Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Zemaljski muzej BiH – od Europe do “slučaja”

Kako je ravnatelj Muzeja 1941. Prevario njemačkoga generala i sačuvao Hagadu

 

Na primjeru Zemaljskog muzeja od njegova nastanka do danas može se pratiti povijesna krivulja Bosne i Hercegovine kao političko-kulturne kategorije. Dok su svima puna usta muzeja, dobiva se dojam da svi znaju sve, a istina je da zapravo rijetki znaju nešto o njemu. Stoga je dobra prilika da se prisjetimo početaka Zemaljskog muzeja i njegova povijesnog hoda i svega onog što je postigao na kulturno-znanstvenom planu u svojih gotovo 130 godina postojanja. A počeci priče o Zemaljskom muzeju sežu u drugu polovicu XIX. stoljeća.

Nakon četiri stoljeća otomanske Bosne (i Hercegovine), na Berlinskom kongresu 1878. mandat njezina zaposjednuća i modernizacije povjeren je Austro-Ugarskoj Monarhiji. Do tada zaostala, agrarna Bosna i Hercegovina s još uvijek kmetskim uređenjem preko noći je ušla u sastav moderno uređene države kojom su vladali društveno-ekonomski odnosi. U trenutku okupacije 97 % stanovništva bilo je nepismeno što nikako nije odgovaralo novoj vlasti. O tome 1879. piše austrijski političar i povjesničar Alexander von Helfert: “Monarhija mora mijenjati ljude u Bosni (i Hercegovini) ako hoće u njoj da se učvrsti.” U nepuna četiri desetljeća bh. društvo je iz korijena modernizirano i europeizirano – od načina ishrane, odijevanja i stanovanja, preko industrijalizacije i izgradnje suvremenog sistema komunikacija, do osnivanja kulturno-umjetničkih društava, školstva, izdavaštva, umjetnosti, graditeljstva, organiziranog zdravstva itd. Paralelno s vojnim zaposjednućem i izgradnjom administrativnog aparata, dolaze stručnjaci iz drugih zemalja Monarhije i počinju prva prava znanstvena istraživanja Bosne i Hercegovine. Već od početka nametala se potreba za jednom kulturno-istraživačkom ustanovom, za muzejom.

Od ideje do zgrade Zemaljskog muzeja

Bosanski su franjevci odvajkada bili svjesni važnosti kulture i obrazovanja i upravo su oni bili pokretački mnogih kulturno-obrazovnih akcija. Tako je i ideju o osnivanju jednog bosanskog muzeja, još u turskom “vaktu”, prvi artikulirao fra Ivan Franjo Jukić. U prvoj knjizi Bosanskog prijatelja (1850) on piše: “Ja sam od niekoliko godinah počeo, ovakve [starinske] stvari sabirati i odkupljivati, zato molim sve Bošnjake, koji takog što imade, te misli inostrancim prodavati, nek se javi meni, ja ću mu toliko platiti gotovinom, koliko svaki drugi inostranac, ako ne još bolje; a sve domorodce molim, da za ovakim stvarima budu, te gdie štogod opaze, da odkupe na moje ime. Ako Bogda! smojom sbirkom, želim metnuti početak ‘Bosanskomu Muzeu’ akoli to nemogne biti, toću nastojati, da moje ovo starinsko blago dodje u slavjanske ruke, koje neće s njime tèrgovati, već ga dobru obćenomu odrediti.”

Tri desetljeća nakon Jukića već spomenuti Von Helfert zalaže se za osnivanje više obrazovne ustanove u Sarajevu, koja bi istovremeno bila nacionalni muzej, učeno društvo i visoka škola. Ta bi ustanova služila “u jednu ruku u vladine svrhe, u drugu za moralno uzdizanje i intelektualno prosvjećenje, jednom riječju za buđenje, širenje i sve veće jačanje interesa koji bi za uspjeh svoje zajednice trebalo pokazati stanovništvo koje je do sada vegetiralo u tupoglavosti i rezignaciji, trebat će bez odlaganja prihvatiti se istraživanja ove terra incognita kakve nam se velikim dijelom čine Bosna i Hercegovina.”

