Hrvatski Fokus
Kultura

Izložba “Tijelo bez organa” Nikoline Kuzmić

Tijelo i tjelesnost možemo shvatiti kao svojevrsnu tabulu rasu, otvoreno polje mogućnosti i kreativnosti lišeno svih identitetskih predodžbi

 

U splitskom Salonu Galiću u srijedu, 3. ožujka 2021. otvorena je izložba „Tijelo bez organa“ mlade splitske umjetnice Nikoline Kuzmić. Ovom izložbom zatvara se ciklus kojim HULU u Salonu Galić predstavlja mlade autore/ice na početku umjetničke karijere. Kustosica izložbe je Ivana Vukušić.

Nikolina Kuzmić rođena je 1994. godine u Splitu. Magistrirala je 2019. godine pri Odsjeku za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je tri samostalne izložbe, a sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi od kojih se ističe grupna izložba u organizaciji studenata zajedno s mentorima “Rad, tekst, kontekst: oblici kolaborativnih praksi” u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, 2017. godine te izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost u MSU Zagreb 2019. godine i 55. Zagrebačkom salonu 2020. godine. Djeluje i kao asistent scenografa. Živi i radi u Splitu.

Referirajući se na (ontološki) koncept „tijela bez organa“  francuskog filozofa G. Deleuzea i psihijatra Félixa Guattaria prema kojem tijelo i tjelesnost možemo shvatiti kao svojevrsnu tabulu rasu, otvoreno polje mogućnosti i kreativnosti lišeno svih identitetskih predodžbi, organizacije i strukture, izjednačeno sa subjektom vlastitog poimanja; umjetnica Nikolina Kuzmić u svom radu istoimenog naziva propituje pojmove biopolitike i biotehnologije paralelno baveći se odnosom umjetnosti i medicinskih znanosti koji smatra sve očitijim i prominentnijim u današnjem vremenu.

Tijelo bez organa umjetnička je koncepcija složena od četiri odvojena ali tematski povezana rada – Arhiva patoloških stakalaca, Kad narastem bit ću pacijent, 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić i Bez naziva (mehanizam). Prvi u nizu a ujedno i Nikolinin diplomski rad kojim je prvi put javnosti prezentirala fokus svog interesa je Arhiva patoloških stakalaca. Radi se o zidnoj instalaciji koju sačinjava sedam „tapiserija“, vezenih i filcanih kompozicija na različitim materijalima. Naizgled apstraktni, prikazi su to šest malignih bolesti – karcionida, tumora ženskih spolnih organa, raka kostiju, pločastog karcinoma, tuberkuloze, trihinele začahurene u mišiću i jednog virusa – covida-19. Ovaj potonji, prikaz aktualnog virusa nastao je u razdoblju prve karantene što ovaj rad prema autoričinim riječima pretvara u ongoing projekt, poligon za nadogradnju i referentno polazište za daljnja promišljanja i diskusije o već spomenutim problematikama koje iznosi. Navedenim prikazima usporedno su postavljena tri stakla, uvećana patološka stakalca na kojima se nalaze osnovne informacije nomen nescio pacijenata.

Rad je nastao iz inicijalnih razmišljanja o procesima arhiviranja drugih prostora gdje se autorica nadovezuje na Foucaultovu misao o heterotopijama, posebice na tekst O drugim prostorima, filozofsku interpretaciju prostora kao višeslojnog, drugačijeg. U ovom slučaju radi se o arhivi kao heterotopiji koja je Nikolini poslužila kao inspiracija, a kako sama ističe: Heterotopije groblja i muzeja bile su polazna točka. Ideje arhiviranja, spremanja, nagomilavanja i bilježenja pa čak i onoga što je groteskno, morbidno – „ružno“ – bile su izrazito interesantne. No odabirom tehnike, nježnih tonova boje i izrazito mekanih i taktilnih materijala autorica gradi glavni kontrast i kako navodi, izvor abjekcije koji za sobom povlači pitanja odnosa pojedinca i društva prema bolesti i zaraženoj individui.

