Jugoslavija poslije Jugoslavije
U od svojih naroda ne prihvaćenoj, te zbog toga još uvijek i nefunkcionalnoj i neodrživoj Bosni i Hercegovini pojavio se i neslužbeni dokument, papir, non- paper. I ako je neslužben, ali je vrlo konstruktivnim te iznad svega mirotvoran zbog čega je od dijela europskih zemalja tumačen i prihvaćen dobronamjernim, pa čak i bezalternativnim u tako zamršenom, nesigurnom i na drugom dalekom kontinentu ustrojenom entitetu, zapalio je centralističko unitarističko bošnjačko političko, vojno i vjersko čelništvo. Naravno, najviše onaj bošnjački šovinistički dio koji se osjeća ratnim dobitnikom, a time i apsolutnim vlasnikom bosanske i hercegovačke zemlje, zbog čega se i boji non-paperovih prijedloga diobe bosansko hercegovačkog teritorija na sve tri suverena i konstitutivna naroda beha zajednice.
Tolika bošnjačka buka, vika, osude, negodovanja, bila su samo vidljiva u ratnom beha vremenu. Bošnjačke reakcije na taj papir prijedlog otkrio je pravo političko lice Bošnjaka, ali i svu agresivnost i isključivost kojom se služe u (ne)rješavanju beha problema.
Potvrđuju se da su protiv svakog mirnog prijedloga odvezivanja političkog beha čvora bez obzira od koga dolazio, i na koji način da se odveže. Jedini prijedlog koji prihvaćaju, i kojeg svijetu nude a nebošnjacima nameču, je onaj njihov iz rata, islamističko unitaristički ustroj beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba. Bosna i Hercegovina muslimanska, uređena onako kako ju je zamislio, i za kakvu je rat poveo pisac Islamske deklaracije, otac današnjeg sultančića, odanog sluge sultan Erdogana.
Svakom ponuđenom mirnom rješenju suprotstavljaju rat. I ne samo unutar beha zajednice, već daleko šire Europi i svijetu. Napose otkako je u Bosnu i Hercegovinu umarširalo desetak tisuća najradikalnijih islamskih ratnika, i otkad Europom i svijetom harači krvavi muslimanski terorizam, a Stara dama u strahu šuti s podignutom bijelom zastavom, bošnjački političko, vojno vjerski vrh je sve zagrijaniji za rat. Za nastavak nedovršenog vjerskog sukoba za teritorij. I stoga ni u pomisli ne prihvaćaju mirni razlaz i mirni dovršetak diobe zajednice. Bez obzira na činjenicu da samo mirnim razlazom svaki narod biva uistinu slobodan, budući da samo teritorij, zemlja jamči kako pojedincu tako i nacionalnom kolektivitetu sigurnost, slobodu i mir. A cijeloj beha zajednici osigurava održivost, prosperitet i budućnost u konfederalnoj cjelovitosti.
Bošnjački radikalizam na svjetske pokušaje mirnog razlaza, i stvaranja nacionalnih entiteta je do sad nezabilježeni svjetski primjer da jedan narod koji se još uvijek traži nacionalno, koji nacionalni identitet mijenja kao poderane košulje, ne želi svoju nacionalnu državu. Zapravo u svom nomadsko nacionalnom lutanju on bi cijelu Bosnu i Hercegovinu, otimajući je svima drugima, i na način gdje je god muslimanska noga stala to je muslimanska zemlja. Pa idu čak i dalje u osvajanju teritorija i kažu, gdje god je bila turska okupatorska vlast to je naše. I tako sve ono što nisu uspjeli u agresorsko okupatorskom ratu to pokušavaju ratnim prijetnjama, svima onim koji nastoje sukob zaustaviti. No, svaka muslimanska prijetnja ratom je, zapravo, prijetnja terorom i terorizmom. I zato Europa i demokratski svijet, pa čak i Amerika, u strahu šute, što je znak ili svjetske kapitulacije ili svrstavanja na muslimansku stranu.
