Smrt hrvatskog vođe Radića izazvala je nenadmašna previranja u zemlji
Ivo Frank je 1921. godine otišao u Budimpeštu. Upadni i brkovi su mu pokrili njegovo šutljivo i zavjereničko lica. Tijekom rata Frank je podržavao austrougarsku i njemačku stvar protiv svojih hrvatskih sunarodnjaka. Nakon rata borio se svim snagama protiv mlade jugoslavenske države. Vlada Beograda ga je upravo odlučila uhapsiti. Sklonio se u inozemstvo da bi pružio svoje usluge najgorim neprijateljima svoga naroda: madžarskim iredentistima.
Imao je novaca, lažne papire. Mogao je tajno doći do Zagreba i tamo, za vrijeme tajnih sastanaka u Hotelu Tri Gavrana, regrutirao je neke vrijedne pomoćnike/suradnike. Ante Pavelić je bio najdragocjeniji.
Mladi pravnik bez velikog iskustva i rijetko zadovoljan uspostavom novog reda. Pavelić je mrzio jugoslavensku državu. Ali, svojoj osobnoj i materijalističkoj ogorčenosti dodao je dobru dozu mističnosti: žestoki čitatelj Nietzschea, Rimbauda, Schoppenhauera, sanjao je o briljantnim akcijama, herojskim borbama…
Upravo njega Frank je zadužio za stvaranje izrazito separatističke hrvatske stranke, s jasnim prekidom oportunističkih planova – kadkada demagoške i oprezne – ovog Stjepana Radića koji je popularni vođa i moćnik seljaštva, upravo se pomirio s beogradskom vladom u koju je ušao kao ministar poljoprivrede, nakon što je pet godina tražio autonomiju za Hrvatsku.
Pavelić se silovito borio protiv Radića, koji se nije ustručavao ga tretirati kao “stranog agenta”. (Ili u službi tuđina, mo.) Ali nije imao uspjeha među masama. Jedva da je uspio biti izabran zastupnikom za grad Zagreba – jedini član svoje stranke. U Skupštini je održao nekoliko romantičnih i gorljivih govora kojeg su ostali zastupnici slušali rastrešenih i otvorenih ušiju.
– Pavelić? rekao je Radić, u ozbiljnoj politici on se ne računa. Revolucionar u svojim uskim pogledima parlamentarnih borbi i spletki po hodnicima nije uspio ostvariti svoju sudbinu.
Tad su se 1928. godine stvari naglo promijenile.
Usred sjednice u skupštini praskali su hitci. Srpski nacionalista i zastupnik Puniša Račić je pucao na Radića. Pogodio ga je, oblio ga u krvi. Smrt hrvatskog vođe izazvala je nenadmašna previranja u zemlji. Saborski stroj, rad je prestao normalno funkcionirati. Prekid Radićeve stranke sa Srbijom bio je završen. Tuče su izbile na ulicama. Osamnaest stranaka se žestoko borilo za prevlast. “Čovjek na ulici i sa ulice”, bio je uplašen i više nije znao kojim svecima se posvetiti i opredjeliti. Da bi okončao sav ovaj nemir, kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. bio prisiljen privremeno ukinuti Ustav, raspusti političke stranke i odredio uhićenje najsmutljivijih vođa, među kojima i Pavelića.
Poslije se je sklonio u Mađarsku. Od buntovnika, od patetičnog govornika postao je urotnik i terorist. Napokon je pronašao svoje pravo zvanje, čovjek sa uznemirenom idejom!
Isprva je imao ideju oružane pobune. Jedan od njegovih poručnika, Grychatch, otišao je u Berlin, gdje je pregovarao s Manfredom von Killingerom, zastupnik njemačkih nacista (koji još nisu bili na vlasti). Bilo je pitanje dobivanja pomoći od Adolfa Hitlera za pomoći ubaciti prodor u Hrvatsku “iskrenih uspjeha”, kojim su zapovjedali njemački instruktori, što je bila predigra. Hitler je obećao svoju potporu, ali iz još uvijek nejasnih razloga ovaj je ekstravagantni projekt napušten. I tada je formirana “teroristička jezgra” Yanka-Puszte, slavenske relikvije (moći, mo.) napuljskog “karbonarizma”. (Za pojasniti, “karbonarizam” je talijanska riječ što znači: član tajnog revolucionarnog udruženja (karbonerije), osnovan u Italiji početkom 19. stoljeća za ujedinjenje Italije…, mo. Mile.)
