Hrvatski Fokus
Uvodnik

Karamarko: Hrvatska je danas, u manjem obliku, produžena Jugoslavija

IZBORI U ZAGREBU – U tijeku je “ausmischung”, ponovno miješanje karata

 

  • Vrijeme je umiranja. Iz dana u dan umiru nam poznati Hrvati, biskupi, znanstvenici, športaši, glumci, umjetnici, političari… Nitko od njih nije umro od zloglasne “korone”, ali im je ta zloglasna i umjetno stvorena bolest pripomogla da prije umru. Pripomogla je putem straha pred neizvjesnom budućnošću. Svaka smrt poznatih Hrvata ima svoje posebno značenje. Primjerice, smrt gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića razveselila je našu medijsku orjunašku antifu za koju su vjernici najgori šljam. Smrt znanstvenika Miroslava Tuđmana razveselila je i antifu i jugonostalgičare, prije svega zato što je sin čovjeka koji je razbio njima nikad neprežaljenu državu. Nije mu pomoglo niti to što je 1990. u ondašnjoj Hrvatskoj mislio da nam je potreban neki oblik švedske socijaldemokracije. Smrt velike “plave devetke” Slavena Zambate i njegova suigrača iz slavnih šezdesetih, Krasnodara Rore, uglavnom je stigla u javnost onoliko koliko se nije moglo izbjeći. Za razliku od smrti nekih pripadnika antifâ, velikosrbâ ili Jugoslavenâ. To se najbolje vidjelo na primjeru smrti glumice i Hrvatice Mire Furlan i Srbina i otvorenog mrzitelja Hrvata srpskog pjevača Đorđa Balaševića. Miru Furlan nitko nije 1991. progonio niti tjerao iz Hrvatske, ona je sama otišla jer je postala dezorijentirana i izgubljena u vremenu i prostoru, budući joj je njezino hrvatsko podrijetlo bilo manje vrijedno od kasnije izrasloga osjećaja i ljubavi prema Jugoslaviji. Dok se nakon smrti Mire Furlan lagalo i veličalo ju bez pokrića, još je jače jugonostalgičarenje nastupilo nakon Balaševićeve smrti u nekoj beogradskoj bolnici. Medijsko-ulična histerija i paljenje svijeća srpskom pjevaču koji je mrzio sve hrvatsko podsjetilo me je na moju naivnost 1990. godine kada sam pomislio kako smo civilizirani, kako ne će biti klanja i ubijanja i kako ćemo se mirno razvesti od Beograda, isto onako kako su se mirno razveli Norvežani i njihovi kolonizatori Šveđani daleke 1905. godine. Kao što sam tada, 1990. i 1991., pogriješio, pogriješio sam i 2021. Ni u snu nisam mislio koliko su Hrvati “zapušten narod”, kao što je izvrsno uočio Tihomir Dujmović, i koliko još u Hrvatskoj ima “mentalnih komunista” (Ivan Aralica), a da o neznalicama i ne govorimo. Dakako, u pitanju je i pamćenje, a pamćenje je većini Hrvata jako, jako slabo ili nikakvo. Primjerice, što reći o Dini Rađi, slavnom košarkašu? Je li on neznalica, orjunaš, jugonostalgičar ili nešto četvrto? U Splitu kažu da je “mentalni jugokomunist” i da je zato plakao za Balaševićem. Ne znam je li Alen Halilović, mladi nogometaš i stalna velika buduća nada hrvatskoga nogometa, koji trenutačno sjedi na klupi engleskog drugoligaša Birminghama, nešto od toga, samo mi je čudno da u hladnoj Engleskoj šalje pozdrave mrtvom Balaševiću. Zar ga otac Sead iz okupirane Klokotnice kod Doboja nije ništa naučio, makar to da su Balaševiću mili četnici s nedalekog Ozrena ubijali i klali njihove pretke od 1941. do 1945., pa to isto još bestijalnije ponovili od 1992. do 1995. godine.