Ipak, glavni poticaj za osnivanje muzeja došao je od Zagrepčanina Julija Makaneca, liječnika i gradskog vijećnika u Sarajevu. U novinama Bosnische Post 1884. on piše kako je muzej naprosto nužan jer su “mnoge prave dragocjenosti propale tijekom vremena za zemlju – možda zauvijek – i to nažalost u posljednjih šest godina; mnogo je uništeno ili dospjelo u ruke nepozvanih, pa bi svaka dalja nebrižljivost u tom pravcu bila težak grijeh prema ovim zemljama, prema njihovoj historiji i prema nauci uopće.”

Već sljedeće godine osniva se Muzejsko društvo koje je na osnivačkoj skupštini brojalo preko 200 članova, od toga veliki broj franjevaca. (Fra Grga Martić bio je jedan od 15 članova stalnog odbora.) Jedan od prvih ciljeva Društva bio je “da se osnuje bosansko-hercegovački zemaljski muzej, u koji će se primati sve, što je arheološki, kulturno-historički, umjetnički i obrtnički značajno i po zemlju svojstveno”. Početkom 1886. za tajnika Društva dolazi arheolog Ćiro Truhelka koji oko sebe okuplja manju skupinu stručnjaka s ciljem formiranja muzeja. Gradska je uprava od početka stala uz projekt te je, uz podršku poglavara Zemaljske vlade Benjámina Kállaya, preuzela na sebe financiranje Društva.

Konačno, 1. veljače 1888. otvoren je Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu (Landes Museum für Bosnien und Herzegovina) na čelu s prvim ravnateljem Constantinom Hörmannom. Muzej je bio smješten u zgradi Činovničkog penzionog fonda na Crkvenom trgu, danas Trg fra Grge Martića. Do tada prikupljeni eksponati, njih preko 400, bili su smješteni u prostorijama palače Zemaljske vlade, danas Predsjedništva BiH. Godine 1908. krenulo se s izgradnjom nove zgrade muzeja prema projektu arhitekta Karla Paržika. Muzej je otvoren za javnost na imendan cara Franje Josipa, 4. listopada 1913. Inače, Zemaljski muzej smatra se Paržikovim najzrelijim ostvarenjem, a Hamdija Kreševljaković će ustvrditi da je to ujedno i glavni spomenik iz austrougarskog vremena, kao što je Gazi Husrev-begova džamija iz turskoga doba.

Prvih 50 godina

Kako je arheologija u Europi u XIX. stoljeću doživljavala svoj zamah, tako se i naučnoistraživačka djelatnost Zemaljskog muzeja u početku najvećim dijelom odnosila upravo na arheologiju, ali i na prirodne znanosti. Stoga su oformljena dva odjeljenja: arheološko (koje je zahvaćalo i oblast etnologije) i prirodnjačko. Za početke sustavnih terenskih istraživanja, proučavanja flore i faune, stijena i rudnog bogatstva valja zahvaliti prvoj generaciji stručnjaka a to su prije svega: Constantin Hörmann, etnograf; Ćiro Truhelka, arheolog i povjesničar umjetnosti, polihistor; Vaclav Radimský, geolog i arheolog; Franjo Fiala, botaničar i arheolog, Carl Patsch, jedini školovani arheolog (ostali su se arheologijom bavili usputno); Friedrich Katzer, geolog, mineralog; Karl Maly, botaničar; Viktor Apfelbeck, biolog, entomolog; Othmar Reiser, zoolog, ornitolog.

