je to samo kratkotrajni predah u unaprijed izgubljenoj bitki slabog s nemilosrdnim finansijski moćnim industrijalcem. Okus gorčine i kiselosti što se za tih desetak dugih dana taložio na čirom načet želudac joj je još jednom pojasnio dubinu ponora u koji sami sebe bacaju senzibilni mali ljudi. Zaboraviti, trebalo je što prije potisnuti u zaborav sve ružno, nepodnošljivo, trebalo je živjeti svaki novi dan svjestan svoje posebnosti, ponositi se njome a ne nosati je danima kao pretežak teret.

Nicole je visoka i krupna. Njeno mrko neveselo lice često odaje utisak grubosti. Amina ne uspijeva da je zamisli privlačnom ni uparađenom za izlazak i ako ona stalno ističe kako se René-ove sive oči, dok zajedno ispijaju čaše vina po kafanama, gladno utapaju u široki dekolte njene Christian Dior roze bluze iz druge ruke. Istina, oni druguju odavno i on se trudi da utiša svoje muške životinjske porive kad sjedi sučelice njenim namjerno istaknutim oblinama. Povremeno je upozori da treba pripaziti na pristojnost i očita joj lekciju o muškoj nedosljednosti kad su podatne žene u pitanju. Sinoć je imao i opravdan razlog da je izgrdi, on to čini blagim nježnim riječima, ali je – poražen njenim nesretnim uplakanim licem – brzo odustao i samo je pogladio po ravnoj kestenjastoj kosi. René je sav zadihan – pola sata poslije njenog uplakanog telefonskog poziva – bio dojurio kod nje u stan i odmah zatražio da mu pokaže modrice po tijelu o kojima mu je, prekidana jecajima i uzdasima pričala. Ona je zaboravivši na stid visoko zadigla suknju i pokazala mu modre i tamno crvene razlivene mrlje što joj je prošlu noć napravio njen poznanik Portugalac, četrdesetogodišnji zagorjeli neženja,

poslije obilne večere u njegovom stanu. Jeli su «paellu», izvrsni španski specijalitet sačinjen od morskih crvenih račića, kalamara i riže, pili porto uz prigušenu treperavu svjetlost svijeća i bučno pijano nazdravljali jedno drugom, sve je bilo da ne može biti bolje do trenutka kad je ona ustala od stola da malo prošeta duge krupne noge jako stegnute u mini suknju. Tad je on hipnuo kao zvijer, divlje strastan, polulud, zaškrgutao zubima i pojurio za njom. Ona je krištala, bježala oko stola, dozivala u pomoć dok se nije zaplela na papuče, izgubila ravnotežu  i  pala na blijedo plavi dvosjed. Zatim se je on svalio svom težinom svoga kratkog debelog tijela na nju, krupnom čvornovatom šakom dugogodišnjeg građevinskog radnika joj ukljiještio bradu i usta i počeo da joj liže obraze vlažnim dugim jezikom. «Mače, moje slatko mače!… to si htjela kad si mi došla…što se braniš? …opusti se, divoto moja!» – šaptao je i gnječio joj grudi i butine. Ona ga je gurala rukama poduprijetim svom snagom na laktove, zabadala nokte u njegova kosmata razdrljena prsa uporno, beznadežno ljutito dok on nije bolno vrisnuo i počeo da je udara u boks stisnutim šakama po stomaku i  butinama. Nekako se oslobodila njegovog stiska, svom snagom ga zbacila na pod, zgrabila teški srebrni svijećnjak sa stola i udarila ga njime prvo u rame pa, ustavši hitro s ležaja i uzmaknuvši korak unazad naciljala svijećnjakom stisnutim čvrsto obema rukama u njegovu glavu. Tad se on uhvatio za glavu i zapištao krkljavo, paćenički: «Nemoj, molim te i preklinjem…. smiluj mi se, draga» – slina mu se cijedila iz nosa – «ja mislio da i ti hoćeš…tako mi se učinilo…pogriješio sam… oprosti budali….smiri se»! Ona je zgrabila svoj dugi blijedo mrki «Mar Mara» mantil prebačen preko stolice za stolom i zabrzala prema vratima. Odbacila je sviječnjak na kameno stepenište u hodniku i pojurila prema izlaznoj kapiji preskačući po tri stepenika.

