Valentin Inzko je pripomogao i ponovno vratio da su kršćani opet na meti odstrjela
Uvijek se s pravom pojedincu ili nacionalnoj zajednici vraćala crna i tragična prošlost ako nije od nje ništa učio i naučio. Jer, nema opravdanja za neučenje prošlosti. Čak i najstrože i najkrvoločnije diktature, i agresorsko genocidna carstva kakvo je bilo tursko u Bosni, pa ni njihovi potomci Bošnjaci, ne mogu zabraniti porobljenom hrvatskom narodu da uči, čuva i memorira svoju prošlost. I ako mu je svugdje zabranjeno da je se spominje, da je prenosi sa koljena na koljeno, nije mu moglo, i ne može biti zabranjeno, jer je to nemoguće, u zatvorenoj kući, u mraku koji skriva učitelje i učenike prošlosti.
Taj način škole prošlosti okupiranih naroda je najbolji, najučinkovitiji, najistinitiji i najpouzdaniji. Potvrđuje to petsto i šezdesetogodišnja kućna škola Hrvata katolika u, od zloglasno genocidni, konfesiocidni kršćanofobićnih, Turaka, porobljenoj fratarskoj Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući samo toj kućnoj školi učitelja roditelja i učenika djece, učena je i naučena tragična hrvatsko katolička prošlost iz vremena turskog danka u krvi.
Zna, stoga, hrvatsko katolička sadašnjost, u još uvijek od islamista ne oslobođenoj kraljevini kraljice Katarine za turske zločine spavanja prve bračne noći turskog age ili paše sa katoličkom mladom, dok je njen mladoženja ponižen i osramoćen sjedio u drugoj sobi, uz tješenje i hrabrenje roditelja, bit će bolje ako Bog da. Doći će kraj i ovom zločinu, ovome zulumu, kakav može izmisliti samo kršćanofobični islamski mozak.
Sačuvala se kobna i ponižavajuća istina hrvatsko katoličkog puka, i morala bi biti ugrađena u temelje nove, od radikalnog islama i islamista oslobođene beha zemlje. Sačuvana je u kućnoj školi povijesti i istina ponižavanja Hrvata katolika od krvoločno kršćanofobičnih Turaka kada je katolik pri slučajnom susretu na putu sa Turčinom morao, ako jaši na konju siđi, ili ako pješice prolazi pokraj okupatora okićenog sabljama i noževima, kleknuti u najveće blato dok zločinac ne prođe. I to ako je katolik jahao na konju i njegov bio bolji i ljepši od Turčinova morao ga je odmah zamijeniti za tursko kljuse, koje je bilo slika svoga gospodara.
I ta istina se mora, uz daljnje čuvanje i memoriranje, ugraditi u pregovore, koji su neminovnost, o jednoj novoj Bosni i Hercegovini, bez izbacivanja i mrvice te katoličke tragedije, i turske krvave kršćanofobične prošlosti.
Roditelji su svojoj djeci prenijeli, i u pamćenje pohranili, i istinu turskog zločina nabijanja katolika na kolac i okretanje na ražnju, kažnjavajući ih za samo izgovorenu riječ protiv. Inzko ju je ponovno vratio i kršćani su opet na meti odstrjela ako kažu nešto što se ne sviđa današnjim Bošnjacima, osmanlijskim potomcima.
U četiri mračna zida prazne kuće iz koje su turski okupatori odnijeli i zadnji zalogaj suhog kruha, vršeći gladomor nad porobljenim katolicima, naučena je i turska prošlost konjskog potkivanja bosanskih fratara, ujaka, rušenje crkava i gradnja džamija na njihovim temeljima.
Generacije i generacije katolika fratarske Bosne naučile su i tursku prošlost prisilnog odvođenja katoličke djece od roditelja, trpajući ih, kao životinje za klanje u konjske sepete i odvodili ih u Tursku na prisilnu islamizaciju, nakon čega bi ih slali kao najveće ubojice vlastitih roditelja, za koje nisu znali. U tom učenju stradalničke katoličke prošlosti iz vremena danka u krvi još uvijek u katoličkim kućama odjekuju majčini vapaji za otetom muškom djecom, “sine Ilija ne zaboravi majku Maru”.