Ova je ekipa u vrlo kratkom razdoblju uspjela Bosnu i Hercegovinu od terrae incognitae učiniti relevantnom u tadašnjoj modernoj europskoj znanosti. Naime, već 1889. godine muzej sudjeluje na međunarodnoj izložbi u Beču s dijelom glasinačkih nalaza gdje se europska kulturna i znanstvena javnost po prvi put uopće upoznaje s Bosnom i Hercegovinom. A samo pet godina kasnije u Sarajevu je održan međunarodni skup arheologa i antropologa na kojem su nastupili ugledni znanstvenici iz Engleske, Italije, Švedske, Švicarske, Njemačke, Francuske i Austro-Ugarske. Muzej je sudjelovao na još nekoliko značajnijih europskih izložbi u Budimpešti, Beču, Temišvaru, Zagrebu, Briselu, Parizu. U međuvremenu je, 1904. godine, C. Patsch samoinicijativno pri muzeju osnovao Institut za istraživanje Balkana. Zahvaljujući pionirskom ali predanom radu stručnjaka Zemaljski je muzej u nepuna tri desetljeća prepoznat i afirmiran u modernoj europskoj znanosti i kulturi.

U periodu prve Jugoslavije muzej je, osim uspostavljanja Državnog fitopatološkog zavoda (osnovan 1920. i trajao nekih desetak godina) i otvorenja muzejske Galerije slika 1930. (na poticaj Grupe četvorice: Đ. Mazalić, K. Mijić, R. Petrović i S. Summerecker), od nekad europski respektabilne ustanove postao “slučaj”, o čemu svjedoče i naslovi iz toga vremena: “Sarajevske muzeje treba pomoći”, “Maćehinsko postupanje”, “Redukcija”, “Bijedno materijalno stanje stručnjaka”. Zvuči li nam ovo poznato?!

A da uvijek može i gore, pokazuje period II. svjetskog rata kada muzej pada na najnižu točku djelovanja. Ipak, ovo će razdoblje ostati upamćeno po gotovo trilerskoj priči o spašavanju Sarajevske Hagade. Priča ima nekoliko varijanti, a jedna od njih ide ovako: Njemački general Fortner u pratnji nekolicine njemačkih i ustaških oficira dolazi u najavljen posjet muzeju gdje ga dočekuje direktor Jozo Petrović. Nakon razgledavanja general na odlasku traži od njega da mu preda Hagadu. Dosjetljivi Petrović odgovara da ju je malo prije generalova posjeta već predao nekom njemačkom oficiru. A Hagada se čitavo vrijeme nalazila na policama iza generalovih leđa. Nakon posjeta direktor zadužuje kustosa Derviša Korkuta da sakrije knjigu dok ludilo ne prođe. Ovaj ju odnosi u neko planinsko selo blizu Sarajeva i sakriva u kuću seoskog hodže. (U posljednjem ratu Hagadu spašava Enver Imamović.)

Ironijom sudbine istog toga Petrovića nova je vlast nakon rata osudila na robiju zbog, između ostalog, kulturne suradnje s okupatorom, a pritom se zaboravilo da je za vrijeme NDH upravo on spašavao svoje kolege i suradnike iz muzeja – Srbe. Po isteku kazne Petrović je do mirovine radio kao kustos-numizmatičar u Arheološkom odjeljenju muzeja.

Zlatne godine

U novonastaloj Jugoslaviji status republike osigurat će Bosni i Hercegovini autonomiju u razvoju znanstvenih disciplina, kulturnih djelatnosti i obrazovanja. Do 1960-ih godina vrijeme je obnove muzeja i što je vrlo važno, tada dolaze prve fakultetski obrazovane generacije etnologa, arheologa i povjesničara umjetnosti. Od muzeja se u međuvremenu osamostaljuju sljedeće institucije: Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti BiH, Umjetnička galerija BiH (zatvorena u rujnu 2011. godine), Orijentalni institut (izgorio u posljednjem ratu), Institut za proučavanje folklora, Balkanološki institut, Geološki institut, Biološki institut. Neke su se institucije u međuvremenu “vratile” muzeju tako da su od 1958. fiksirana tri odjeljenja: Arheološko, Etnološko i Prirodnjačko.

