Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Xavier Bougarel: studija “Nadživjeti carstva” (2)

Panislamistička struja, sa samo nekoliko stotina pripadnika, nadzirala je SDA i stvorila bošnjačke političke elite

 

Kako je građena SDA-država; Imali su ogroman novac od donacija, a nekoliko stotina panislamista kontroliralo je sve, Iz izvanredne studije “Nadživjeti carstva”, koju preporučujemo najširoj čitateljskoj publici, “Slobodna Bosna” prenosimo i drugi dio koji se odnose na “reislamizaciju” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA koju Bje ougarel tretirao kao “panislamističku stranku”).

Francuski profesor Xavier Bougarel poznat je čitateljima u Bosni i Hercegovini kao autor važne knjige “Bosna, anatomija rata”, koja je doživjela dva izdanja. Nedavno je u izdanju Udruženja za modernu historiju “(za izdavača Husnija Kamberović) objavljena u prijevodu Almire Drino njegova nova knjiga, “Nadživjeti carstva” s podnoslovom “Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini”. Knjiga je premijerno objavljena u Francuskoj 2015. godine, a doživjela je i izdanje na engleskom jeziku. U jednom novinskom intervjuu, najavljujući ovu knjigu, Xavier Bougarel je kazao: “Očigledno je da bosanski muslimani nisu u situaciji da mogu stvoriti nacionalnu državu. Pokraj njih su jači susjedi koji teže stvaranju nacionalnih država, za koje će troškove platiti Bošnjaci. Dakle, postoje geopolitički i demografski razlozi. Zato Bošnjaci moraju naći nešto drugo i stalno traže novo carstvo koje ih štiti” (“Oslobođenje” 2019.).

Na putovima razvoja muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta jednako su važni kontinuitet s komunističkim periodom kao i prekidi. Isto važi i za transformaciju političkog sistema u Bosni i Hercegovini između 1990. i 1995. godine. Naime, usprkos uvođenju višestranačkog sistema 1990. svaka nacionalistička stranka nastoji se ponašati kao jedina stranka nacije koju kaže da predstavlja i nastoji uspostaviti novu stranačku državu na teritorijima koje kontrolira. SDA nije izuzetak od toga pravila, te dan nakon izbora u studenome 1990. poduzima korake da, s jedne strane, zauzme bosanske legalne institucije, a, s druge, uspostavi paralelnu mrežu vlasti. Što se tiče ovog prvog, Alija Izetbegović malo po malo sebi prisvaja nadležnosti Predsjedništva RBiH, kao što potvrđuju njegovi posjeti različitim muslimanskim zemljama u koje odlazi bez dogovora s ostalim članovima Predsjedništva RBIH. Isto tako, SDA preuzima kontrolu nad stranačkim ministarstvima, počevši od Ministarstva vanjskih poslova povjerenog Harisu Silajdžiću, nekadašnjem učeniku Gazi Husrev-begove medrese, i nekadašnjem savjetniku reis-ul-uleme za međunarodna pitanja. SDA također upravlja brojnim općinama s muslimanskom većinom, ali samoupravljački status velikih javnih poduzeća i nesposobnost nacionalističkih stranaka da se slože oko njihove podjele omogućava im da, uglavnom, sačuvaju svoju autonomiju. 

MEKA MOĆ ARAPSKOG NOVCA

U isto vrijeme, pripadnici panislamističke struje sudjeluju u razvoju “humanitarne” organizacije Third World Relief Agency (TWRA) kojom iz Beča upravlja Fatih al-Hassanein, jedan od sudanskih članova Muslimanske braće koji je od 1970-ih godina vezan s Izetbegovićem, a koji je zadužen za promoviranje u muslimanskom svijetu borbe za stvar balkanskih muslimana. I, konačno, ta ista panislamistička struja sebi osigurava kontrolu nad tajnim vojnim vezama muslimanske zajednice tako što političko rukovođenje Patriotskom ligom prepušta Hasanu Čengiću, nekadašnjem učeniku Gazi Husrev-begove medrese i Izetbegovićevom suoptuženiku iz 1983. godine, kao i Rusmiru Mahmutčehajiću, intelektualcu bliskom panislamističkoj struji.

