Hrvatski Fokus
Znanost

Prisjećanje na oca hrvatske književnosti

Stručno-znanstveni skup Marko Marulić, Judita (1501. – 1521. – 2021.)

 

Povodom obilježavanja 500. godine tiskanja „Judite“ Marka Marulića, u pjesnikovu rodnom gradu Splitu, Agencija za odgoj i obrazovanje je u suradnji s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje,  Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Splitu i Muzejom Grada Splita organizirala Stručno-znanstveni skup Marko Marulić, Judita (1501. – 1521. – 2021.) koji se održao 23. i 24. travnja 2021. u gotičkoj dvorani Muzeja Grada Splita.

Agencija za odgoj i obrazovanje, organizator ovoga dvodnevnog važnog književno-znanstvenoga događaja, željela je skrenuti pozornost na klasika hrvatske književnosti, kanonskoga pisca važnoga za suvremenu hrvatsku kulturu i jezik, isto toliko koliko je bila važna odvažna gesta prije pola tisućljeća kada je Marulić u „hrvatskim versima“ dvostruko rimovanim dvanaestercima napisao umjetnički ep.

„Skup je interdisciplinarnoga karaktera te želi ukazati na društvenu i povijesnu klimu Splita i Mletačke Republike početkom XVI. stoljeća kada je Marulić napisao ep koji aktualizira turske prodore nadomak Splita, odnosno Klisa. Marulić je pripadao humanističkom krugu svojih sugrađana pjesnika koji su tako otmjeno njegovali latinski izričaj i nastojali živjeti davno nestalu antičku kulturu nadomak Splita u antičkoj Saloni. Judita kao ep i kao književni lik svjedoči kršćanski svjetonazor i patriotizam renesansnoga pjesnika Marulića, u brojnim djelima na latinskom jeziku otvorenoga za komunikaciju s cijelom intelektualnom latinskom Europom.

Ovo je veliki događaj za našu kulturu i jezik, koje često nazivaju malom kulturom i malim jezikom. Možda naš jezik ima malu rasprostranjenost, ali je jezik velike kulture i velikoga korpusa u svekolikoj europskoj kulturi“, istaknula je ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje dr. sc. Dubravka Brezak Stamać. Najavila je da će u povodu proglašenja Godine Marka Marulića Hrvatska pošta, upravo na inicijativu Agencije, 2. kolovoza ove godine izdati poštansku marku s preslikom Marulićeve Judite.

„Marko Marulić najveći je renesansni pisac koji je izrazito važan i za suvremenu hrvatsku kulturu i jezik, a najpoznatije Marulićevo djelo Judita kapitalno je djelo za hrvatski kulturni identitet i svjedoči o ukorijenjenosti hrvatske književnosti u europskom kulturnom tekstu, naglasio je uvodno ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. „U Godini čitanja i Godini Marka Marulića želimo kod naših učenika poticati kritičko čitanje i osnaživanje čitalačkih praksi, vježbanjem modela, suočavanjem sa stvarnim svjetonazorskim, moralnim, političkim i društvenim problemima i pitanjima“, naglasio je ministar Fuchs.

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željko Jozić rekao je da će se na skupu čuti mnogo toga novoga o Maruliću, ali i da je dobro podsjetiti na važnu Marulićevu ulogu za hrvatski jezik. „Marulić je htio jezik puka učiniti dovoljno velikim i dostojnim da se piše i tim jezikom. On je napisao prvo djelo hrvatskim pučkim jezikom onoga doba. Riječ je o čakavskoj stilizaciji hrvatskoga jezika s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Taj je jezik poprilično nerazumljiv modernim generacijama. Naša je dužnost, kao jezikoslovaca i stručnjaka, da taj jezik i govor približimo mlađim generacijama. Ne želimo da Marulić postane pretjerana težina, već da bude pokazatelj razvoja i bogatstva hrvatskoga jezika“, istaknuo je Jozić.

