Hrvatski Fokus
Hrvatska

Papci, majmuni, gangsteri… Denisa Kuljiša

Najdomljiviji opis naše političke i(li) kriminalne elite

 

Kuljiševa boschovska menažerija u njegovoj knjizi “Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži & papci” zaslužuje dvojak pristup. Važan je povijesni izvor koji otkriva nepoznate dijelove hrvatskoga političkoga i ekonomskoga puzzlea, ali i djelo čovjeka koji ima svoj zadatak i koji je pristran. Denis Kuljiš, naš novinarski Balzac, zanat je ispekao od Socsaveza jugoomladine do Poleta, Vjesnika, urednikovanja u Startu i pokretanja nacionalnih tjednika Globus i Nacional. Njegov stil pokazuje duhovitog i obrazovanoga buržuja, (poznavanje Iljfa i Petrova, Pere Zlatara, Veselka Tenžere i nažalost Miroslava Krleže i američkih pisaca) ali i majstora novinarske kuhinje, koji je promatrao uspon crvene buržoazije, tehnokrata koji će nažalost u doba raspada socijalizma uletjeti i u novu vlast, a posebice će se osladiti u pretvorbi, koristeći svoj kapital, veze, informacije i inozemne pokrovitelje. On je tu vrstu poznavao još od zametka, primjerice Vesnu Pusić.

Svakako da u njegovom novinarstvu nema ekstremizma Marinka Božića niti odabiranja jedne strane kao u slučaju Ive Pukanića, kojega je vrlo minuciozno i maliciozno opisao jer mu je taj iskompleksirani dečko sa periferije, kojega je uostalom sam lansirao, oteo vlastitu igračku (novine) uz pomoć bankara Nevena Barača koji je prešao na stranu “lijevih” tehnokrata predvođenih Franjom Gregurićem, a tu bi spadali i Nikica Valentić, Franjo Luković, Hrvoje Šarinić, a možda i Davor Štern. Sretna je to okolnost, jer za razliku od Radimira Čačića, kojemu je izradio idealizirani portret, upravo na primjeru Pukanića i lijevoga krila HDZ-a je ostvario Kuljiš najdomljiviji opis naše elite, ali otkrio i poneku veliku tajnu malih majstora političke i ekonomske kuhinje.

Kuljiš je bonvivan i realist, izvanredan psiholog, ali kada sustavno ocrnjuje dr- Franju Tuđmana i hercegovačku struju HDZ-a, on svjesno zaboravlja na neke bitne stvari. Raspad Jugoslavije označava i složenu igru velikih sila, dr. Tuđman je imao protiv samostalnosti Hrvatske  Engleze, Francusku, možda i SAD i Izrael. Imao je domaće Jugoslavene i uspavane Bošnjake koji podupiru Antu Markovića, imao je do zuba naoružanu JNA sa sastavom od 80 posto časnika Srba. Od tridesetak Hrvata generala JNA hrvatskoj vojsci prišla su čak sedmorica.

Rat je nemoguće voditi džentlemenski, to nisu uspjeli niti Ameri s Japanom, niti Winston Churchill s Adolfom Hitlerom. Strana koja je pod embargom na oružje se također ne može optužiti zbog razvijanja šverca, jer vojska treba naftu i oružje a narod plaće. Uostalom liberalna gospoda poput Vlade Gotovca, Dražena Budiše i Ive Banca bi u srazu sa Slobodanom Miloševićem prošla kao misionari u susretu s naoružanim kanibalom. Za utjehu bi ih sućutni Zapad potapšao po ramenima. Good boys! Ili je forma najbitnija kao u vicu o engleskom lordu koji kao utopljenik odbija nožem udariti morskoga psa jer po bontonu riba ide s vilicom.

To što Kuljiš optužuje dr. Tuđmana za dogovor s Miloševićem jest kao kada bismo dvojicu samoupravljača, knjigovođu Muju i predradnika Hasu optužili za propast željezare u Zenici. A kako djeluju velike sile i njihovi kulturtregeri poput Gyule Szörosa opisao je sam Kuljiš u temi o Pukaniću i časopisu “Republika”, koji se našao u financijskoj dubiozi, a osnivačica mu je dr. Vesna Pusić. Vrlo šporko optužuje na str. 504. Kuljiš Ćesića Rojsa za antisemitizam jer je kazao dami dr. Pusić: “dosta su se tvoji preci napili hrvatske krvi”. Nije aludirao Rojs na Židove, kako sugerira Kuljiš, već na braću Anđelinović! Sâm Kuljiš je kao potomak jugooficira zapravo nekakav liberal.

Start je bio kvalitetan časopis, ali je igrao i na golišavost što rado koristijaše Kuljiš s Playboyem i sl. Osobno sam mu jako zamjerio pisanje o Dubrovniku u Globusu, kada smo bili opkoljeni sa modernom armijom koja uz Nikšićki i Užički korpus ima na raspolaganju zrakoplove, raketne topovnjače, VRB-ove i druga moćna oružja, dočim gradić sa povijesnim zidinama brani par stotina mladića lakih pješaka. Iznošenje činjeničnog stanja u novinama moglo je stvoriti paniku, to je kao da pacijentu kažete “imate devedeset posto šanse da ćete umrijeti”! Mislim da bi nam u tom trenutku više koristile pošiljke sa hranom negoli takve novine.

Dojmljiv je opis sineasta Antuna Vrdoljaka, Veljka Bulajića i Jakova Sedlara, a u opisima časnika doista vidimo da se Kuljiš divi hladnokrvnoj i gospodskoj inteligenciji Antona Tusa i Petra Stipetića, ili muškosti Branka Borkovića prema kojem iskazuje iskrenu i emotivnu simpatiju. Ivo Sanader mu je jako dobro sjeo (kao i Tomiću!), Andriju Hebranga smatra poštenim fanatikom, Ivicu Račana nemuštim čovjekom bez svojstava, Stipicu Mesića dikobrazom i krokodilom, te upotpunjava sagu nizom čudnovatih kljunaša poput Silvije de Lux i Dikana R. Zaista impresivna freska jednoga društva, upotpunjena blamažom gospodina Billa Montgomeryja u Biogradu na Dunavu. U knjigu je zalutao dobri Miroslav Radman, valjda i radi kontrasta i nešto pozitive među likovima dostojnim Alana Forda, čuvenoga stripa Maxa i Bunkera.

Teo Trostmann

Povezane objave

Dan državnosti RH?

HF

Europa kao Rim

HF

AFORIZMI – Migranti

HF

Na HRT-u se ponašali kao pijani bogataši

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više