Nakon izbijanja rata u travnju 1992., utjecaj SDA na legalne bosanske institucije postaje još izraženiji. Izetbegović nerado prihvaća da napusti predsjedavanje SDA-om, ali sa svojim savjetnicima preuzima kontrolu nad Predsjedništvom RBiH i marginalizira njegove ostale članove vezane za hrvatski HDZ ili za “građanske” stranke. Koalicijska vlada SDA-HDZ kojom upravlja Jure Pelivan, pa zatim Mile Akmadžić samo formalno postoji, dok je suštinska vlast raspršena na nivou općina. U tom kontekstu formiranje Silajdžićeve vlade u listopadu 1993. označava u isti mah i obnovu države i ključnu etapu u kojoj SDA preuzima vlast. Zaista su najvažnija ministarstva povjerena ličnostima na ovaj ili onaj način vezanim za novu dominantnu stranku. Prije svega, više ministara vezano je za panislamističku struju: takav je slučaj Irfana Ljubijankića, liječnika poteklog iz imamske porodice i novog ministra vanjskih poslova, ili Rusmira Mahmutćehajića, ministra namjenske industrije koji će nekoliko mjeseci kasnije raskinuti sa SDA. 

U Silajdžićevoj vladi također se nalaze ministri koji su započeli svoju karijeru u komunističkom režimu, ali koji su iskazali svoju lojalnost SDA, poput Bakira Alispahića, novog ministra unutarnjih poslova, ili Hamdije Hadžihasanovića, novog ministra obrane.

Drugi strateški ulog u kontekstu prekomponiranja muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta jest činjenica da je Ministarstvo obrazovanja i kulture najprije povjereno Enesu Durakoviću, profesoru književnosti vezanom za nacionalnu afirmaciju iz komunističkog perioda, a zatim Enesu Kariću, profesoru na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. I na kraju, sva četiri ministra zadužena za regionalnu koordinaciju iz redova su SDA. U sljedećim mjesecima, podržavljenje javnih poduzeća ide usporedno sa smjenom njihovih direktora, ili njihovim vezivanjem za stranku na vlasti. Primjera radi, Edhem Bičakčić, inženjer potekao iz jedne velike sarajevske obitelji i suoptuženik suđenja iz 1983. imenovan je za direktora poduzeća za električnu energiju Elektroprivreda, a Edib Bukvić, ekonomist i sin jednog bivšeg Mladog muslimana, staje na čelo industrijskog giganta Energoinvesta. I na kraju, preuzimanje kontrole SDA nad pozicijama moći može poprimiti i najneočekivanije oblike: Nedžad Branković, inženjer koji je izgradio tunel između Sarajeva pod opsadom i planine Igman, itekako stratešku i isplativu infrastrukturu, nećak je jednog bivšeg Mladog muslimana, Hasiba Brankovića.