Najavio je i da će Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje do kraja godine objaviti digitalno izdanje prvih pet izdanja Marulićeve Judite zajedno s rječnikom Marulićeve „Judite“. „To je mali doprinos što mi, kao jezikoslovci i stručnjaci, možemo dati govornicima hrvatskoga jezika i mlađim generacija“, istaknuo je Jozić. Kao prvi autorski ep na narodnom jeziku, Marulićeva „Judita“ na odlučujući je način potvrdila pojavljivanje renesanse u hrvatskoj književnoj kulturi i postala zaglavnim djelom nacionalne književne tradicije.

Voditelj Marulianuma dr. sc. Bratislav Lučin piše: „Škrte, ali dragocjene podatke o okolnostima izlaska prvotiska nalazimo na početku i na kraju knjige. Iz talijanskoga kolofona doznajemo da je tiskana u Veneciji, u oficini Guglielma da Fontaneta iz Monteferrata. Taj tiskar i urednik objavio je od 1514. do 1553. više od stotinu naslova na latinskom i talijanskom; koliko je poznato, Marulićeva knjiga jedina je njegova tiskovina na nekom trećem jeziku. U nastavku kolofona stoji: „ad instantia de maistro Marco libraro al signo del libro“ – što će reći da je Fontaneto Juditu tiskao „na zahtjev meštra Marka, knjižara kod znaka knjige“. Te riječi bolje se razumiju pogledamo li frontispicij. Na njemu se, dakako, čita onaj dugi i slavni naslov: Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibili.

Vjerojatno nikada nećemo doznati treba li pukom stjecaju okolnosti pripisati činjenicu da je prvo izdanje Marulićeve Judite tiskano 13. kolovoza 1521, samo pet dana prije Marulićeva 71. rođendana. Moguće da je njezin urednik Petre Srićić, čovjek čijom je „pomnjom i nastojan’jem“ knjiga objavljena, vodio računa o nadnevcima: uz malo sreće (tj. ako plovidbu ne bi omele nevere, koje su na Jadranu česte oko Vele Gospe), primjerci knjige mogli su prispjeti u Split navrijeme da budu uručeni slavljeniku. No dan kad je knjigu napokon dobio otisnutu zacijelo je za njega bio fešta, ako i nije bila rođendanska. Jer, završetak svojega posla on je datirao punih dvadeset godina prije toga: 22. travnja 1501. Autorski ponos i iznenađujuća svijest o položaju što ga novo djelo zauzima u domaćoj književnoj tradiciji jasno izbijaju iz riječi što ih je zapisao koji mjesec kasnije: „Izradio sam jedno djelce u stihu na našem materinskom jeziku, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži historiju o Juditi i Holofernu. Dovršio sam ga protekle korizme i posvetio ga našem gospodinu kanoniku prvopojcu. Sastavljeno je more poetico, dođite i pogledajte ga, reći ćete kako i hrvatski jezik ima svojega Dantea. Smjelost koju osjećam kada sam s Vama čini da se odveć precjenjujem“ (pismo Jeronimu de Cipcis, 19. srpnja 1501). Dok se u toj se privatnoj bilješci samosvijest korigira skromnošću, završni stihovi epa upravo ovidijevskim iskazom (sjetimo se Metamorfoza!) proriču da će djelo trajati do kraja svijeta – ili barem dok bude onih koji će čitati „slovinjska slova“.

Do danas nema pouzdana odgovora na pitanje zašto je rukopis „Judite“ ostao netiskan puna dva desetljeća. Ne znamo ni koju je nakladu imao mletački prvotisak, no čini se da ona nije bila velika. Knjiga koja nije na latinskom ili talijanskom, a nije ni namijenjena bogoslužju, teško da je mogla navesti izdavača i tiskara na tiražu veću od koje stotine primjeraka.

No kolika god da je bila, brzo je iscrpljena: već 30. svibnja 1522. godine objavljeno je drugo izdanje; tiskar je Bernardino Benalio, a na frontispiciju stoji da se knjiga prodaje „u Zadri, [o]d Jerolima Mirkovića“.

