Izrugivanje spomenikom velikoga hrvatskog boksača
Je li umjetnička sloboda narugati se čovjeku, pretvoriti ga u transvestita i oduzeti mu identitet športaša što je prvenstveno bio?
Povodom Dana Grada Pule, svečano je na puljskim Giardinima (u vrijeme moje mladosti je bilo Korzo), 3. svibnja 2021., preko puta kafića „Mate“ otkriven spomenik velikanu puljskog športa Mati Parlovu. Prvi dojam gledajući spomenik bio je šok. To nije TEO, Mate Parlov, kojeg smo poznavali. Taj spomenik ne predstavlja sve ono što je za nas stare Puljane, bio Mate Parlov. Mate Parlov bio je robustan, visok i jak, potekao s kamena Imotske krajine, grubih crta lica, koje su odražavale karakterističan opori imotski humor i izgovor koji je zadržao do kraja života. Ovaj spomenik predstavlja neki feminizirani lik, gay transeksualca, ili escort dame koja naslonjena na šank, čeka društvo. Po čemu se može zaključiti da je športaš?
Gorka Ostojić Cvajner, poznata puljska povjesničarka umjetnost, izjavila je na otvorenju spomenika „On je bio boksač stila, stava, uma, brzine. Bez patetike, i zato zaslužuje skulpturu koja će ga kao takvog prikazati“. Skulptura nije slična ni Mati Parlovu ni kao boksaču sa stilom, ni kao intelektualcu koji je završio Ekonomski fakultet, koji je volio pjesništvo i citirao latinske poslovice!? Umjetnička sloboda? Je li umjetnička sloboda narugati se čovjeku, pretvoriti ga u transvestita i oduzeti mu identitet športaša što je prvenstveno bio? Doista ovakav spomenik Mate Parlov nije zaslužio. Nije to samo moje mišljenje. Na društvenim mrežama nisam našla nijedan komentar koji odobrava ovakav spomenik (izuzev Miljenka Jergovića, što me ne čudi), a to je jasan pokazatelj potpunog promašaja. Komentari idu u tom smjeru da se taj spomenik skine i napravi novi.
Spomenik točno odražava politiku IDS-a, odnosno Borisa Miletića i njegove vladavine Pulom. Prihvativši ovo rješenje za spomenik zaslužnom velikanu puljskog športa, oduzeo je Mati Parlovu identitet, njegov športski, intelektualni i ljudski identitet, pretvorivši ga u transvestita, kao što je gradu Puli oduzeo industrijski, radnički i kulturni identitet i pretvorio ga u grad bez identiteta: bezidejni, transgranični, transjezični, transkulturalni i trasnarodni.
S tim idejnim rješenjem spomenika morala se suglasiti Matina obitelj. Naime, supruga Laura, koju znam po viđenju, još iz srednje škole, zaštitila je u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo verbalni žig MATE PARLOV, tako da se za korištenje imena i prezimena Mate Parlov treba ishoditi suglasnost obitelji koja je vlasnik zaštićenog djela i lika Mate Parlov. Nisu im dali mogućnost izbora, barem po izjavi sina Matka: „Željeli smo kao obitelj da bude odjeven športski, ali su konzervatori to odbili uz obrazloženje da ne može u strogom centru, gdje sam izričito želio da bude spomenik, biti odjeven športski jer narušava staru jezgru grada. Siguran sam da bi tata bio zadovoljan spomenikom u centru grada koji je volio, jer se u centru sve zbiva i nekad su se sva događanja odvijala upravo na Giardinima. Po njegovim pričama znam da je svako društvo na tom potezu čak imalo svoje stablo ispod kojeg bi se okupljali i družili“.
Mate Parlov (16. studenoga 1948. – 29. srpnja 2008.) bio je hrvatski boksač, osvajač zlatne olimpijske medalje, koji je kao amater i kao profesionalac bio europski i svjetski prvak. Bio je osmerostruki prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji (1967.–1974.), peterostruki prvak Balkana (1970.–1974.), dva puta prvak Europe (1971. godine u Madridu, a 1973. godine u Beogradu), i svjetski prvak 1974. godine u Havani na Kubi. Dva puta je osvajao nagradu Zlatna rukavica, 1967. i 1969. Na Ljetnim olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, osvojio je zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji. Kao trener jugoslavenske olimpijskog tima na Olimpijskim igrama 1984. godine, jugoslavenski boksači postigli su svoje najbolje rezultate: jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije bronce.
