Brojne njegove poruke prava su riznica mudrosti kao i upute za životna ponašanja
Miroslav Akmadža je obimnu biografiju Franje Kuharića (Miroslav Akmadža, Franjo Kuharić – Kardinal i vlast – Biografija temeljena na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe i njegovim vlastitim zapisima u privatnom dnevniku, Profil Knjiga, Zagreb, 2020.), na 600 stranica, podijeljenu u dva dijela i 16 poglavlja, temeljio na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe, zapisima iz privatnog dnevnika, zapisnicima Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Hrvatske i Jugoslavije, službenim stavovima državnih i partijskih struktura Hrvatske i Jugoslavije, vatikanskim izvorima i onima iz hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu, izjavama i zapisima svih najvažnijih sudionika odnosa vrha Katoličke Crkve u Hrvata i jugoslavenskih komunističkih vlasti te prezentaciji stavova svih strana u medijskom prostoru – jugoslavensko-komunističkih, crkvenih i inozemnih. Brojne izvore nalazio je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Arhivu BiH u Sarajevu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu, ali i u knjigama samoga Kuharića, kao i drugih autora koji su s različitih pozicija pisali o njemu. To je do sada najopsežnija i najcjelovitija biografija kardinala i zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Kuharića. Kako kaže autor sedam je godina radio na knjizi, a rezultat toga rada uistinu je njegovo životno djelo, koji je među inim objavio brojne vrijedne studije iz povijesti Katoličke Crkve u Hrvata tijekom 20. stoljeća. Spomenimo samo neke od njih: Katolička Crkva u komunističkoj Jugoslaviji (1945. – 1980.), Katolička crkva u BiH, Krunoslav Draganović – Iskazi komunističkim istražiteljima, Franjo Šeper – Mudrošću protiv jednoumlja…
Životopis Franje Kuharića autor je podastro javnosti klasičnim kronologijskim pristupom. U dva dijela knjige: I. Kuharić i Partija, i II. Kuharić i Tuđman, odvojio je (uvjetno) dva sustava – jugoslavensko-komunistički i sustav novo uspostavljene suverene hrvatske države pod vodstvom njena osnivača Franje Tuđmana, premda će zasade bivšeg komunističkog sustava biti prisutne u novom (pa i danas, op., M.I.) što autor znalački pokazuje brojnim primjerima. Akmadžin pristup doista je u duhu one latinske sine ira et studio. Temeljem vjerodostojnih dokumenata i brojnih drugih znanstveno potvrđenih činjenica, hladne glave i profesionalnim pristupom, iznio je, što god je više mogao, što potpuniju sliku tog velikog čovjeka, dajući činjenicama oblikovanje sadržaja. Dakako, pojedine izrečene istine, kako o samom zagrebačkom nadbiskupu tako i brojnim protagonistima s kojima je dolazio u doticaj, dragovoljno ili zbog naravi službe, ne će se svima dopasti. Stara latinska poslovica kaže: Amicus Plato, sed magis amica veritas – Drag mi je Platon, ali draža mi je istina. Vrijednost ove knjige napose vidim u tomu što je preko kronologije života Kuharića, u suživotu crkvenih i političkih tema, dao iscrpan prikaz hrvatske povijesti (napose katoličanstva) 20. stoljeća, sve do Kuharićeve smrti. U ovom članku, uz životopis, odlučio sam izdvojiti životni put kardinala Kuharića u Titovoj Jugoslaviji, odnos Kuharića prema Svetoj Stolici i aktualnim vlastima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, specifičnost odnosa Kuharića s različitim stremljenima u samoj Crkvi u Hrvata, borbu za slobodnu i od vlasti neovisnu Crkvu kao i slobodnu hrvatsku državu te moralna načela kojima se kroz cijelo vrijeme, na tragu svoga uzora Alojzija Stepinca, dosljedno ravnao Franjo Kuharić.