Treće je uslijedilo već 29. siječnja 1523. (u knjizi po mletačkom kalendaru stoji: 1522), a ovaj put naručitelj je Giacomo di Negri iz Alessandrije (u Pijemontu), koji stanuje u Dubrovniku. Tri otiska u nepunih osamnaest mjeseci nedvojben su znak da je knjiga bila tražena, a podatak da osobe ključne za tisak potječu iz triju kulturnih središta na istočnoj obali Jadrana pokazatelj je čitateljskog zanimanja na širem prostoru. Marulićev prijatelj i biograf Frane Božićević dao je prvu „kritičku ocjenu“ epa: „Pripovijest o Juditiurešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga“. U njegovu popisu Marulićevih djela to je jedini hrvatski naslov i jedini je popraćen komentarom. Uskoro je Marulić kod domaćih pisaca – Zoranića, Hektorovića, Karnarutića, Budinića, Barakovića – zadobio status uzornog autora, klasika. Makar ne treba zanemariti njegove tiskane sveske na latinskom, pa ni rukopisnu cirkulaciju hrvatskih djela, položaj na vrhu domaćega Parnasa ponajvećma je stekao zahvaljujući „Juditi“.

Ipak, novi pretisci su rijetki: četvrto izdanje izlazi 1586, a peto 1627. Marulićevo ime živi u 17. st. zahvaljujući latinskim spisima i njihovim prijevodima, dok sljedeće, prosvjetiteljsko stoljeće očito nije bilo naklonjeno njegovim latinskim moralno-didaktičnim i teološkim raspravama, ali objavljuju se povijesni spisi: „Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva“ te ulomci iz „Tumača uz natpise starih“. Maruliću gotovo da nema spomena ni kod domaćih: Marko Dumanić u „Pregledu znamenitih Splićana“ tek bilježi „Juditu“ (po Božićeviću, ali bez pohvale), dok Jerolim Kavanjin i Ivan Dražić pisca slave (ovaj drugi ponešto i prevodi), ali o epu šute.

U devetnaestostoljetnoj Europi Marulić je gotovo posve zaboravljen. Hrvatskim preporoditeljima „Judita“ nije bliska jer se ne uklapa ni u romantičarske koncepcije književnosti, ni u nove versifikacijske modele, ni u jezičnu reformu koja uspostavlja štokavski standard (ideal je dubrovačka književnost, Ivan Gundulić i njegov „Osman“). Ipak, uspostavom temeljnih institucija (Matica, Sveučilište, JAZU) započelo je sustavno proučavanje i objavljivanja kulturne baštine, pa je u ediciji „Stari pisci hrvatski“ Maruliću pripalo počasno prvo mjesto. Tako se 1869. napokon pojavilo šesto izdanje „Judite“ – prvo priređeno kritički, trudom Vatroslava Jagića i Ivana Kukuljevića SakcinskogOno označava početak suvremene hrvatske filologije i književne historiografije; no ep je, kao i hrvatski opus u cjelini, do kraja stoljeća redovito uziman kao vrelo za filološke analize, a o književnim se aspektima baš i nije govorilo. Rijetka je iznimka Ferdo Müller, koji se u ogledu „Kako valja čitati pjesnike, a napose Marulićeva „Juditha“ (1877.) zalaže za pristup „Juditi“ kao književnom djelu: njegovi argumenti i danas, unatoč povremenoj naivnosti, zaslužuju pozornost. Nadir kritičkih ocjena doživio je Marulić 1886. u riječima Tome Maretića, koji je usputno presudio da je on uglavnom dosadan pisac, „za kojega su svi složni koji su ga čitali da mu ne stoji pjesnička vrijednost baš visoko iznad ništice“. Te su riječi svojim stihovima i ocjenama opovrgnuli upravo pjesnici: Kranjčević, Arnold, Ujević, Nazor.

U radu skupa sudjelovalo je 45 izlagača čija će izlaganja biti tiskana u zborniku u izdanju Agencije za odgoj i obrazovanje. Marulićev ep se tumačio kroz niz raznolikih filoloških rasprava, povijest umjetnosti, ali i kroz renesansnu glazbu, muzikološku studiju, kao i koncert izdvojen za najpopularnije renesansno glazbalo – lutnju, kao i primjere prakse u nastavi hrvatskoga jezika, povijesti, likovne umjetnosti i likovne kulture.

Nives Matijević

Povezani članci

Prisjećanje na Dušana Bilandžića

HF

Još nema zamjene za plastiku

HF

Država kao korporativna oligarhija

HF

Nije jasno o kakvom plagijatu Jošt govori

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...