       Amina je pažljivo, s puno razumijevanja i klimanja glavom slušala tu običnu ljudsku priču. Inače su joj Nicole-ina naglabanja o luksuznim putovanjima u društvu pripadnika jet-set-a jako dosadna, mada se obavezno  trudi da povremeno, tek koliko da joj ugodi, uzvikne «Aha!» i «Divno!». To njeno loše iskustvo je razgaljuje, noćas u nju gleda drugim očima, zanima se za nju kao što se inače svi zanimaju za napastvovane žene, raspituje se kako je to započelo, gdje je tu gorilu upoznala, šta je prije bilo između njih i kako je René na sve to reagovao.

     –   Pričala sam ti već da imam ljubavnika. Oženjen je muškarac pa se viđamo samo dva puta mjesečno. Ostatak vremena moram s nekim da se družim. Zar ne? Moja maca je divno stvorenje, jako je volim ali kako mi rijetko odgovora na jasno postavljena pitanja često mi se pojavi želja za ljudskim društvom. Tako da se povremeno zadovoljavam bilo kakvim slučajnim poznanstvima.  Koliko da mi nije dosadno.

Začuje se zvonjava. Amina pogleda u staklenu pločicu na zidu na kojoj se fluoroscentno crveno ocrtavao broj sobe odakle je dolazio poziv.

  • Odoh da pogledam šta hoće opet Pierre – reče i ugasi tek pripaljenu cigaretu. – Ti nam nalij za to vrijeme po čašu hladnog čaja, molim te. Ožednila sam.

Diže se i odgega prema liftu. Zateče starca neobično nasmiješenog. On podiže glavu kad ona uđe.

  • Hoćete li da zaradite hiljadu franaka?
  • Naravno, zašto ne? Šta treba da uradim? Smanjim ton na televizoru, da vam namažem kremom pete, šta? – upita. – Niste valjda opet upiškili krevet? – dosjeti se.
  • Ne, nisam. Za ovu noć je dosta jednom. – počeška se iza uha.
  • Hoću da učiniš da počne padati kiša! – izvali i glasno se nasmija.
  • Oho-ho! Ništa manje od toga?! – Amina uze ventilator koji je ležao ugašen pored njega na krevetu i postavi na noćni stočić. – Mogu da vam donesem vjetar. Samo da uvučem kablo u utičnicu. Ima da vam zuji i šuška čitavu noć pored lica.
  • Neću taj tvoj vjetar! Isuši mi vazduh u sobi! Hoću kišu!
  • Zaliću vas vodom – pogleda ga veselo. – Biće mi veliko zadovoljstvo da vas čitavog polijem vodom. Ništa mi ne morate zato platiti.
  • Ne budalesaj! Nisam cvijet! Hoću kišu!

Amina napuni čašu do vrha vodom i stavi mu u  ruku.

  • Popijte sve, biće vam lakše – reče.- Za ovu vrelinu nema drugog lijeka.
  • Ostavi otvorena vrata kad izađeš. Možda će se tako napraviti promaha.
  • Ostaviću ih otvorenima, ako želite, ali to neće pomoći. Noćas nema strujanja vazduha.

Nicole stoji pored šanka.

  • Previše sam se zadržala kod tebe, moram ići.
  • Ispričaj mi još samo kako je na sve to René reagovao.
  • Kako bi reagovao? Rasplakao se kao malo dijete «Ali, draga, zašto upadaš u mrežu muškaraca do kojih ti nije stalo? On nema ni jahtu, ni vilu, niti para da ih razbacuje po kazinima i restoranima kako ti voliš. Znala si da te neće povesti u Monte Carlo na odmor, da neće učiniti ništa čime bi tvoju odanu dušu mogao privući, da nikakvu ludost ni ekstravaganciju kojom bi te osvojio neće napraviti» – cmizdrio je i privlačio mi glavu na svoje koščato žuljavo rame. «Šta je to pomutilo tvoje oštroumno rasuđivanje, reci mi»? Pogledala sam s tugom u to suzama obliveno pjegavo lice i shvatila da osim drugarskog sažaljenja ništa više prema njemu ne mogu osjetiti. Da je uzaludno oko toga se gristi. On je dobar, slab i mekušac. Takav muškarac mi ne treba. Pih! Sigurno mi jedan takav plačljivko ne treba.