Izrastao iz vjere
Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću kod Jastrebarskog u vjerničkoj obitelji kao trinaesto i najmlađe dijete. Kasnije će reći: Ja sam jednostavno izrastao iz vjere od svog najranijeg djetinjstva jer sam rastao u molitvi obitelji; slavila se nedjeljna misa, slavili su se sakramenti, molilo se svaki dan. Osnovnu je školu pohađao u Pribiću i Kostelu. Od 1931. do 1939. bio je pitomac Nadbiskupijskog dječačkog sjemeništa, gdje završava klasičnu gimnaziju i upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Teologiju je diplomirao 1945. a svećenički red 15. srpnja iste godine podijelio mu je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Od župe Radoboj redale su se godinama župe, napuštene ili s prognanim svećenicima, da bi 1957. bio premješten u Samobor. Cijelo je vrijeme bio praćen i proganjan od Titova režima. U Samoboru ostaje do 1964. kada je imenovan pomoćnim biskupom zagrebačkim, a 3. svibnja iste godine posvećen je za biskupa. Nadbiskup Franjo Šeper nekoliko dana kasnije imenovao ga je generalnim vikarom zagrebačke nadbiskupije. Sudjelovao je i na Drugom Vatikanskom saboru. Nakon brojnih pokušaja jugoslavenskih vlasti, o čemu u knjizi iscrpno piše Akmadža, da spriječe njegovo imenovanje nadbiskupom zagrebačke nadbiskupije, 1969. imenovan je apostolskim administratorom a iduće 1970. nadbiskupom zagrebačke nadbiskupije te predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije. Kuharić je nastavio djelo kardinala Franje Šepera koji je pri Svetoj Stolici obnašao dužnost predstojnika Kongregacije za nauk vjere – zasigurno najznačajnije vatikanske ustanove. Ali, ponajprije djelo svoga uzora Alojzija Stepinca. Od 1964. do 1970. bio je i odgovorni urednik Glasa Koncila. Godine 1970. promoviran je u počasnog doktora teologije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1983. godine kardinalom. Nadbiskup Kuharić jedan je od najzaslužnijih za organizaciju velebnih crkvenih (ali i nacionalnih) proslava kojima se obilježavalo 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata, od Solina 1976. do Marije Bistrice 1984. godine. Posebice je devedesetih godina prošloga stoljeća podupirao uspostavu samostalne hrvatske države i obranu od velikosrpske agresije. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti proglasila ga je 1994. počasnim članom. Umirovljen je 1997. Umro je u Zagrebu 11. ožujka 2002. i pokopan u prvostolnoj crkvi.
Pod komunističkim režimom – hrabro i nepopustljivo
Kao što rekosmo svećenički red podijelio mu je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. uputivši poruku svim zaređenim svećenicima da ih šalje u krvavu kupelj. Već 1950. godine službeno je zaveden u Udbinu evidenciju. Od tada pa do kraja Jugoslavije Kuharić je, poslije Stepinca, bio označen najopasnijom osobom – prijetnjom Titovu režimu. Jugoslavenske vlasti žestoko su se protivile izboru Kuharića za Šeperova nasljednika na čelu zagrebačke nadbiskupije (1969./1970.) a napose protiv Papina imenovanja kardinalom (1983.). Cijelo vrijeme, kao svećenik, a potom nadbiskup bio je izložen brojnim napadima jugoslavenskog režima zbog njegovog ustrajnog traženja prava za Katoličku Crkvu i hrvatski narod. Usto, nosio je teret stalnih optužbi pripadnika genocidnog naroda, za što su komunističke vlasti izravno i neizravno optuživale i nazivale hrvatski narod. Ukratko, navest ćemo optužbe režima kojima je bio izložen, kao i Katolička crkva u Hrvata: kleronacionalizam, klerofašizam, šovinizam, hrvatski separatizam, politizaciju crkve, obranu osuđenog kardinala Stepinca, traženje ravnopravnosti za vjernike na poslu, pravo Crkve na podizanje crkvenih objekata; traženje prava svećenika na pružanje pomoći bolesnima i potrebitima u bolnicama, prava obavljanja karitativne djelatnosti, protivljenje ateizaciji obrazovnog sustava, isticanje istine o događajima iz bliske povijesti (Jasenovac, Bleiburg, ubistva i progone svećenika tijekom rata i poraća). Optužbe i progoni Kuharića i Crkve bili su subordinirani, od jugoslavenskih saveznih vlasti pa sve do republičkih – preko Republičke komisije za vjerske zajednice. Kuharić i Biskupska konferencija Jugoslavije bili su izloženi osudi kako ne slijede odredbe Drugog Vatikanskog sabora već su se prema njima odredile konzervativno, pače reakcionarno, jer tobože slijede ostavštinu NDH i Alojzija Stepinca, koji je bio etiketiran najgorim riječima zločinca, sluge Vatikana, protivnikom komunističke ideologije i Jugoslavije. Glavni protagonisti takve politike bili su Tito, Stane Dolanc, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Budimir Lončar, Josip Vrhovec, Ivo Vrhovec, Branko Puharić, Dušan Dragosavac, a u Hrvatskoj su je provodili preko republičke vjerske komisije koja je bila poluga političke elite i Udbe. Na njenom čelu bile su istaknute osobe režima, napose: Ivan Lalić, Zdenko Svete, Vitomir Unković… Valja naglasiti da su Katolička Crkva u Hrvata i sam Kuharić, pri isticanju zahtjeva prema državnim vlastima, čak i u godinama tzv. istočne vatikanske politike, imali potporu i razumijevanje Svete Stolice. Srpska pravoslavna crkva, glasno ili u tišini podmuklo, uglavnom je stajala iza službenih državnih stavova prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata, ostajući tako i nakon prve monarhističke – velikosrpske Jugoslavije miljenicom režima. Ovaj put Titova – komunističkog.
