Potrebno je da se ciljevi Strategije F2F ostvare u različitim politikama, posebno ZPP-u
Zajednička poljoprivredna politika, ZPP (eng. Common Agriculture Policy, CAP) je najkraće rečeno, dokument Europske unije za upravljanje poljoprivredom. Ovaj dokument nastao je nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1962. godine i predstavlja partnerstvo između poljoprivrede i društva, te između Europe i njezinih poljoprivrednih proizvođača/farmera, a ZPP je još definiran i Rimskim ugovorima iz 1957. godine. Zajednička poljoprivredna politika EU-a usvojena je, između ostalog, u svrhu osiguranja prehrambene sigurnosti – od tada pa do danas ZPP je doživio brojne promjene. Danas ZPP dobiva više od 30 milijardi eura/godišnje, tj. 38 posto od budžeta EU-a.
Način na koji se ovaj novac troši tiče se svih građana Europske unije, kao i njegov utjecaj na ‘oblikovanje’ ruralnih područja i naše prehrane, a istovremeno ima goleme učinke na naše zdravlje i dobrobit. Građani moraju imati mogućnost razumijevanja i angažiranja u uključenost ove politike jer to je ključan dio u poboljšanju povezanosti između poljoprivrednika i potrošača kao i razvoja istinskih, održivih lokalnih prehrambenih sustava. Iz tog je razloga Europska koordinacija Via Campesina (European Coordination Via Campesina, ECVC) sastavila i objavila informativni letak o ZPP-u iz perspektive seljaka odn. poljoprivrednika u kojem između ostalog ističu: „Hrana se mora promatrati kao opće dobro, a ne kao roba, i iz tog razloga hrana nesmije biti podređena trgovinskoj politici.“ Nadalje, posebno se ističe slijedeće: „Međutim, u praksi, Zajednička poljoprivredna politika/ZPP ne donosi jednaku dobrobit svim poljoprivrednicima, ona je štetna za male poljoprivredne proizvođače. A mali poljoprivrednici u središtu su europske poljoprivrede i pokretačka su snaga poštenije, ekološke, političke i ekonomske poljoprivrede.“
Financijske potpore (subvencije) za poljoprivrednike se dodijeljuju prema veličini farme: više zemlje znači i više novaca! Ovakvi poticaji dovode do OTIMANJA zemlje zbog čega osobito mladi ili novi poljoprivrednici imaju onemogućen pristup zemlji. Iz toga razloga farme postaju sve veće i više industrijalizirane. ZPP tako oblikuje liberaliziranu i izvozno-orijentiranu poljoprivredu. Poljoprivredni proizvodi prodaju se na svjetskom tržištu po konkurentnim cijenama koje ne pokrivaju troškove proizvodnje što uništava prehrambene sustave uvoznih zemalja a europski poljoprivrednici na ovaj se način čine ovisnima o subvencijama. „Raspodjela pomoći iskrivljena je u korist agrobiznisa: …do 40 posto europskih poljoprivrednika nema koristi od takve vrste potpora.“ Ova pojava dovodi do mehanizacije prakse, uspostavljanja monokultura, intenzivne primjene pesticida, uporabe genetski modificiranih usjeva, erozije tla i kolapsa broja farmi i poljoprivrednih poslova. „Sve ove posljedice imaju ključnu ulogu u borbi za klimu i ljudska prava s kojima se danas suočavamo.“
„Nasuprot tomu, sustav malog poljoprivrednog uzgoja omogućuje suočavanje s glavnim izazovima današnjice: klimatskim promjenama, gubitkom bioraznolikosti i depopulacijom ruralnih područja – sve (to) uz osiguranje zdrave, domaće i svježe hrane. Zbog toga mali i srednji poljoprivrednici moraju biti u samom središtu Zajedničke poljoprivredne politike.“
Europska koordinacija Via Campesina, organizacija koja predstavlja male i srednje poljoprivredne proizvođače predane održivom razvoju i seljačkoj agroekologiji, sa zadovoljstvom je pozdravila priopćenje Europske komisije o Strategiji od polja do stola (točnije, od „farme do vilice“ /from Farm to Fork, F2F) s vrlo ambicioznim ciljem smanjenja primjene pesticida, umjetnih gnojiva i antimikrobnih sredstava u Europi uz namjeru povećanja organske poljoprivrede barem na 25 posto poljoprivrednih obradivih površina do 2030. godine. ECVS navodi: „Također podsjećamo da je seljačka poljoprivredna proizvodnja zapravo agrarna komponenta šireg društvenog projekta za koji želimo da bude demokratski, zasnovan na ravnopravnosti i ‘prijateljski’ prema okolišu.“ Ovaj projekt ne odnosi se samo na poljoprivredne politike nego također i na prehrambene politike ili točnije, politike hrane koje mogu ‘izgraditi’ i zahtjeve za proizvodima seljačke poljoprivredne proizvodnje. U središtu vizije Europske koordinacije Via Campensina/ECVC stoga je PREHRAMBENA SUVERENOST i pravo na hranu za sve.
Domaći poljoprivredni proizvodi imaju zaista veliku vrijednost u lokalnim prehrambenim sustavima. KRIZA kao posljedica pandemije COVID-19 povećala je VAŽNOST o otpornosti/žilavosti i elastičnosti lokalnih prehrambenih sustava i ukazala je na rizike i sve negativne posljedice ovisnosti o uvozu i nedostatke prehrambene suverenosti u Europi. Međutim, stručnjaci Europske koordinacije Via Campesina, ECVC-a, također strahuju da bi provedba mjera iz Strategije od polja do stola (odnosno od ‘farme do vilice’ / F2F) mogla isključiti male i srednje poljoprivredne proizvođače iz proizvodnje.
Potrebno je da se ciljevi Strategije F2F ostvare u različitim politikama, posebno ZPP-u, kako bi se podržala stvarna tranzicija prema održivim prehrambenim sustavima koji se temelje na agroekologiji. S druge pak strane, ECVC smatra da su duboke promjene u drugim politikama Europske unije, poput njihove trgovisnke politike, ključne zbog nedostatka usklađenosti s ciljevima Strategije od polja do stola (Farm to Fork/F2F Strategy). Nastavak promicanja sporazuma o slobodnoj trgovini koji uništavaju održivu poljoprivrednu proizvodnju i hranu i nametanje industrijske poljoprivrede i hrane zapravo su u suprotnosti s ciljevima Strategije od polja do stola. Razlog tomu je ono što je već pripremljeno u ‘svjetskom centru moći’ i što će uskoro uslijediti. No, to je posve nova tema.
Izvor:
- European Coordination Via Campesina/ECVC: „Peasant Perspective on the CAP“ 29. 1. 2021., www.eurovia.org
- European Coordination Via Campesina: „Farm to Fork Strategy: Key Messages from ECVC,“ 5. 2. 2021.; www.eurovia.org