Prošlog mjeseca je Nicole  bila priredila svim koleginicama iz noćne smjene prilično veliku sekiraciju. Mada nije bilo nekog naročitog razloga da drže do nje – stalno se žalila na zamor, neprestano tražila pomoć, prečesto imala bolove u leđima, vratu – one su brinule za nju kao o razmaženom ali finom djetetu. Noć daje posebnu važnost ljudima s kojima se bdije, čak i kada su dosadni i nezanimljivi, kad se samo žale ili hvalisaju. Noć im kao gumicom briše mane i nalazi  uvjek nova čvrsta  opravdanja za bilo kakvo ponašanje. Tako su se svi zbližili s Nicole a da ne bi, kad bi ih se to pitalo, znali odgovoriti zbog čega. Kad je rekla da je najvjerovatnije zatrudnila – još nije radila test ali i bez testa ona to zna, svi znaci na to upućuju – kolegice su počele da je ubjeđuju da zadrži dijete. Radovale su se toj novini i čudile što ona, usamljena, sredovječna usidjelica, s toliko prezira i nipodoštavanja priča o tim «malim vrištavim gujama» koje otimaju i poslijednji centimetar ženine slobode. «Meni je moja maca Nana dovoljna, ona je prilično mirna, prede oko mene tek dok joj iz konzerve nalijem hranu u zdjelicu i poslije me ne primjećuje. Ona ima svoj a ja moj prostor. Naše uloge su prilično dobro razgraničene – svaka od nas dvije može do mile volje da uživa u slobodi kao da ona druga ne postoji». Vodile su se duge besplodne diskusije, nudila joj se pomoć u odgajanju djeteta, divni dani materinstva su bojeni u šarenu idilu ali je se nije uspjelo okrznuti sumnjom. Ona je donijela čvrstu neopozivu odluku. Čim razgovara sa svojim ljubavnikom i što on pristane da pokrije polovinu troškova ići će da abortira.

Prošlo je pet dana. Kako je Nicole bila slobodna, koleginice su s nestrpljenjem čekale novosti. Zapitkivale jedna drugu da im slučajno nije telefonirala. «Znaš šta mi je palo na pamet» – rekla je Paola jedne večeri Amini. «To se kod nje radi o početku klimaksa a ne o trudnoći.

 Čitala sam da su znaci slični». «To je to!» – uzviknula je Amina. «Zato ona ne daje glasa o sebi. Išla je doktoru i on ju je o tome obavijestio».

Kako je Pierre nastavio zvoniti, tražiti vode, vazduha, moliti da skine s njega bordo ćebe i pokrije ga zelenim za milimetar tanjim koje je bilo složeno negdje pri dnu ormara, pa onda opet zvao da skloni s njega to ogavno dlakavo ćebe koje bode i ostavi mu samo čaršaf, «ne, ne treba i njega nosi, da mi ga oči više ne vide» u njoj je rastao uobičajeni bijes koji je samo on znao da joj napuha skoro do prskanja. Napuštala je tu pozornicu neprestanog iživljavanja zategnutih živaca, izmorena savlađivanjem, pregovaranjem, ubjeđivanjem da se već jednom treba utišati i probati da spava. On nije imao mirnih noći, on je spavao na kašičicu, otvarao oči pa pritiskao na zvonce i kad mu ništa nije trebalo, i kad ni pored dugog mučnog naprezanja nije uspijevao da smisli zašto ju je zvao.

  • Recite zašto ste sad zvonili? Pa bila sam u sobi prije pet minuta.
  • Poželio sam da te vidim. Imaš lijepe oči – otegnuo je.
  • Vi imate osamdeset dvije godine, gospodine. Jeste li svjesni koliko ste stari i koliko je to što kažete deplasirano?
  • A zašto bi bilo deplasirano? Bogati muškarci mogu sebi dozvoliti šta požele. Mogu sebi priuštiti kakvu hoće ženu – nasmijao se.
  • Dobro, onda! – naljutila se. – Dižite se iz tog kreveta za paralizovane i pravac Ženevska ulica! Tamo možete kupiti kakvu hoćete ljepoticu.

Izlijetela je iz sobe zalupivši vratima, bijesna na sebe što mu je ponovo dozvolila da je istjera iz takta. Svaki put kad je natjera da mu  vikne, da mu odbrusi, on se kesla i sebi upisuje poene dok se ona ždere od jeda. U toj igri mačke i miša on stalno pobjeđuje. Po čitavu noć, kako nema drugog posla  on smišlja kako da je isprovocira, a ona kako da na njegova izazivanja ostane hladno ozbiljna. On tako sebi liječi dosadu. Ona bespotrebno troši živce nastojeći da se dosjeti kako da mu odbrusi bez vrijeđanja. Zamarajuća borba između njih dvoje se vodi već čitavu godinu dana  a da nisu odmakli ni za koraka.