Kuharić u trokutu – Sveta Stolica – Komunistički režim – Hrvatska
U vrijeme komunističkog režima Kuharić se našao u vrlo delikatnoj poziciji. S jedne strane morao je, što je logično, na djelu svjedočiti poslušnost Svetoj Stolici koja je činila ogromne napore kako bi preko Casarolijeve istočne politike uspostavila što bolje, a naposljetku i diplomatske odnose s Titovom Jugoslavijom. Suprotstavljati se režimu na njegove najgrublje napade na vjeru i Crkvu, nešto i prešutjeti, a vrlo često morati reagirati u rukavicama, što baš nije odgovaralo naravi, odlučnosti i hrabrosti zagrebačkog nadbiskupa. Bez obzira na poslanje Katoličke Crkve i odnose s režimom, Kuharić je bio svjestan tragične situacije i progona Crkve, hrvatskog naroda i nacionalne gospodarske eksploatacije. Znao je da narod od hrvatskih komunista nema što očekivati. Smatrao je kako komunisti u Hrvatskoj zapravo ne postoje, pa se s njima ne može ozbiljno računati jer se boje da ne izgube ono malo što imaju, a ništa više nemaju. Zapala je Kuharića dužnost obrane svoga naroda u gotovo nemogućim uvjetima. Svaki njegov istup u tom smislu bio je ocijenjen kao miješanje u državne odnose – potpora nacionalističkim snagama ili maspoku, kako se to govorilo. U vrijeme Hrvatskog proljeća, suočen s nemilosrdnim napadima na hrvatski narod i njegov tobožnji šovinizam, Kuharić je napisao. One narode, koji su lišeni slobode i koji su potlačeni te žeđaju za pravdom ne bi se smjelo nazivati – kao što to često biva sa strane jačih – šovinistima, jer se i time počinja nepravda prema njima. Crkva u Hrvata smatrala je da je Hrvatsko proljeće prije svega pitanje odnosa u jugoslavenskoj političkoj obitelji te je s velikom pažnjom i obzirnošću davala potporu hrvatskim reformskim nastojanjima, istovremeno strjepeći da ne izgubi i ono malo dosegnutih prava kao i ugrožavanje pozicije Svete Stolice u ostvarivanju istočne politike. Doista, plesanje po žici.
Kuharić je bio suočen s brojnim režimskim nastojanjima na unošenje nemira, podjela i urušavanja, kako doktrine tako i funkcioniranja Katoličke Crkve. U tom spletu valja navesti tri takva nastojanja. Prvo se odnosilo na učlanjivanje svećenika u Katolička staleška udruženja kojima je Udba ucjenama i darovima u obliku mirovina i zdravstvenog osiguranja, ali i opasnijim ucjenama, prisiljavala svećenike da uđu u takva udruženja koja su bila pod potpunim nadzorom Udbe. Konačno je 1952. godine odredbom non licet Crkva zabranila svećenicima pristup tim udruženjima. Drugo se odnosilo na prisilu uključivanja svećenika u organe i tijela Socijalističkog saveza, dakako koji su također bili pod vlašću Partije i Udbe. Treće, možda najopasnije bilo je inkorporiranje u odnose hrvatskih biskupa i Teološkog društva Kršćanska sadašnjost. Na ovom primjeru Kuharić je pokazao vrhunsku mudrost dobro ocijenivši u čemu su teolozi okupljeni u Društvu doista zaslužni u provođenje odluka Drugog Vatikanskog sabora i otvorenosti Crkve društvenim kretanjima, ali i nepažnju koju su iskazali u kontaktima sa službenim državnim strukturama, ponekad naivno vjerujući kako im one žele pomoći?! (Dakako, protiv konzervativnih biskupa na čelu s Kuharićem?!) Naime, nadbiskup je istaknuo kako je njegova nevolja što uvijek nastoji spašavati, ono što se spasiti može i kako je skloniji pristupiti ljudima tražeći njihove svijetle, a ne tamne strane. Jednom prilikom rekao je jednom od istaknutih članova Društva (Vjekoslavu Bajsiću, op.a.) kako bi trebalo stvoriti suradnju između biskupa, teologa, novinara da se ne dijele na tabore, koje sve više razdvaja nepovjerenje, optužbe. U svim navedenim primjerima, ali i ostalima koje spominje autor, Kuharić je pokazao hrabrost, odlučnost i ustrajnost poput svoga uzora Alojzija Stepinca. Doista je bilo pitanje opstanka Crkve, koja je, kao i u Stepinčevo doba, uz hrvatski narod, stalno bila na optuženičkoj klupi o odstrjelu.