Od 1960-ih godina osjetan je porast kustosa i proširuje se suradnja s mnogim institucijama u zemlji i inostranstvu. Posebna pozornost posvećuje se izložbama, a od mnogih izdvajamo onu o stećcima kojom se Zemaljski muzej od 1965. do 1975. na reprezentativan način predstavio ne samo domaćoj nego i europskoj publici (Antwerpen, Mainz, Prag, Bukurešt i Pariz). O kvaliteti izložbe ali i sjajnoj organizaciji ponajbolje govore novinski komentari: “Pogled na ove usamljene nekropole koje kao da dominiraju krajem u kojem su smještene, ispuniće vas ludom željom da odete i vidite ih na licu mjesta, u Jugoslaviji” (De Nieuwe Gazet, 12. 6. 1967); “Ovi spomenici skreću pažnju na veoma značajnu i još zagonetnu pojavu srednjovjekovnog kulta mrtvih… Brojni monumentalni fotosi, efektno izloženi, daju veoma dobar pregled stećaka iz samotnih i golih planinskih krajeva Bosne i Hercegovine kojima nema ravnih u svijetu” (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 22. 9. 1967).

Vrijedi spomenuti da je od 1955. do 1970. pri muzeju kao samostalna organizaciona jedinica djelovao Pedagoški odsjek čiji je cilj bio da muzejsko blago učini dostupnim što većem broju građana. Tako je prve 1955. godine zabilježen rekordni broj od 115.418 posjetitelja. Od tada do rata broj varira oko 60.000 posjetitelja godišnje. (Danas je taj broj prepolovljen…)

U ovih 40-ak “socijalističkih” godina Zemaljski muzej ne samo da je vratio onaj “austrijski” sjaj nego i dostiže vrhunce na svim poljima rada. (I paradoksalno je da upravo komunistička kulturna politika pravi čvrstu poveznicu s kulturnom politikom „neprijateljske i mrske“ Austro-Ugarske!) Puno je onih koji su zaslužni za njegovo ponovno vraćanje u europske znanstvene i kulturne krugove, ali neka imena treba istaknuti: od arheologa – D. Sergejevski, J. Petrović, A. Benac, I. Čremošnik, M. Vego, N. Miletić, B. Čović, V. Paškvalin, P. Anđelić, Đ. Basler, T. Glavaš, B. Marijan; od etnologa – S. Besarović, Š. Kulišić, Z. Marković, N. Pasariček-Korica, C. Popović, Lj. Beljkašić, A. Bugarski, V. Palavestra i dr.

Zbog svoga bh. predznaka Zemaljski muzej već dvadeset godina vegetira. Između deklarativno-patriotskih “pro” (FBiH) i stvarno-ignorantskih “contra” (RS) razloga, rješenje treba tražiti u minimumu konsenzusa oko kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine. Ovo jest institucionalno-pravno pitanje, ali i bitno naše osobno.

BLAGO ZEMALJSKOG MUZEJA

U svojih gotovo 130 godina rada Zemaljski je muzej skupio preko tri milijuna eksponata od kojih je zasigurno medijski najeksponiraniji Sarajevska Hagada, rukopis nastao sredinom 14. stoljeća. Mnogo je toga nejasnoga o njezinom putu do Sarajeva. Zabilježen je tek podatak da ju je 1894. trgovac Josef Kohen prodao muzeju za 150 kruna. (Dvije godine ranije ponudio ju je sarajevskom židovskom društvu La Benevolencija, ali im je bila preskupa. Danas je njezina vrijednost neprocjenjiva.) Riječ je o obrednoj knjizi iz koje se prve pashalne večeri u obitelji čita izvještaj o izlasku židovskog naroda iz ropstva. Zbog raskošnih iluminacija smatra se jednim od najljepših kodeksa ove vrste u svijetu. Hagada je po mnogo je čemu tajanstvena knjiga. Od mnoštva zanimljivog izdvajamo tek bilješku crkvenog inkvizitora Vistorinija iz 1609. na prvim stranicama. U bilješci stoji da knjiga nije opasna. Ništa ne bi bilo čudno da koju stranicu iza zemlja nije prikazana okruglom! A zbog takve je ideje samo devet godina ranije na lomači završio “heretik” Giordano Bruno!