Pierre je sretan kad u ženama koje ga okružuju može izazvati bilo kakvo osjećanje – zašto ne prezir i gađenje? – i tad se sito smije i naslađuje. Povremeno obeća da će biti ljubazan i fin ali mu to ne uspijeva – brzo se užasne samog sebe u poziciji starog uglađenog gospodina kojemu je neophodna pomoć i razumijevanje. Golim okom se vidi kako je tad izvještačen i tuđ.

Čim ponovo otpočne dernjava, udaranje urinalom u stočić zato što mu je  navodno  sakrila zvonce u čaršafe, kad je počne dozivati lomljavom na pod bačene flaše s vodom, pojačavanjem zvuka na televizoru do maksimuma, kad počne tvrditi da pojma nema šta se tu dogodilo  – ona odahne. Opet je onaj stari. Monstrum i despot – takva je njegova priroda.

Pierre ima i drugo teže odredivo ponašanje. Nekih noći se ne zna glumi li nesuvislu izgubljenu osobu ili je stvarno zapao u delirične prostore. Jednom traži ručak tvrdeći da je sunce dostiglo zenit i da je vrijeme da se za njegov sto prinese predjelo. Drugi put nudi upravljač od kreveta i moli Aminu da mu otkuca Simone-in telefonski broj. «To nije telefon!» – kaže mu Amina. «Naravno da je ovo telefon. Otkucaj mi broj, imaš ga na listu u fioci noćnog stočića».

Sledeći put je zove da mu pomogne izaći iz auta. Vuče je za nos kako hoće i ona zna da je vuče. Ne zna kako da odlijepi njegove prste sa svojega nosa.

«On je osoba za koju se ne može smisliti određeni, bilo kakav  taktički program koji bi svo

osoblje slijedilo» – tvrdi Sonia. «Na njega se ne može uticati ni dobrim, ni lošim, ni nekom sredinom. Od tog gumenog čovjeka se jednostavno moraju dići ruke. To je jedino što se s njime može postići».

Samo jednom je Amina bila iznenađena njegovim ponašanjem. Prvo je pričao o kćeri jedinici koja je odbila da mu dođe u posjetu i pored toga što je obećao da će joj dati nešto novca. Njegovo lice je djelovalo tužno, na ivici plača.

Zatim joj je pripovijedao kako je došao do početnog kapitala koji mu je omogućio da daljnim investicijama u profitabilne firme postane milioner.

  • To je bilo koju godinu poslije drugog svjetskog rata. Bio sam mlad, pun elana ali go kao miš. Šta da radim, mislim i dan i noć. San mi neće na oči. «Eureka!» – povičem jedno jutro i požurim u oglasni novinski zavod. «Ko želi da se za sva vremena riješi žohara nek se hitno obrati pronalazaču genijalnog lijeka! Ograničene količine proizvoda! Dovoljno je poslati deset franaka na žiro račun i u roku od deset dana u vašoj kući neće harati napast». Nisam se nadao tolikom odazivu. Jedva sam stizao da svima pošaljem odgovor. To su bila zlatna vremena! – glasno se nasmija.
  • Kakav je to bio lijek? Neki hemijski proizvod? –zainteresovala se Amina.
  • Ne, bilo je nešto sasvim drugo. Pričaću ti drugi put, sad mi se spava – nasmija se.
  • Prazna koverta! Poslali ste im nazad praznu kovertu!
  • Nije bila prazna. U nju sam stavio mali drveni čekić s okruglom širokom glavom i cedulju na kojoj je pisalo «Ciljajte dobro i udarajte jako!»

Pierre je imao u posjedu četrdeset stanova u strogom centru Lozane od kojih je redovno ubirao kiriju. Imao je i kuću s bazenom u rezidencijalnom naselju Chailly. Na bankovnim računima koje je – otkako je vlasnik zbog paralize čitave lijeve strane tijela i teških srčanih problema morao ostati u staračkom domu – vodila pedeset godina vjerna Simone stajalo je uvećavajući se za kamate i dividende više miliona švicarskih franaka. Jaqueline nije imala prokuraciju za novac na računima ali je bila ovlaštena da prokontroliše svaki pristigli papir i podnese Pierre-u redovni izvještaj. Predstavljale su se osoblju kao njegove lične sekretarice. To je bio jedini status na koji su legalno polagale pravo. Simone je živjela u njegovoj kući ispunjena strijepnjom da će njen dobrotvor umrijeti i da će je njegova pohlepna kćer slatko izbaciti na ulicu čim podigne nasljedstvo. Objašnjavala mu je potanko svoje lomno stanje i potrebu da joj se ta kuća u kojoj je provela desetine godina dodijeli na doživotno korištenje. Jaqueline je imala jednaki problem sa luksuznim stanom koji je čitavom dužinom gledao na jezero. Taj stan je takođe pripadao Pierre-u koji je odbijao da se priča o njegovoj mogućoj smrti i da se iz tog razloga nekakvi papiri trebaju pisati i potpisivati.  