I smrt Milana Bandića ima svoju težinu. Dugogodišnji zagrebački gradonačelnik tipičan je proizvod tzv. tranzicije iz socijalizma (jugokomunizam) u kapitalizam (demokracija). Kao istinski jugokomunist, Bandić je bio i ostao “mentalni komunist”. Partiju, točnije lukavo preoblikovani i prozvani SDP (Stranka demokratskih promjena!) bez riječi “hrvatska” ili “hrvatski” u nazivu, napustio je jer je morao, ali je Partija u njemu i dalje ostala. To što je u međuvremenu shvatio da se u demokratskoj Hrvatskoj može legalno pljačkati, nije Bandićevo otkriće, isti način bogaćenja i pljačkanja u novonastalim okolnostima događalo se i događa i u drugim državama bivšega istočnoga komunističkog lagera. Kod Bandića je do izražaja došlo i njegovo siromašno nasljeđe i tradicijska sposobnost preživljavanja u hercegovačko-dalmatinskom kršu. Ustvari, Bandić je vodio Zagreb po uzoru na sicilijansku mafiju. Zapošljavalo se po “ključu”, radilo se po “ključu”, a sirotinji se dijelilo ispod stola. Ništa nije bilo “transparentno”. Sve je bilo kao u Napulju ili Palermu. To se najbolje vidi na tomu tko ima monopol na pokapanju Zagrepčana, tko je vlasnik vode, tko je u stvarnosti “kralj Čistoće”… Nije isključeno da će nam se uskoro ponoviti Napulj sa smećem na ulici koje nitko ne će htjeti odvoziti. Dakako, sve dotle dok se neki novi kapo i njegovi posilni ne “dogovore”.

Ovo je unutarnja strana Milana Bandića. Izvanjska je drukčija, zafrkantska. Dugo smo se poznavali, nadmudrivali i upoznao sam ga “u dušu”. Postao je fakin, koji je radio što je htio i znao je da mu nitko ništa ne može. Oni koji su ga pokušavali zaustaviti, koji su ga i pritvarali, na kraju su loše završili.

Ovih dana mnogi me pitaju i mnogi se pitaju tko će ga naslijediti, jer su izbori za zagrebačkoga gradonačelnika pored vratima. I poznatima i nepoznatima poručujem kako ništa više nije isto. Cijela dosadašnja kampanja i svi dosadašnji kandidati idu na “doradu” kod nekog njihovog “mafijaškog kape”, jer, zapamtite, iza svakog kandidata, ponavljam, poznatoga ili nepoznatoga, stoji neki “kapo”, stoji interes, stoji neki važan kotač ili kotačić tzv. duboke države. Mafijaške, kriminalne. Neki “kapo” stoji iza Tomislava Tomaševića, netko stoji iza Vesne Škare Ožbolt, Željka Uhlira, Miroslava Škore, Renata Peteka, Davora Filipovića, Davora Nađija, Zvonimira Troskota, Miranda Mrsića, Marine Pavković, Otta Barića… Neke od njih u kampanju je uključio sâm Bandić da mu pomognu u prvom krugu. Neke od njih uključio je netko tko vodi konce među onima koji su htjeli srušiti Bandića i doći u poziciju da upravljaju trećinom Hrvatske. Kartaškim rječnikom rečeno, došlo je do “ausmischunga”, ponovnoga miješanja karata i novoga dijeljenja već namještenih karata. I zato ne vjerujte Andreju Plenkoviću ili Peđi Grbinu kada se, poput nekih “džambasa” kunu, da ostaju njihovi dosadašnji kandidati. Lažu. Užurbano se radi na tajnom sastanku kod našega suvremenog Corleonea i taj “trust mozgova” donijet će odluku tko će zamijeniti Bandića. Nemojte se iznenaditi ako za njega do sada niste čuli. Mediji će već svoje učiniti…