Osim Hagade neki su od eksponata toliko reprezentativni da pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini. Izdvajamo: gravura na stijeni iz pećine Badanj kraj Stoca (riječ je o prvom crtež iz razdoblja paleolitika i vrlo rijetkom primjeru te vrste u Europi), Butmirska neolitska kultura (u svim stručnim arheološkim krugovima prepoznata kao toponimska kultura), stećci (od kojih se po ljepoti najviše ističe onaj iz Zgošće kraj Kaknja); oltarna dvoreljefna pregrada mitraističkog kulta iz 4. stoljeća pronađena u Konjicu (takvih je poznato samo još 5-6 u svijetu), srednjovjekovne povelje bosanskih kraljeva (Povelja kralja Tvrtka I. Kotromanića Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1380. te Povelja kralja Stjepana Tomaša iz 1459), ogromna entomološka zbirka koja broji preko pola milijuna insekata (po veličini i kvaliteti u samom je europskom ali i svjetskom vrhu), velika herbarska zbirka od preko 130.000 biljki (najbogatija i najsređenija zbirka ove vrste na Balkanu), bogata zbirka meteorita (najbogatija zbirka ove vrste u bivšoj Jugoslaviji), botanički vrt s nekoliko tisuća endemičnih, autohtonih i egzotičnih biljki…

BIBLIOTEKA I IZDAVAŠTVO

Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine od samoga je početka bila pokrovitelj muzejske biblioteke i brinula se za njezinu kvalitetu. Zgodna je priča o nabavci Illyricum sacrum-a, poznate crkvene povijesti Balkana isusovca Danijela Farlatija. Antikvar Jacques Rosenthal ponudio je muzeju svoj primjerak knjige za tadašnjih 1.400 maraka. Premda se radilo o velikoj sumi novca, vlada je naredila da se djelo hitno kupi uz objašnjenje da se radi o vrlo rijetkom djelu, da ga u Bosni i Hercegovini posjeduju samo fratri kreševskog i fojničkog samostana, ali “koji nisu uvijek voljni da ga stave na raspolaganje stručnjacima Muzeja”.

Danas biblioteka broji preko 250.000 svezaka časopisa, knjiga i novina, od kojih se najveći broj odnosi na oblasti koje muzej proučava: arheologija, povijest, etnologija, folkloristika, mineralogija, geologija, botanika, zoologija i muzeologija. Od rariteta posjeduje dvije inkunabule (samostan u Kraljevoj Sutjesci ima 31 inkunabulu!), djela bosanskih franjevaca Matije Divkovića, Ivana Ančića, Marka Dobretića, može se tu naći Alberto Fortis, Mavro Orbini, Dositej Obradović… Carl Patsch je biblioteci ostavio blizu 10.000 svezaka literature o Albaniji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Bosni. Također je otkupio radnu sobu S. S. Kranjčevića s vrlo bogatom bibliotekom knjiga i rukopisa, cjelokupnu zaostavštinu Mehmedbega Kapetanovića, radnu sobu s bibliotekom Alekse Šantića, privatnu biblioteku Sejfudina Kemure. Dio Patschova inventara poslužio je kasnije kao osnova za formiranje Muzeja književnosti BiH u Sarajevu.

Od izdanja muzeja svakako treba istaknuti Glasnik Zemaljskog muzeja, prvi bh. znanstveni časopis koji je izlazio kontinuirano od 1889. do posljednjeg rata. Na stranicama Glasnika objavljivani su rezultati istraživanja kulturnog, povijesnog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Časopis Wissenschaftliche Mitteilung imao je za cilj najvažnije i najzanimljivije priloge iz Glasnika prezentirati širem krugu europskih znanstvenika. Od početka djelovanja biblioteka je uspostavila kontakte i razmjenu publikacija s naučnim institucijama i muzejima širom svijeta.