Tako su dvije ispijene starice nastavljale da poslušno dolaze u za svaku od njih određeno vrijeme. On je uživao da jednom u petnaest dana napravi zbrku i zatekne ih kako ga u sali, nakostriješene i ljute, čekaju okrenute jedna drugoj leđima. On im se izvinjavao, pozivao se na zabunu i svoju staračku ishlapjelost, dok je Simone, miljenica,  varničila i sijevala očima na «babetinu» Jaqueline. Starijoj je bilo sedamdeset pet a mlađoj sedamdeset godina. Pierre je tvrdio da je među njih dvije, vrlo lako uostalom, uspostavio toliku količinu mržnje da se nikad ne bi moglo desiti da se one udruže i otpuhaju mu bogastvo.

****

Pierre je imao dva svjedoka koji će u svako doba potvrditi da on nije loš starac. U noćnoj smjeni mogao se osloniti na šezdesetogodišnju Michele koju nikad nije mrcvario. Biće da mu nije predstavljalo naročito zadovoljstvo da pred njom egzibicionira svoju pišu. Amini ili Paoli bi obavezno umokrio krevet što odmaknu pogled s njegovog ponosa. Prvo je dugo pretraživao svoju stvarčicu «neuspješno» pokušavajući da je ubaci u urinal. Poslije je laganim pokretima masirao mokraćnu bešiku kao da iz nje cijedi kap po kap nektara. Kako bi Aminu najčešće obuzela mučnina pa je skretala pogled u stranu ili izlazila na deset minuta iz sobe, on bi je obavezno kažnjavao vađenjem piše iz urinala i mokrenjem čaršafa oko sebe. Sve njegovateljice, izuzev Michele koja mu nije bila zanimljiva, su bile pozvane da htjele ne htjele posmatraju to «čudo muškosti». Tako je u njegovateljicama iz dana u dan rasla netrpeljivost prema tom perverznom starcu. Amina je sve to ispričala Victoru zahtjevajući od njega odobrenje da Pierre-u više noću ne daje urinal. «Svakako ni kap mokraće ne ostane u boci. I kad se desi da je napuni na kraju sve izruči po krevetu». «O.K.» – složio se Victor. «Radi kako misliš da je ispravno». Tako je bio polurješen jedan gorući problem, a Amina sebe upisala u grupu nevaljalica koje će morati do daljnjega da podnose njegove osvetničke strijele.

U dnevnoj smjeni njegov škiljavi pronicljivi izbor se zaustavio na nježnoj dvadestogodišnjoj Sandrine. Ona će čitavu jednu godinu važiti za «finu požrtvovanu njegovateljicu, toliko različitu od ostalih bezobraznica». Pierre je nastojao da u svakoj prilici istakne njenu vrednoću, osjećajnost prema «jadnom starcu» i profesionalizam. Koleginice su se čudile kako  to da je ona u tom gumenom čovjeku probudila ljudskost. Možda su ipak propustile da dokuče njegove skrivene dobre strane? Možda se ispod te teško podnošljive egocentrične ljušture sakriva osoba sposobna za lijepe osjećaje? Zašto ne? Šta su one uopšte znale o njegovom prošlom životu? Ako ne voli kćer, možda je volio ženu koja ju je rodila?

Istina je nenadano izbila na vidjelo i potvrdila najcrnje prognoze. Sandrine je bila pozvata na odgovornost. Sandrine je morala ići  lično direktoru na razgovor jer se usudila da uvrijedi gospodina Pierre-a. Gospodin Pierre je pismenim putem zahtjevao da se Ona što se usudila da mu  u oči kaže kako ima «svinjski karakter» mora primjerno kazniti.