U borbi za slobodu vjere, Crkve i domovine
Uoči raspleta jugoslavenske krize, koja je završila krvavim ratom velikosrba protiv hrvatskog naroda i države, kao i drugih naroda, Kuharić je s velikom brigom i zabrinutošću prognozirao neumitnost ratnih zbivanja i buduće patnje i zla koja će pogoditi hrvatski i druge narode. Još prije osnivanja političkih stranaka u Hrvatskoj devedesetih godina Kuharić je na razgovore primao hrvatske disidente, (Tuđmana, Veselicu, Šošića, Gotovca, Čička i druge) jasno ih upozoravajući kako je uloga Crkve briga za slobode vjernika i ispovijedanje vjere, a da je politika stvar stranaka i državnih ustanova. Bez obzira koliko je ta opna u pojedinim trenucima društvenih okolnosti teško u potpunosti odvojiva. Zato će se nastupajućih godina ljutiti i prosvjedovati ukoliko bi neke stranke pokušale instrumentalizirati Crkvu u političke svrhe. Od početaka velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, apelirao je na međunarodnu javnost i vodeće svjetske državnike da zaustave agresiju, ratne strahote, stradanja civila, uništavanja sela i gradova, progone ljudi sa svojih ognjišta. Apelirao je na razum, snošljivost, strpljivost, suzdržanost od zločina i nasilja, mržnje i osvete. Veoma često bio je kritičan na nezainteresiranost i neučinkovitost svjetskih političkih čimbenika i njihovih institucija, na patnje i tragedije hrvatskog i drugih naroda pogođenih velikosrpskom imperijalističkom politikom. Brojnim, uglavnom neuspješnim pokušajima, nastojao je za svoje humanističke ciljeve u duhu ekumenizma pridobiti Srpsku pravoslavnu crkvu i njene poglavare, koja se nažalost svrstala i sudjelovala u provođenju Miloševićeve i nacionalističke politike Srpske akademije nauka te JNA. U Hrvatskoj je SPC davala stalnu potporu srpskim pobunjenica protiv hrvatske države u svrhu priključivanja pojedinih krajeva Hrvatske u tzv. SAO Krajinu a preko nje u projekt Velike Srbije. Kuharića je jako zabolio i zabrinuo sukob Hrvata i Muslimana u BiH. Bojao se da će time Hrvatska izgubiti svojeg prirodnog saveznika protiv velikosrpskih pretenzija na teritorije te države.
Osim međunarodnih čimbenika s kojima je bio nezadovoljan Kuharić je bio nezadovoljan i s pojedinim postupcima hrvatskih vlasti ali i postupcima pojedinaca koji su zbog osvete počinili nedopuštene radnje prema drugima. U svim tim situacijama, kako je naglašavao Kuharić, to ide u prilog agresorima a na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda, koji su nesumnjivo žrtve agresije. O svemu tome Kuharić je otvoreno govorio dr. Franji Tuđmanu, kojega je uz pojedine zamjerke smatrao velikim čovjekom hrvatskog naroda kojemu je Hrvatska bila na prvom mjestu. Autor spominje Kuharićeve kritike na račun Mate Bobana i hrvatske politike prema BiH. No, kako tvrdi autor knjige, moramo biti oprezni u tim ocjenama, jer je u svom Dnevniku Kuharić znao i mijenjati svoje stavove – ovisno o dnevnim prilikama i novim spoznajama. Pa tako i one o BiH.