ČISTKE U ARMIJI BIH

U kontekstu rata, vojska ostaje glavni zalog nove stranačke države pa se upravo oko nje vrte neslužbene mreže SDA. Od svibnja 1992. godine Sefer Halilović, vojni zapovjednik Patriotske lige, imenovan je za zapovjednika Glavnog stožera ARBiH. Godinu dana kasnije, ocijenjen kao netko tko je previše nezgodan zamijenjen je Rasimom Delićem, dok je zapovjedništvo nad korpusima dodijeljeno oficirima povezanim sa SDA, a muslimanske jedinice ABiH otvoreno ispoljavaju podršku toj stranci. Ali, to što SDA postupno preuzima i kontrolu nad vojskom također se objašnjava činjenicom da preko TWRA, panislamistička struja kontrolira najveći dio financijskih sredstava prikupljenih i muslimanskim zemljama. TWRA, kojom od tada zajednički upravljaju Fatih Al-Hassanein i Hasan Čengić, osigurava kupovinu prijevoza velikih količina oružja, te na taj način igra ulogu poveznice između ARBiH i vanjskog svijeta. Kada jednom stigne u Bosnu i Hercegovinu, to se oružje sakuplja u Glavnom logističkom centru ARBiH kojim u Visokom upravlja Halid Čengić – Hasanov otac, da bi poslije bilo redistribuirano unutar vojske prema kriterijima političke i ideološke lojalnosti. Kao znak da je SDA preuzela kontrolu nad vojskom, u travnju 1994. godine Generalštab ARBiH proglašava da: “ne može imati podršku kadrova u Armiji BiH sredina u kojoj se tumači “da su sve nacionalne stranke SDA, HDZ i SDS krive za rat u BiH”, niti može imati našu podršku onaj tko negira historijsku činjenicu o značaju Patriotske lige za stvaranje Armije BiH i posebnim zaslugama SDA kao političkog faktora koji je u najpotpunijem i najkonkretnijem iskazao svoju historijsku odgovornost stvaranjem Patriotske lige kao vojne formacije iz koje je nastala Armija BiH”. 

U tom predstavljanju nastanka Armije BiH generalštab prešućuje odlučujuću ulogu Teritorijalne obrane i njenih oficira, često vezanih za SDP. U isto vrijeme, uspostavljanje SDA-države oslužbeno je povratkom Izetbegovića na čelo stranke i ulaskom i njene upravne organe Bakira Alispahića, ministra unutarnjih poslova i Fikreta Muslimovića, šefa Uprave za moral Armije BiH”. Devet mjeseci kasnije, Hazim Šadić, komandant 2. korpusa Armije BiH, posljednji komandant korpusa vezan za građanske” stranke, zamijenjen je Seadom Delićem.

Uspostavljanje SDA-države ne ide baš sasvim glatko. U siječnju 1995. SDP protestirao da je “višenacionano i višestranačko Predsjedništvo često samo demokratski ukras, ili oblatna za provođenje jednostranačke politike.” Kao što smo to vidjeli, mjesec dana kasnije članovi Predsjedništva RBiH vezani za “građanske” stranke osuđuju islamizaciju vojske. Tada Glavni štab Armije BiH javno ponavlja svoju podršku Izetbegoviću te se na taj način miješa u unutarnje poslove Predsjedništva RBiH kojem bi trebao biti podređen. Malo kasnije, u kolovozu 1995. kada SDA predstavlja jedan ustavni amandman koji povjerava Skupštini RBiH postavljenje predsjednika Predsjedništva RBiH, te de facto rezervira to mjesto nekom Bošnjaku, “građanske” stranke protestiraju da “jedna takva promjena ustavne nadležnosti Predsjedništva Republike BiH podrazumijeva i opću suglasnost građana i konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine”.

Na to Izetbegoviću odgovara da ukoliko njega više ne bude “mora doći (na moje mjesto) Bošnjak i mora doći iz SDA”, jer će u suprotnom slučaju vojska odbiti poslušnost”. Dakle, politizacija ABiH, realizirana zaobilaženjem autoriteta Predsjedništva RBiH, na kraju opravdava to što dominantna stranka preuzima kontrolu nad tim istim organom. Na nižem, lokalnom nivou, pojavljuju se oblici otpora SDA-državi, kao što to ilustrira slučaj socijal-demokratske općinske uprave Tuzla, ili željezare Zenica. Ali, ti oporbeni bastioni trpe jak pritisak pa 1994. godine direktori više velikih tuzlanskih poduzeća kao i direktor zeničke željezare iskazuju svoju lojalnost SDA.