Bijelo glatko Sandrinino lice je išarano pečatima cjelodnevnog plača. Ona se ne boji kazne niti razgovora s direktorom. Ona bi rado obrisala suze i prekinula s jecajima ali joj ne uspijeva. Razočarana je i tužna. Ne može da shvati kako je Njoj – koja je udovoljavala svakom njegovom kapricu s osmijehom kad više niko to nije mogao ni htio – On to mogao da napravi. Naoružana revnošću i strpljenjem zarekla  se da će ga promijeniti. Da će ga omekšati dobrotom. Da se to uvjek može ako se istinski hoće.

  • Vjerovala sam, budala kakva sam bila, da sam uspjela da ugrijem to oduvijek hladno srce. Mislila sam kako sam mu postala draga i potrebna – govorila je djevojka kroz suze i brisala crveni nos. – Oh, kako je teško kad se iluzije ruše! Kao da te betonski zid zatrpava uz lomljavu. Ne možeš disati, ne možeš podići glavu. Oko tebe samo gusti mrak – jadala se. – Ne znam da li vi to možete shvatiti?
  • Ludice mala – Lucia joj je prišla i obgrlila je nježno oko ramena.- Reci direktoru da ćemo mi sve redom potvrditi da on ne samo da ima svinjski karakter nego da bi nam sve prste izglodao kad bi ih smjele ostaviti tri dana u brlogu njegova kreveta. Reci mu još da ti jedina to nisi znala. Da si samo rekla ono što svi drugi misle i iza njegovih leđa izgovaraju. Nek nas samo pozove pa ćemo mu objasniti o čemu se radi.
  • Ja ne želim da izbjegnem kaznu. Pogriješila sam, priznajem. Nek me istjeraju s posla ako treba. Takva nepromišljenost zaslužuje kaznu i ne bježim od nje. Svejedno sam žalosna. Lijepo sam mu se bila izvinila kad sam to rekla i on je prihvatio izvinjenje.
  • Zašto je to zaboravio?! Kako je to mogao da zaboravi?!

  Ojađene koleginice je nemoćno posmatraju. Ne nalaze riječi utjehe. Znaju da ona to sama mora savladati, da  je krenula u otkrivanje teško shvatljivog koje  će načeti kalom iskustva    njenu nevinu dušu. S cvijeta su počeli čupati latice. Nemilosrdno.

  • Nije on to zaboravio. On ti je samo uspio naći grešku. Kad tad bi ti našao grešku jer on to jedino i traži u ljudima – rekla je Amina. – Moraš tražiti da te udalje od njega. Neka te neka starija koleginica zamijeni. To je jedino što se da uraditi u tvom slučaju.
  • Sve je počelo poslije doktorske vizite – rekla je Francoise. – Pierre je bio jako nezadovoljan kritikama koje mu je doktor sasuo u lice. Rekao mu je da svi problemi koje misli da ima potiču iz njegove glave. Da će i za njega i za okruženje biti bolje kad   odlučno krene u izbacivanje svega nepotrebnog što je strpao u glavu. Za početak je neophodno da konačno sebi prizna da ima težak karakter. Sandrine mu je tad, dok se njoj i meni žalio na neuviđavnog doktora, rekla da je doktor u pravu, da on ima «svinjski karakter». Obična zamjena riječi, ništa više. «Težak karakter» je slikovito zamijenjen sa «svinjki karakter», koji mnogo bolje pristaje stvarnosti, uostalom.
  • Bila si u zabludi, Sandrine – rekla je Amina.- Ja bih voljela da sam mogla čitav život nosati sve svoje zablude i iluzije. Nažalost, to se ne može. Kadtad lavina krene. Najčešće rijekom gorkih suza. Rijetko kad polagano.

Ljeto je prošlo. Zbog teških vrućina i nedovoljne pažnje u Francuskoj je umrlo najmanje deset hiljada staraca. Leševi u raspadanju su gomilani po neprilagođenim skladištima, nalaženi u zaboravljenim kućama i napuštenim stanovima, staračkim domovima s neoprostivo malo osoblja. «Skandal! Užasni skandal!» – pisale su sve novine. Televizija i opozicione partije su pozivale na odgovornost. Švicarski zdrastveni radnici su s ponosom izjavljivali kako je procenat smrtnosti jednak kao i drugih godina. Da su njihovi štićenici koji zbog poodmakle starosti više ne osjećaju žeđ dobijali dovoljne količine tečnosti i da se na to naročito pazilo. U Švicarskoj vlasnici staračkih domova još nisu uspjeli smanjiti broj zdrastvenih radnika na najniži mogući nivo. Ta unosna finansijska grana se još drži pod kontolom.