Životne poruke mudrog svećenika i uzornog domoljuba
Cijeloga života kardinal Kuharić bio je uspravan prema svima s kojima je komunicirao. Napose u traženju istine. U tomu su znakovite brojne njegove poruke koje su prava riznica mudrosti kao i upute za životna ponašanja. Kuharić nije volio šutnju, apatiju, ravnodušnost, mirenje s nepravdama. Znao je kada, gdje, kome i na koji način treba nešto poručiti, prosvjedovati, zahtijevati. Krasila ga je istinska kršćanska ljubav prema svima, pa i onima koji nikada nisu bili prijateljski nastrojeni prema našoj domovini. Tako u svom Dnevniku, davne 1965. napisao je: Bio sam u Srbiji, dakle. Ipak se osjeća, da Srbija mora voditi, a Hrvatska slušati. Nisam osjećao ni trenutka bilo kakve mržnje prema tom narodu i toj zemlji. Neka bude blagoslovljena u svojim granicama ali zašto ne bi i Hrvatska imala jednako pravo da bude poštivana i ravnopravna na svom povijesnom tlu? Znao je govoriti kako slobodu treba osvajati. Suočen s okrutnim komunističkim režimom s kojim je morao komunicirati jasno je poručivao: Diktatura i sloboda se isključuju, a sloboda čovjeka, naroda i sloboda crkve idu uvijek zajedno. U početcima hrvatskoga otpora srpskoj agresiji, pojavili su se i oni koji su svojim tzv. hrvatovanjem više štetili nego koristili interesima hrvatskog naroda i Crkve. Njima je poručio: Neka samo ti Hrvatine ne uče nas rodoljublju! Vjernici će uvijek znati biti i dobri rodoljubi. Crkva je u Hrvatskoj poslije rata izdržala najgore i ostala vjerna sebi i svome narodu! Sad su se pojavili „hrabri učitelji rodoljublja“ koji su se možda skrivali u mišjim rupama prije, ili su možda čak i pomagali unesrećiti ovaj narod i Crkvu! U narodu će ostati trajna Kuharićeva poruka protiv rata, zločina i osvete, koju je izgovorio u propovijedi kolovoza 1991. u Petrinji, neposredno prije nego što su srpski pobunjenici i okupatori okupirali Petrinju: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio mojega oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! Takve ni slične riječi i poruke nisu se mogle čuti iz usta srpskog pravoslavnog sveštenstva.
Svoj duboko humani kršćanski stav pokazao je Kuharić i u molitvama za duše svjetonazorskih progonitelje, njega i Crkve: Tita; Blaževića, Bakarića te opraštanju brojnim provoditeljima protukatoličkih nasrtaja na Crkvu i vjernike, kako iz svijeta državnih komunističkih dužnosnika tako i medijski eksponiranih novinara.
Franjo Kuharić bio je odlučan i kada su hrvatske vlasti, nakon beatifikacije Stepinca, godine 1998. kanile posmrtno mu dodijeliti državno odlikovanje: Kardinal Stepinac je čovjek Crkve. On je bio rodoljub s moralnog i etičkog stajališta i nije se bavio politikom, nije pripadao ni jednoj političkoj stranci. Postoji bojazan da bi državno odlikovanje bilo tumačeno kao njegova politizacija, što sigurno ne bi bilo u skladu s njegovim stavom (…) Blaženik ne pripada samo Crkvi u Hrvatskoj i samo svom narodu, on pripada cijeloj Crkvi.
Prije smrti Franjo Kuharić napisao je svoju duhovnu oporuku iz koje bih izdvojio njegove riječi: Želim umrijeti u vjeri, nadi i ljubavi. Ne znam ni gdje ni kako ću umrijeti, ali molim od svoga Spasitelja milost da moja smrt bude posljednji čin ljubavi prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu iz kojeg sam nikao te prema svakom čovjeku (…)
Na samom kraju ove značajne knjige o ovom velikom čovjeku Katoličke Crkve u Hrvata i hrvatskog naroda autor zaključuje: Kardinal Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine. Iako je njegov životni put bio popraćen velikim nedaćama zbog djelovanja komunističkog režima i ratnih stradanja u Domovinskom ratu, ipak je, unatoč svemu, ostvario nekoliko svojih najvećih snova. Srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim. Ako pročitate ovu knjigu, sa svake njene stranice doživjet ćete Kuharićeve trajne i neizbrisive tragove u mozaiku tog velebnog djela slobodne Hrvatske i slobodne Crkve! Najvjernijeg poštovatelja i sljedbenika djela blaženog Alojzija Stepinca. Uzora i simbola. Budućega svetca.