Bošnjaci očito ne mogu bez rata i bez rata ne znaju živjeti. Kao i Srbima u Jugoslaviji svi su narodi bili neprijatelji jufederacije koji su tražili jednakost, ravnopravnost i jednako uživanje slobode i prava, tako je i kod Bošnjaka u beha federaciji. Kako je Jugoslavija završila nažalost svima je poznato, no Bošnjaci unitarizmom kakav provode spremaju isti kraj i Jugoslaviji u malom. Jer, kao što Srbi nisu želili dijeliti Jugoslaviju sa bilo kim, i bilo kojim prijedlozima mirnog razlaza, tako i Bošnjaci ne žele, čak ni mirom po preporuci “non-papera” dijeliti Jugoslaviju u malom. Očito se potvrđuje, Jugoslavija poslije Jugoslavije. Žrtve u Jugoslaviji bili su svi nesrbi, u Jugoslaviji u malom žrtve su svi nebošnjaci. Ničim oborivi dokaz neodrživosti federalnih zajednica, politikom ekstremizma, nacionalizma, unitarizma i šovinizma brojnijeg naroda, na „brdovitom balkanu”.
Na non-paper, koji nema alternativu zbog sva tri njena naroda, jer bošnjački radikalizam ubija i dio njihova naroda koji želi mir i budućnost, Bošnjaci brane svoj ekstremizam i vjerski fundamentalizam osvajanja teritorija priznanjem, “Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i pol blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici srpskoj”.
Eto bošnjačko samopriznanje da Hrvati nemaju omeđenu zemlju, jer su im je u agresiji oteli Muslimani a sada Bošnjaci i dalje otimaju i agresijom centralizma, komšićizma, izetbegovićizma, i vjerskog muslimanskog radikalizma kakvog povijest nije zabilježila. U nekim dimenzijama nadmašuje i turski genocid, djecocid, kulturocid, zločine svih vrsta kakve su izmislili i kojima su se koristili u porobljenoj Bosni. Iz dubine radikalizma u kojeg su utonuli, i u kojeg su ih zaveli islamski fundamentalisti u vremenu vjerskog beha sukoba ne vide nikakav drugi svijet oko sebe. A taj svijet je zaista drugačiji od njihova. Iz tog drugog svijeta dolaze prijedlozi mirnog rješenja nemirnog, u ratovima preoranog beha problema, i na sve njih odgovaraju prijetnjama ratom. Ratom u kojem će oni, bošnjački, lideri sami stati na čelo vojske okupljene iz mnogi islamskih zemalja. I umjesto kruha narodu Izetbegović mlađi obećava im rat, on će ih povesti u osvajanje u vjerskom beha sukobu neosvojenog teritorija. Treba li još ikakav dokaz koji narod je započeo vjerski rat u “Jugoslaviji u malom” i koji narod neda da sukob za teritorij prestane.
Bošnjačka reakcija na non-pare priznala je poznatu činjenicu da su u Bosni i Hercegovini Srbi i Muslimani vodili brutalan agresorsko okupatorski vjerski rat za teritorij, i da je u tom, za Hrvate obrambenom sukobu hrvatski narod ostao bez svog teritorija, kojeg su im okupirali i međusobno podijelili, i dalje dijele velikosrpski secesionisti i velikomuslimanski centralisti.
Čak i potrebite izmjene Izbornog zakona, kojeg su neki Visoki predstavnici nasilno pretvorili u bošnjačko oružje desuvereniziranja Hrvata, Bošnjaci vide kao hrvatsku borbu za teritorij. Je istina je da hrvatski narod nema svoj teritorij u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, i sama ta činjenica daje im apsolutno pravo, bez ikakva non-papera, da se bore i izbore za svoj legalni dio beha teritorija, pa i kroz izmjenu Izbornog zakona.