Dakle, u tijeku rata, na teritorijima pod kontrolom Armije BiH, uspostavlja se nova SDA-država. Pa ipak, ta se SDA država ne može bez nijansiranja poistovjećivati sa nekadašnjom komunističkom partijskom državom. Sigurno da se SDA nastoji ponašati, a još više prikazati, kao jedina stranka muslimanske/bošnjačke nacije. Tako Alija Izetbegović izjavljuje 1993. pred oficirima Uprave za moral ABiH: “…postoje stranke, jer smo mi demokratsko društvo, nemamo ništa protiv toga, ali sada u Bosni i Hercegovini realno postoje samo dvije stranke: jedna koja je za BiH i druga koja je protiv nje. Sve drugo je priča. Sve drugo su dekoracije, nijanse”.

Ali, ako su, malo-pomalo, “građanske” stranke udaljene s pozicija vlasti one nastavljaju igrati svoju ulogu oporbe unutar Predsjedništva RBiH, Skupštine BiH, čak i Bošnjačkog Sabora, dok se nenacionalistički intelektualci organiziraju unutar Kruga 99 u Sarajevu i u Građanskom forumu Tuzle. Isto tako nad televizijom uspostavlja kontrolu SDA, ali se nezavisni mediji zadržavaju na teritorijima pod kontrolom ARBiH, poput dnevnih novina “Oslobođenje” i tjednih novina “Dani”, ili novina “Fron Slobode” i Tuzlanski list u Tuzli. Stoga SDA-država ni u kom slučaju nije totalitarni režim, niti čak klasični autoritarni režim. Na teritoriju pod kontrolom ARBiH, hegemonija SDA osigurana je posrednim djelovanjem poput prebijanja disidentskih intelektualaca ili previše znatiželjnih novinara, njihovim prisilnim slanjem u vojsku ili, što se tiče medija, nekih diskretnih sankcija kao što su ukidanje električne energije, ili zaustavljanje dostavljanja papira. Iznad svega SDA država se manje oslanja na otvorenu represiju nego na korporatističku i klijentelističku kontrolu stanovništva i u tome preuzima neke druge prakse odumirućeg jugoslavenskog komunizma.

OPONAŠANJE KOMUNISTA U RATNIM PRILIKAMA

U kontekstu rata, odsustvo političke represije u užem smislu, nadomješta se postojanjem sveopće materijalne nesigurnosti koja stavlja stanovništvo u položaj neposredne zavisnosti u odnosu na političku vlast. S jedne strane, podjela humanitarne pomoći, dodjela smještaja, dozvola za trgovinu, ili “radnih obveza” koje omogućavaju izbjegavanje mobilizacije zavisi od njene dobre volje. S druge strane, činjenica da se ne može proći bez crnog tržišta niti podmićivanja na svakom koraku, svakog izlaže riziku da ga ista vlast kazni. U tom su kontekstu rijetki oni koji prihvaćaju rizik nekog političkog angažiranja. Osim toga, nova dominantna stranka kreće sa mjerama uspostavljanje kontrole nad stanovništvom putem korporativnih organizacija, po komunističkom uzoru. Ali ratni kontekst i tu dovodi do značajnih promjena: dok se Savez komunista oslanjao na javna poduzeća i sindikalne organizacije da bi dijelio poslove, stanove, socijalne povlastice, SDA se prije svega oslanja na općine, udruženja izbjeglica i humanitarne organizacije da bi dijelila “napuštene” stanove i humanitarnu pomoć… Na taj način SDA uspijeva obuhvatiti nove, ratom i etničkim čišćenjem stvorene društvene grupe, te kontrolirati materijalne i simboličke resurse koje im se dodjeljuju. Načinom na koji, u novom kontekstu, SDA ponovo uspostavlja korporatističke prakse Saveza komunista objašnjava se njena sposobnost da u svoje redove primi veliki dio policijskih i menadžerskih elita iz komunističkog doba…