Nicole za dva dana napušta starački dom. Radiće ubuduće kao zubarski tehničar. Tužna je što niko izuzev kolega iz noćne smjene ne izražava žaljenje. Šef se nije potrudio da je upita zašto ide. Njoj teško pada ravnodušnost kojom je počašćen njen odlazak poslije četiri i po godine predane službe. «Da si radila kao volonter, možda bi im bilo žao» – našalila se Amina. «Ne zato što baš ti odlaziš, već što moraju platiti onoga ko će te zamijeniti».

Njena maca Nana je imala neobično iskustvo. Bila je u posjeti dvema skupocjenim egipatskim macama koje imaju  tri zasebne luksuzno uređene sobe i dva kupatila obložena zlatnim i plavim pločicama u predivnoj vili u blizini Epalange-a. Takođe im je na raspolaganju zavojito roze mermerom popločano stepenište i balkon s direktnim pogledom na jezero. Da je njena maca imala bilo kakav pedigre Nicole bi je ponudila na usvajanje vlasnicima tih divota. Nije se usudila pa je muči kajanje.

  • Sigurno je jadnici tijesno u mome dvosobnom stanu – kaže žalosno. – Naročito kad je vidjela kako druge mace žive.

Amina se smije.

  • Preboljeće će ona već to. Zar joj nisi za rođendan kupila plišanog crvenog meda s šeširom? I ona se ima čime pohvaliti ako joj te bogate drugarice jednom dođu u posjetu. Pritisne dugme i medo zapjeva. Lijepa stvar.

****

 Za duga bivstvovanja na zapadu Amina se odvikla od upornog besplodnog podizanja staklenog zvona s ljudi zagrizlih u površno rasuđivanje. Uspijeva joj često da se slatko zabavi dok sluša pripovijedanja o raznoraznim imaginarnim nedaćama domaćih ljubimaca. Postepeno je svoje komentare, ranije pune sarkastičnih žaoka, svela na sasvim ugodne vedre šale. «Ali tvoja Nana ne ide u školu!» – uzviknula je jedne večeri veselo gledajući u Nicole koja je tvrdila da njena maca ima pravo na jednak tretman kao i druga djeca. – «Kad se upiše niko se neće buniti da i ti dobiješ sedmicu odmora za vrijeme školskog raspusta».Tako je Nicole bezbolno, bez puno ubjeđivanja, bez teških riječi, povukla svoj prethodno tvrdoglavo zagriženi zahtjev za pravednim učešćem u podjeli sedam sedmica ljetnjeg odmora na koje su prioritetno pravo polagale četiri negovateljice s djecom školskog uzrasta.

Pierre zvoni u tri sata.

  • Šta želite, gospodine? – pita ga Amina.
  • Da vam kažem da sam budan.
  • Pierre noćas umire – rekla je Lourdes kad je završila s posluživanjem večernjeg čaja od lipe. – Na izmaku je snaga, ponestalo mu volje da produžava životno ništavilo.
  • Ne zezaj se. Reci mi kakvog je raspoloženja večeras? –pitala je Amina kad je preuzimala smjenu.
  • Kakvog bi to on novo raspoloženje mogao da ima? Dosjetio se još jednog razloga kojim će nas opravdano, uz neprekidnu zvonjavu, gnjaviti po čitav dan. Umire. Tri dana već ispušta dušu. Mi moramo pravilno odvagati svaki njegov oproštajni uzdah s ovim svijetom. On ima pravo na naše neprekidno prisustvo u takvoj kriznoj situaciji. Čak je i zabrinuta gospođa Simone zahtjevala da se na njega budno pazi.
  • Stvarno mu je pozlilo?
  • Ma kakvi! Maltretira nas s više elana nego ikad prije. Jutros je ustao, odlijepio pa bacio pampers i uneredio se na sred sobe. Zatim je prvo tapkao po izmetu bosim nogama pa potom otišao u kupatilo raznoseći na stopalima prljavštinu, zasjeo na šolju i tek onda pozvonio. Uđem u sobu, otvorim širom balkonska vrata i požurim da počistim parket. Kad to završim uđem u kupatilo i istuširam ga. Zatim ga, uvijena u veliki peškir uvedem u sobu. «Šteta što ti nisi bogatašica» – kaže mi kad se mirisan i čist svali na dušek. «Ne mogu sebi dozvoliti druženje s običnim, prostim ljudima. Bogataši su nehajni, nonšalantni, u društvu sebi sličnih djeluju inteligentno, načitano. A tek žene! Te žene kao da su iz raja izašle! Utegnute u besprijekorne moderne haljine, s dekolteima iz kojih slobodno i primamljivo iskaču bijele grudi… One te uz osmijeh pozivaju da, bez zazora, ispružiš ruku i s nabrekle grane uzbereš zrele kruške…one su zbog tebe i tvoje slasti što ti curi iz usta i došle na zabavu… one su naumile da tebi pruže više zadovoljstva nego što možeš zamisliti» – oblizuje jezikom usne. «One su, ako su žive, stare jadne dame sprženih visećih grudi i troma koraka» – uzvratim. «Okrenite se prema zidu da vam podmetnem pampers». On me pogleda nezadovoljno i s naporom se pokrenu. «Vi puritanke ste nesposobne da udovoljite muškarcu. Vi mislite da ih možete osvojiti čednočću i znojavim pazusima» – reče mi grubo. Svo ostalo vrijeme mog boravka u sobi je otćutao. Što sam završila s njegovim oblačenjem sišla sam dole u naš WC da provjerim jesam li stvarno znojava… bila sam…kako ne bih bila posle jutrošnje neprekidne jurnjave… oprala sam se, obukla novu čistu bluzu i naprskala se parfemom.. tek kad sam se zadovoljna sobom vratila na sprat ošinulo me je do bola jasno saznanje da nas on , kao dijete lutke kojima po želji čupa ruke, noge i glavu, đavolski čvrsto drži u rukama.