  • Dan nakon Bandićeve smrti, umro je i slavni hrvatski nogometaš, trener i izbornik Zlatko Cico Kranjčar. Bio je jedan od najvećih nogometaša maksimirskoga prvoligaša, koji drugi puta, nakon godine 2000., ponovno nosi boljševičko ime. Cico je bio veliki nogometaš, ali i domoljub. Bio je kapetan nakon 1945. obnovljene hrvatske nogometne vrste u povijesnoj utakmici 17. listopada 1990. protiv Sjedinjenih Američkih Država (2:1). Bio je kapetan već u poznim nogometnim godinama kada neki ondašnji nogometaši nisu htjeli igrati za Hrvatsku, pa je izbornik Dražan Jerković jedva prikupio 14 igrača, od kojih su trojica bili neHrvati: Slovenci Primož Gliha i Gregor Židan i Albanac Kujtim Shala. I zato, svaka ti čast Cico! U njegovu čast športski novinar Ivan Blažičko napravio je prigodni video: https://www.youtube.com/watch?v=PMDDCA0BX3w
  • Kako političari lažu a da ne trepnu svakodnevno vidimo na primjeru Andreja Plenkovića. Ovih dana aktualan je dug države veledrogerijama, tj. dobavljačima lijekova i medicinske opreme zdravstvenim ustanovama. Taj dug države veledrogerijama prešao je šest milijardi kuna i ljudi su se opravdano pobunili i priprijetili kako ne će više isporučivati lijekove i opremu dok im se ne plati dug. I sada dolazi ono najbolje, dolazi Plenković sa svojim obrazloženjem koje je za povijest! Naime, Plenković se ovako brani: “Građani ne će ostati bez lijekova. Mi smo koncem prošle godine isplatili 1,34 milijardi kuna drogerijama…”. Ovakvoga obrazloženja malo se tko od nas “normalnih” može sjetiti. Ako je dug preko 6 milijardi kuna, a on, predsjednik Hrvatske vlade, naredi državi da plati tek jednu petinu i time se “ponosi”, onda je očito da je njegova bahatost postala preopasna za sve nas. Da je postala zarazna. Ovo je kraj krajeva i potvrda kako vlast od ljudi napravi bešćutne birokrate.
  • O neargumentiranoj hajci na Tomislava Karamarka otprije pet godina pisao sam više puta. I onda i sada znao sam da nije ništa kriv i da je progonjen od onih koji su podržavali stare jugo kadrove i koji su iz dana u dan sve glasniji. Karamarkovo domoljublje i ustrajavanje na lustraciji jugopartizanskih i jugokomunističkih ubojica od 1945. godine, političkim rječnikom rečeno, stajalo ga je političkoga pada. Nakon što mu je netko prišapnuo da se povuče, on je to učinio, a nakon toga uslijedile su neargumentirane tužbe od strane političko-medijskih tužibaba. Na njegovo mjesto preko noći instaliran je potomak starih jugo kadrova i Karamrako je bačen u tzv. povijesnu ropotarnicu. Njegovu rušenju posebno je pridonijela tzv. nezavisna čelnica tzv. nezavisnog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, koja je kasnije, nakon što nije ponovno izabrana za nastavak vladanja Povjerenstvom, pokazala svoj ljevičarski svjetonazor i ušla je u političke vode u kojima i danas sve teže pliva. U međuvremenu Upravnom sudu trebalo je pet godina da donese konačni sudski pravorijek prema kojemu Dalija i njezini naredbodavci nisu bili u pravu kada su lažno optužili tadašnjeg iznimno uspješnog predsjednika HDZ-a. O razlozima Karamarkova progona najbolje je on sam progovorio ovih dana: “Mislim da je čitava jedna mašinerija bila pokrenuta u smjeru mog rušenja, dakle rušenja izvjesnog broja politika koje sam ja provodio kroz stranku s kojom sam pobjeđivao četiri godine. Imali smo čitav niz problema i ideoloških u konačnici. Rekao bih da je Hrvatska danas produžena Jugoslavija, u manjem obliku. Sve su to bili problemi koji su doveli do toga da sam skupio veliki broj protivnika pa čak i u stranci koja se u tom trenutku ponijela kukavički. Danas sam dokazao da sam doista štitio interese Hrvatske”. Ovdje Karamarko podsjeća na lažnu optužbu Povjerenstva da je tvrtka njegove tadašnje djevojke Ane Šarić, a danas žene Ane Karamarko “Drimia”, primala novac od lobista MOL-a. Na odluku Povjerenstva Karamarko se žalio Upravnom sudu koji je odluku povjerenstva nepravomoćno poništio. Karamarko je bio u pravu i kada je govorio kako je loše i štetno za Hrvatsku podignuta tužba u vrijeme vladavine Zorana Milanovića protiv Mađarske na sudu u Washingtonu, što se kasnije presudom u korist MOL-a u SAD-u i potvrdilo. Time je presudom Upravnog suda od 24. veljače 2021. Karamarko dobio pravnu statisfakciju da je Povjerenstvo pod predsjedanjem Orešković, donijelo nezakonitu i po njega štetnu odluku koja je izravno utjecala na njegov osobni i politički život. Stoga Ustavni sud navodi u svojoj presudi:

I. Poništava se odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-1008-P-163/16-36-1 od 15 lipnja 2016.

  1. Poništava se odluka o pokretanju postupka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske Broj: 711-1-834-P-163/16-09-1 od 18. svibnja 2015.

III. Nema uvjeta za pokretanje postupka za odlučivanje o sukobu interesa tužitelja zbog povrjede načela djelovanja.

Ovom presudom Tomislav Karamarko nema nikakvih prepreka za ponovni ulazak u politiku i obnašanje javne funkcije.