Dejan Zadro

Članak nije loš, ali su se autoru potkrale određene pogreške. Navest ću samo veće: 1. Benjamin von Kállay nije bio poglavar Zemaljske vlade, nego zajednički ministar financija Austro-Ugarske u Beču. Šef Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu tada je bio Johann von Appel. 2. Ime muzeja nije baš ispravno napisano (“Landes Museum für Bosnien und Herzegovina” umjesto Landesmuseum für Bosnien und die Hercegovina – uz određene pravopisne varijacije). 3. Ćiro Truhelka nije bio arheolog, nego povjesničar umjetnosti i povjesničar. 4. Truhelka nije okupljao suradnike, jer to nije bio njegov posao. Izvršavao je uglavnom ono što mu se naložilo u Sarajevu i Beču. 5. Julije Makanec nije dao poticaj za osnutak Zemaljskog muzeja, nego Muzejskog društva, a uz njega svakako je trebalo navesti bar jednako zaslužnog Konstantina Hörmanna. 6. Carl Patsch nije biblioteci Zemaljskog muzeja ostavio 10.000 svezaka literature. Svezaka je bilo oko 8500, a pripali se Zemaljskom muzeju nakon što je ukinut Patschov Institut za istraživanje Balkana. Bliže istini bilo bi kada bi se reklo da je Patsch opljačkan. 7. Vrijedilo je spomenuti i orijentalnu zbirku Instituta za istraživanje Balkana od preko 2000 rukopisa koja je također pripala Zemaljskom muzeju, a zatim uz ostali materijal izdvojena u Orijentalni institut koji je izgorio 1992. godine. 8. Patsch nije otkupio radnu sobu i biblioteku Alekse Šantića, nego Silvija S. Kranjčevića. 9. O Hagadi i njezinom otkupu postoji dosta građe i literature, tako da nije baš točno da je “zabilježen tek podatak da ju je 1894. trgovac Josef Kohen prodao muzeju za 150 kruna”. 10. Glasnik Zemaljskog muzeja izlazi i danas, istina s većim razmacima…

Ognjen Tvtković London/Sarajevo
Nije mi jasno otkuda autoru informacija da je Umjetnička galerija BiH zatvorena ” u rujnu 2011.”. Isitna je da Umjetnička galerija radi, održava izložbe i slične akcije, održava depoe i knjižnicu, vodi je uspješno Strajo Krsmanović, ima nekoliko mlađih kustosa i djeluje u teškim uvjetima, ali djeluje. Bolje je naglasiti da je Zemaljski muzej izgubio botanički vrt koji se nalazio na Trebeviću 8 navodno bi tu ponati neimar Emi/Nemanja Kusturica htjeo d gradi nekakvo ekološko selo ! ), da su somnambulni veleposlanici u ludilu sadili nekakve ruže i drveće koga uopće nema na tlu Bosne i Hercegovine (ili prije Jugoslavije!) u botaničkom vrtu u krugu muzeja, da do neki dan nisu imali internet i grijali se na ćumur i drva i koješta još. I pomenite velike biologe i zoologe i geologe koji su u tom muzeju ostavili kosti poput velikog dr. Čedomila Šilića, dr. Željke Bjelčić, Sadete Mehanović i mnogih, mnogih drugih. Napokon u knjižnici Zemaljskog muzeja je i ogromna fonoteka sa tisućama magnetofonskih traka sa tradicijskom glazbom koji URGENTNO traže da se digitaliziraju i sačuvaju.

Darko Rubčić, http://www.prometej.ba/clanak/kultura/zemaljski-muzej-bih-od-europe-do-slucaja-2185

Povezane objave

Muslimani izmišljaju ugroženost i prijetnju iz Hrvatske kako bi mogli vladati nad Hrvatima

hrvatski-fokus

Značajan umjetnički jubilej u Sarajevu 2. listopada 1942.

hrvatski-fokus

Muslimani glavni kočničari procvata

HF

Bošnjačko provokativno uzvikivanje Allahu uekber

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više