Pet je ujutru. Nicole je pozvonila da se najavi da je stigla u jutarnju ispomoć pa se povratila na popločano uzvišenje u dvorištu. Zakrenula glavu prema nebu i dovikuje Amini, koja začuđena stoji pred vratima, da joj se brzo pridruži.

  • Pogledaj gore! Vidiš li onu bjelu sjenu što se premješta s jednog mjesta na drugo kao tornado?

****

Nebo je puno crnih oblaka nabreklih od vode što će se u toku dana, najkasnije večeras sručiti na grad. Amina pretražuje dugo pogledom prije nego ugleda izduženu bijelu priliku okruženu lelujavim magličastim plaštom kako se gizdavo uvrće nekoliko trenutaka pa se nenadano gubi da bi se koju sekundu poslije pojavila na skroz drugom kraju neba. Lepršava pojava se uvija kao da izvodi plesnu tačku, brzo, britko, nestaje nenadano, njima se učini da je igra već završena a onda, jedna ili druga pokazuju ispruženim rukama i uzvikuju: «Desno, iza brda, sad je krenula prema Fribourg-u…lijevo, gledaj skroz lijevo, otišla je u Francusku…okreni se, eno je zamiče iza planine Jura…»

Amini je hladno, izašla je u bluzi kratkih rukava, ali se boji da će se, ako otrči do kuće po jaknicu, fenomen naljutiti zbog njene nepažnje i zauvijek nestati s neba.

  • Ovo je čudo! Zamisli da nam je pri ruci teleskop! Utvrdimo da prilika ima glavu, krila, da je to neki zalutali anđeo, kakvo bi to bilo otkriće! Proglasili bi nas sveticama – kaže Nicole oduševljeno.
  • Ne mislim da je to anđeo. Možda nečija od tijela tek rastavljena duša što, prije konačnog puta u nepoznato, hoće još jednom da osmotri rodnu grudu. Moraćemo dobro pogledati jesu li nam svi starci živi.
  • Ili neka vrsta nebeskog tornada koja najavljuje izuzetno nevrijeme? Još jedan razarajući Lothard, ko će ga znati?

Posao ih čeka pa se nevoljko odlučuju da uđu u kuću.

  • Nas dvije ćemo se ovoga sjećati do kraja života – govori Amina. – Zaboravićemo puno toga ali ovo nećemo. To će biti zajednička lijepa uspomena. Kad se ožalostiš nekad što niko od glavnih nije sišao s pozlaćene hijerarhijske ljestvice da ti poželi sreću, da ti zahvali što je preko tvojih leđa godinama zarađivao veliku platu, pomisli na ovaj naš doživljaj – obgrli oko struka visoku krupnu priliku i saže glavu da joj Nicole ne primijeti tugu što joj je ovlažila oči.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezane objave

Hrvati su ugroženi u Hrvatskoj! (2)

HF

Žrtve grobišta Očura u Varaždinu (4)

HF

Povijest Novoga svjetskog poredka (6)

HF

Jesu li masoni retardirani, preprodavači kola ili sotonisti? (4)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više