Yanka-Puszta? Jedno malo mađarsko imanje, izgubljeno u guštari, divljeg i romantičnog izgleda, obavijena maglom, 9 kilometara od jugoslavenske granice. Pavelić okuplja najodlučnije i hrabrije među hrvatskim emigrantima. Uzeli su ime Ustaša “, branitelji Ustava, Desnice. Ali ovu obranu Desnice, (ovdje se radi o “Hrvatska Stranka Prava”, mo.) što čuli na čudan i krvav način. Svaki tjedan jedan od njih se tajno vrati u svoju rodnu zemlju za staviti bombe negdje ili ubiti političkog protivnika.
Ubojstvo novinara Schlegela, direktora “Novosti” u Zagrebu, najavio je dugu seriju zločina za koje je teško reći melodramatičnu strahotu. Strojevi vlakova su eksplodirali, crkve spaljene, policajci i političari srušeni, ubijeni, mrtvi u svojim uredima; vojarne su dinamitizirane, mostovi dignuti u zrak … Jedini mozak je – onaj Ante Pavelića – koji je upravljao ovim đavolskim operacijama, ovaj teror koji je postajo sve žešći, nasilniji, misleći kako separatisti gube posljednje šanse, pametna politika kralja Aleksandra urodila je plodom a hrvatski se narod iskreno pomirio sa svojom srpskom braćom.
U tri godine stotine napada. Čitatelji Schopenhauera, Nietzschea i Maxa Stirnera doista su uspjeli primijeniti svoje ideje u praksi.
Odakle novac?
Je li zabranjeno misliti da njemački nacisti nisu bili svjesni svih aktivnosti hrvatskih terorista?
Vjerojatno je da su ih putem Francka određeni mađarski krugovi su im davali potporu. A tu je bila i tajanstvena “grofica Dina”, velika dama iz Pešte, maglovite plave kose, razuzdane mašte, kolosalnog bogatstva, koja je, zanesena obožavateljica Ante Pavelića, svoj novac je stavila na raspolaganje “Ustava”. (Opet se ovdje radi o Ustavu Hrvatske Stranke Prava, mo.) Što želite? U svakoj terorističkoj aferi neminovno ima i postoji sporedna “sapunica”, strana koju priziva Eugenea Suea, Rocambolea i Ponsona du Terraila …
Pod vodstvom dvojice bivših časnika: Percheza i Lichovinszkog, stanovnici Yanke Puszte naučili su ubijati. Pedantno opremljen laboratorij neumorno je proizvodio strojeve smrti. (Maks Luburić u svojim opisima u novini OBRANA 1965/1966 “Prigodom smrti Vladka mačeka” je opisivao dogodovštine na Janka Pusti. Prilažem poveznicu svih 30 nastavaka, pa koga zanima nek izvoli pročitati i pronaći dogodovštine s Janka Puste. Mo. Otporaš.) U susjednoj šumi noću smo se bavili vježbama gađanja. Ali kada stranac prođe ispred ove farme s još uvijek zatvorenim vratima? Ako se je raspitivao, odgovor mu je bio:
– Yanka Puszta je poljoprivredna kolonija koju su osnovali iseljeni Hrvati i koju je mađarsko Ministarstvo poljoprivrede priznalo kao javnu hrvatsku službu.
I, jednog dana, na ulicama Canebierea, čovjek Yanke Puszte – “s demonskim (đavolskim, mo.) licem”, rekao je general George, – ubio je kralja Aleksandra i predsjednika Bartoua …
Ovaj zločin, dugo smišljen, bio je kruna, “zbroj” aktivnosti Ante Pavelića. Nakon stotine nevinih ubijenih na ulicama i vlakovima Hrvatske, dva glavna arhitekta europskog mira, ovog mira za koji smo se nadali da ćemo ga moći poremetiti!
Sada aktivnost megalomanskog podviga, krvavog sanjara Ante Pavelića treba slomiti, da gnijezdo vrste Yanke Puszte mora biti uništeno. Ako Europa želi ujedinjena živjeti, – zbog okolnosti i navale ogorčenja i bijesa – mora se definitivno ugasiti “hrvatski plamen”!