No te vapaje kršćanskih majki za otetom djecom pojačavaju i današnji Bošnjaci, oni koji za sebe kažu da su potomci Osmanlija, Potomci zlikovaca, ubojica, kršćanofobista, djecocida, crkvocida, konfesiocida, genocida.
Bošnjački pojedinci koji su u vjerskom beha ratu što ga započeo njihov lider Alija, pokazavši se kasnije najvećim lažovom odraslim na beha zemlji, najvećim ratnim zločincem i najvećim ikad odraslim izdajnikom Bosne i Hercegovine, ubijali kršćansku djecu na igralištima, u Vitezu, silovali časne sestre, odvodili svećenike sa sestrama u konclogor gdje ih je sa zločinačkim osmjehom dočekivao suvremeni sultan Alija.
Punili su muslimanski zlikovci, i k tomu još uvijek nekažnjeni pred Haagom kao muslimanskim sudom u Europi, konclogor u Gluhoj Bukovici hrvatskim zarobljenicima, među njima svećenike i časne sestre, koje je iz Travnika slao krvnik Genjac, isporučivali najmnostruoznijim džihadistima suvremene kršćanofobije, mudžahedinima, vehabijama, isilovcima domaćim muslimanskim i stranim.
Pisali su i ispisali muslimanski krvnici, željni kršćanske krvi kao što su radili i rade u drugim islamskim zemljama, najcrnji period Hrvata u fratarskoj Bosni. Tu muslimansku politiku krvi i tla, pod Alijinom parolom “mi ili oni”, oni kojima crkvena zvona zvone kao hajvanu kako je poticao na ubijanje i progone Hrvata ratni zločinac Izetbegović svoje vjerske borce u Bugojnu, u punom kapacitetu nastavlja njegov sin Bakir, i lažna doktorica snaja Sebija.
I tu istinu Bošnjaci zabranjuju da je hrvatska djeca uče, te zbog toga se isilovski pjenuše protiv dviju škola pod jednim krovom. Ukidanje tih hrvatskih škola je zapravo nastavak janjičarenja kršćanske djece, i potpuni mrak u bosansko i hercegovačkoj krčmi u kojoj su Turci 1463. godine pogasili sva svjetla, a njihovi potomci Bošnjaci čine sve da se nikad više ne upale.
Opravdani je to razlog da hrvatski narod sve to upiše u sjećanje kao najtragičniji period u njegovoj trinaeststoljetnoj egzistencijalnoj povijesti u BiH, i da to sve današnje i sutrašnje hrvatske generacije uče i znaju. Da hrvatska djeca, čije su vršnjake nekada Osmanlije otimale od majki i odvodili na prisilno islamiziranje, kao što su njihovi potomci Bošnjaci masakrirali hrvatsku djecu samo zato što su kršćanska i što su se igrala na igralištu, tu tragičnu istinu ponavljaju svaki dan na početku nastave.
I ako mogu bošnjačko muslimanska djeca prekidati nastavu da bi obavili vjerski obred, a mogu i neka to čine, zašto i u ime koje pravde i pravednosti, to isto ne bi smjela i kršćanska djeca. Kako bi im dokinuli tu ravnopravnost sa muslimanskom, islamski radikalisti koje predvode Izetbegović-Kavazovič-Komšić, i silna družina nekažnjenih ratnih muslimanskih zločinaca, traže ukidanje dviju škola pod jednim krovom.
Nekažnjeni ratni muslimanski zločinci ne da nastavljaju sa, gotovo, istim zločinima i danas u daytonskom primirju, nego i povlače za sobom sve više zločinačkih istomišljenika, pa čak i vjerske lidere muslimana, od kojih za ratnog kolovođu postavljaju poglavara IZ BiH, koji uspješno u svoje ratne redove uvodi i sve muslimanske udruge, stranke i zajednice, generale, lažne doktore, majke, logoraše, i šta sve ne. U njima se vidi cilj kamo Bošnjaci muslimani vode beha zajednicu, i kakva budućnost, koja zasigurno i ne može biti na tom cilju, čeka kršćane, napose katolike koje je Dayton kao sužnje izručio kršćanofobistima osmanlijskih zločinačkih dimenzija. Bošnjački kršćanofobisti preuzimaju liderstvo u hijerarhiji globalne kršćanofobije, najopasnije i najbrutalnije muslimanske vjerske ideologije zabilježene u povijesti čovječanstva.