Drugi dio rada nosi naziv Kad narastem bit ću pacijent a sastoji se od deset lutkica detaljno scenografski razrađenih, sašivenih od različitih materijala i medicinskih instrumenata. One su zapravo fiktivni likovi buduće istoimene predstave koju je Nikolina osmislila i razradila kao zasebnu cjelinu. U njoj pratimo pacijenta kako ulazi u bolnicu, prolazi sve faze pregleda, pretraga i operacije te na kraju izlazi umorniji, bolesniji i bez prave dijagnoze. Autorica se u predstavi referira na Danteov Pakao, Kafkinog Jozefa K. i već spomenute filozofske teorije. Motiv lutke odabire iz dva razloga, prvi je taj što dječja lutka u kontrastu s bolesti stvara osjećaj morbidnosti što dalje dovodi do osjećaja bespomoćnosti naspram zdravstvenog sustava jer kako kaže: svatko je u jednom trenutku bio ili će biti pacijent. Bez namjere da uputi kritiku ili afirmaciju sustava, autorica propituje trenutak u kojem institucije i osoblje istih postaju važniji od osobnih sloboda i prava pacijenata, naš stav prema njima kao i osjećaje spram samih bolesti i novih identiteta koji se uz njih razvijaju.

Sljedeći rad odnosi se na metodu arhiviranja kartona putem godine rođenja i prezimena članova Nikolinine obitelji i nje same. 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić zbir je sakupljenih uputnica, rendgena, medicinskih nalaza, otpusnih pisama, ultrazvuka i sl. čije uvećane prikaze autorica vjerno prenosi na bijelu tkaninu tehnikom veza. Upravu u ovom dijelu cjelokupnog rada najizraženija je Nikolina tehnička preciznost, minucioznost i potpuna posvećenost realizaciji ideje. Predloške za rad bira isključivo na temelju vizualne zanimljivosti (primjerice grafičko rješenje nalaza krvi) bez obzira na to koji se zdravstveni podatci otkrivaju o njoj ili njenoj obitelji. Time naglašava osobnu distanciranost od materije i sadržaja koji se inače percipira kao nešto jako osobno.

Posljednji dio rada donosi zaokret u odabiru medija ali time čini zaokruženu cjelinu Nikolininih afirmacija i interesa te dodatno izražava kontrast kao imanentnu metodu. Rad Bez naziva (mehanizam) sastoji se od osam animacija u loopu na zasebnim ekranima koje prikazuju izmišljene i besmislene mehanizme asocirajući na shematske prikaze tehničkih ili električnih mreža poput strujnog kruga i sl. Elemente mehanizama čine animirani medicinski instrumenti – injekcije, respiratori, pumpe i sl. Vizualna pozadina animacije su rendgeni i ultrazvuci, stvarni nalazi autoričinih bliskih prijatelja i obitelji, dok zvučnu pozadinu čine zapisi raznoraznih bolničkih aparata (EKG, EEG, magnetska rezonanca i sl.). Postavljajući ekrane jedan do drugog autorica želi ostvariti kompoziciju apsurdnih mehanizama i kakofoniju bolničkih zvukova. Možemo zamisliti kako se na ovim kulisama odvija gore spomenuta predstava čime se dodatno ističu Nikolinine scenografske vještine i tendencije.

Naslanjajući se na teorije i pojmove nekih od najbitnijih filozofa 20. stoljeća, Nikolina gradi svoj umjetnički multimedijalni narativ temeljen prvenstveno na tehničkoj preciznosti, pomno promišljenom odabiru materijala i boja, povezanim i vizualno privlačnim elementima te iznimnoj posvećenosti detaljima, polazeći od postulata kako forma i sadržaj moraju biti na jednakoj razini.

Izložba se može pogledati do 16. ožujka 2021.

Nives Matijević

Povezani članci

Ljubav na mote

HF

Spomenik Josipu Ruđeru Boškoviću

HF

Nemirni prsti

HF

Historiografska predstava

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...