  • Kod Milomira Marića neki Ranko Borić, “preživeli iz Jasenovca s osam godina”, izmišlja i laže sve u cilju da potvrdi srbijansku tezu da su Hrvati bili i ostali “genocidni” (https://www.youtube.com/watch?v=n2XXN2nv6qc). Time službena Srbija samo nastavlja s organiziranim lažima i napadima na Hrvatsku i Hrvate, kako bi postigli zaborav s obzirom da su se početkom Drugoga svjetskog rata tadašnje srbijanske vlasti pohvalile da su prva zemlja na svijetu koja je riješila “židovsko pitanje” – Judenfrei. Činjenica je da su ondašnje srbijanske vlasti, na čelu s Milanom Nedićem i Dimitrijem Ljotićem, zajedno s Nijemcima osnovale koncentracijski logor na Sajmištu, okupiranom dijelu hrvatskoga istočnog Srijema kod hrvatskoga Zemuna i na Banjici južno od Beograda. Logor Sajmište nalazio se na lijevoj obali Save kod Zemuna na prostoru od 15.000 m². Logor su izgradile velikosrbijanske vlasti 1938. tijekom postojanja prve kraljevske Jugoslavije u kojoj su Hrvati bili obespravljeni, progonjeni i ubijani. Sâm logor Sajmište bio je na hrvatskom teritoriju, odnosno na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ali logorom je upravljao njemački SS (njem. Schutzstaffe – “Zaštitni odjel”) i u njega su dovođeni ljudi s područja tadašnje Srbije. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. Nijemci prvo preuređuju Sajmište u zatvor, a potom 1942. pretvara se u koncentracijski logor, koji se koristio za ubijanje Židova, Cigana (Roma), partizana…, koje je Nedićeva vlast uhićivala uglavnom u Beogradu i slala u logor preko Save u Hrvatsku. Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali samo Nijemci, nego i srpska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Logor je radio sve do rujna 1944. Logor Banjica je imao dvije sekcije u kojoj je jedna bila u nadležnosti srbijanske policije, dok je drugi dio bio u nadležnosti Gestapoa. Prvi zatvorenici dovedeni su već 9. svibnja 1941. i zatvorenici su bili Židovi i Cigani, a od 1941. kada je Beograd proglašen uglavnom protivnici  Nedićevog režima, većinom zarobljeni partizani i rijetki srpski komunisti. Banjica je bio sabirni i egzekucijski logor. Mnogi zatvorenici iz Banjice bili su prebačeni u druge koncentracijske i radne logore koje su Nijemci držali pod svojom kontrolom u okupiranoj Europi. Broj žrtava procjenjuje se do 80.000, no stvaran broj nikada ne će biti poznat zbog toga što je mnogo dokumentacije bilo uništeno 1943., a i mnoga tijela koja su bila pokopana na području logora bila su prebačena na druga mjesta ili su bila uništena. Banjica je prije Drugoga svjetskog rata bila selo južno od Beograda, ispod Voždovca i Dedinja, naseljeno početkom XIX. stoljeća od doseljenika iz jugoistočne Srbije koji su došli poslije Drugoga srpskog ustanka od 1815. – 1817. Naseljavanje je bilo za vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića, koji je planski naseljavao ovo naselje doseljenicima sa juga, naročito iz Jablaničkog okruga (Leskovac, Medveđa, Grdelica, Vlasotince, Lebane, Bojnik i Miroševce) i od Puste Reke južno od Prokuplja. Dok s jedne strane u Beogradu sve rade da ocrne Hrvate s brojnim i različitim lažima, s druge strane sve čine kako bi nastupio zaborav kod koncentracijskoga logora na Banjici. »Prvi put u zabilježenoj povijesti će u nekadašnjem koncentracijskom logoru biti otvoren prostor druge namjene. Na Starom sajmištu otvorit će se privatna predškolska ustanova “Savsko obdanište”« (https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Sajmi%C5%A1te); (Raif Okić: Skandal u Beogradu: Otvorili vrtić u konc logoru, Express, https://express.24sata.hr/top-news/skandal-u-beogradu-otvorili-vrtic-u-konc-logoru-21022).
  • Čelnici Europske unije suglasili su se u vezi s potrebom uvedbe certifikata o cijepljenju protiv nepostojećega koronavirusa, izjavila je njemačka kancelarka Angela Merkel. Ovom izjavom njemačka kancelarka, koja ruši svjetski poredak i koja je najopasnija žena na svijetu po opstanak čovječanstva, otvoreno nam se svima ruga i poručuje kako će nas uništiti zabranama i zaraziti cijepljenjima.
  • Marija Pejčinović Burić, ne tako davna savjetnica srbijanske vlade, navodno je glavna kandidatkinja za glavnu tajnicu Europskoga vijeća. To je loše s dvije strane. S jedne zato što je bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova nesposobna i ona kojoj se ne smije vjerovati, a s druge strane to pokazuje kako je Europska unija pokvareno masonsko društvo koje Europljane vodi u sigurnu propast.

Marijan Majstorović

Povezane objave

Propao novi pokušaj udružene oporbe

HF

Samo ujedinjeni mogu Plenkovića pobijediti

HF

Gleichschaltung na hrvatski način

HF

Planski osmišljena destabilizacija svjetskoga gospodarstva proizvest će pomanjkanje hrane i nemire po svijetu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više