…Uspostavljanje SDA-države provodi se kooptiranjem jednog dijela bivših komunističkih elita unutar nove dominantne stranke i s njom povezanih institucija, zauzvrat za minimalnu političku i ideološku lojalnost. Mali broj visokih partijskih rukovoditelja iz bivšeg režima pridružuje se SDA bilo zato što ostaju vjerni SDP-u, bilo zato jer su se previše kompromitirali da bi se nadali nekom političkom preobraćanju. Glavni izuzetak iz tog pravila je Ismet Grbo, bivši potpredsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda koji postaje rukovoditelj Centra za analitiku, dokumentaciju i komuniciranje s javnošću SDA. Ali na isti način na koji kulturno društvo Preporod prima intelektualce vezane za nacionalnu afirmaciju iz komunističkog perioda, SDA privlači u svoje redove oficire, policajce, direktore poduzeća i druge funkcionare iz prošlog režima i to masovno od 1993. godine.  Dakle, uspostavljanje SDA-države povlači za sobom veliku obnovu političkih elita, s pojavljivanjem novih kadrova koji su karijeru počeli pod komunizmom, ali koji su ostvarivali brzi uspon u kontekstu smjenjivanja političkih i ratnih prilika.

Ono što najviše iznenađuje u tom složenom procesu karakteriziranog i prekidima i kontinuitetima, jest sposobnost panislamističke struje koja broji samo nekoliko stotina pripadnika da sačuva kontrolu nad SDA te da se, zahvaljujući tome, zadrži u središtu prekomponiranja bošnjačkih političkih elita. Najočitiji primjer političkog uspona jednog pripadnika panislamističke struje – izuzev samog Alije Izetbegovića – jest Edhem Bičakčić kojega sam kraj rata zatiče na mjestu direktora Elektroprivrede, potpredsjednika SDA i kopredsjedavajućeg mješovite komisije SDA-HDZ. Da bi se razumjela ta istrajna, središnja uloga panislamističke struje, nije dovoljno inzistirati na Izetbegovićevoj institucionalnoj legitimnosti i osobnoj karizmi, na ideološkim, generacijskim i porodičnim vezama koje ujedinjuju pripadnike te struje, ili na njihovom iskustvu tajnog djelovanja, posebno korisnog za vrijeme rata.

Također, treba imati u vidu neke specifične crte SDA-države. Na prvom mjestu, pripadnici panislamističke struje nalaze se u samoj srži paralelnih mreža kakva je Patriotska liga prije rata ili Third World Relief Agency tijekom rata. Na to se zaobilaženje legalnih institucija u korist neformalnih mreža nailazi također u slučaju paralelnih institucija kao što su Koordinacijski odbor muslimanskih institucija, Bošnjački sabor, ili Obnoviteljski sabor islamske zajednice, unutar kojih pripadnici panislamističke struje kooptiraju rođake, dugogodišnje drugove, ili trenutačne saveznike. U tom kontekstu osnivanje udruženja Mladi Muslimani *39 koje okuplja bivše članove ove organizacije i njihovu stvarnu i pretpostavljenu rodbinu čini eksplicitnijim srodstvom s pokretom Mladi muslimani kao važnim kriterijem uspona u stranačkom i državnom aparatu. Ali nepotizam panislamističke struje stvara napetosti čak i unutar SDA. Naročito je slikovit sukob koji se nazire krajem rata s premijerom Harisom Silajdžićem, a koji se također objašnjava i njegovom odlučnošću da sakupljanje fondova u inozemstvu stavi pod kontrolu države. Dakle, neformalne prakse panislamisičke struje objašnjavaju kratkoročno njegovu snagu, ali dugoročno ugrožavaju jedinstvo stranke i države.

(Svršetak)

Senad Avdić, https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/182284/feljton_xavier_bougarel_nadzivjeti_carstva_ii_kako_je_gradjena_sda_drzava_imali_su_ogroman_novac_od_donacija_a_nekoliko_stotina_panislamista_kontroliralo_je_sve.html

 

Povezani članci

Izišao 24. broj glasila Stopama pobijenih

HF

Bošnjaci griješe u BiH kao Srbi u Jugoslaviji

HF

Vrijedna knjiga Mate Arlovića

HF

Bošnjački zatvor za Hrvate

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...