Mate Parlov je čovjek sa kamena, potekao je iz Ričica, sela u Imotskoj krajini, kamenih gena, odrastao uz oca, koji je zbog ubojstva došao u OKPD Valturu odslužiti kaznu i koji je kada je izašao na slobodu odlučio ostati živjeti u Puli. Imao je kuću u radničkoj četvrti Pule, Šijani na putu za Gradsko groblje koje mi nazivamo Monte Giro, gdje sam godinama i ja stanovala. Završio je osnovnu školu „Neven Kirac“ koju svi Šijanci pohađali. Obiteljska prošlost bila je teški uteg na duši mladog Mate, pa je nerado o tomu govorio.
Prekretnica u životu bila mu je kada je kao 16.godišnjak upisao Omladinsku školu Boksačkog Kluba Pula. Pula je bila grad boksa. Boksači su bili naši prijatelji, susjedi koji su živjeli za boks i dijelili sa nama ljubav prema tom športu. Redovno smo išli na boks mečeve, navijali za naše, radovali se svakoj pobjedi, svakom uspjehu, a žalostili se sa neuspjesima.
Od 1945. do 1991. 36 puljskih boksača osvojilo je ukupno 92 titule prvaka Hrvatske, a najviše S. Stanković (9), O. Gerlić (6), M. Parlov (5) i Z. Miličević (5). U istom su razdoblju prvaci Jugoslavije, uz Parlova, bili: S. Stanković 4 puta (1975., 1980., 1982. i 1983. u velteru i polusrednjoj kategoriji), P. Tadić 3 puta (1981., 1982. i 1983., poluteška), V. Vranješević 2 puta (1961. i 1962., polusrednja) te po jednom Zlatko Šarar (1971. laka), Mario Persolja (1945. poluteška), Ahmed Bogunić (1955. poluteška), T. Rocco (1945. teška), Dragutin Barčanec (1981. muha), Naser Rušidi (1985. muha), Z. Miličević (1983. laka) i Jasmin Ljevšić (1988. laka). Prvaci Balkana bili su S. Stanković (1981.) i P. Tadić (1983.), srebrnu medalju osvojili su D. Kutić (1979. poluvelter) i Z. Miličević (1981.), a broncu P. Tadić (1980.). Na europskim prvenstvima Tadić je osvojio dvije bronce (1983. i 1985), te također broncu na svjetskom prvenstvu 1982. u Münchenu.
U samostalnoj Hrvatskoj boksačku Pulu obilježio je Stipe Drviš, koji je nastavio tradiciju velikih poluteškaša: nastupio je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., kao amater osvojio je srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Bariju 1997., a u profesionalnoj konkurenciji postao prvakom Europe 2003. Uz niz drugih uspješnih boksača posljednjega desetljeća isticao se višestruki prvak i reprezentativac Hrvatske Jetiš Bajrami. Razvoj vrhunskoga boksa u Puli ne bi bio moguć bez vrsnih stručnjaka: A. Buršić, A. Banovac, O. Gović, I. Jaramazović, G. Ninčevich, Josip Nogulica, Miroslav Petrović, Marijan Vehauc, Mirko i Vlado Vranješević, O. Gerlić, Nihad Kadić, Zoran Filipović i P. Tadić. Pero Tadić je kao izbornik Hrvatske (prvi mandat 1994., drugi od 1997.) sudionik dviju olimpijskih igara, a pod njegovim vodstvom na Europskom prvenstvu u Puli 19.-29. II. 2004. osvojeno je po jedno srebrno (Mario Šivolija) i brončano (Vedran Đipalo) odličje. Na natjecanju je sudjelovao 281 boksač iz 41 zemlje. Nakon više domaćinstava prvenstvu Hrvatske, Jugoslavije i Balkana, Pula je organizacijom 35. seniorskog europskoga prvenstva u novouređenom Domu športova dobila vrhunske uvjete za razvoj boksa i postala jedno od najjačih europskih boksačkih središta. S takvom infrastrukturom BK Pula potvrdio je vodeće mjesto u Hrvatskoj. Mnogi boksači stekli su naslov zaslužnoga športaša Istre.
U takvoj sredini odrastao je vrhunski boksač i športaš Mate Parlov. Zato nije ni čudno da su ga Puljani cijenili i voljeli. Evo što o Mati Parlovu kaže njegov dugogodišnji prijatelj Aldo Kantaruti, koji ga je upoznao kada su obojica počela trenirati boks. Ostali su nerazdvojni prijatelji do Teove smrti: „Mate je bio jako pošten čovjek. Imao je sve odlike velikog sšortaša i čovjeka. Dok je bio amaterski boksač, bio je jako discipliniran, ali kada je počeo izgrađivati profesionalnu karijeru, onda je počeo otkrivati noćni život. Uvijek je oko Tea bilo puno prijatelja, ali i onih koji su se na bilo koji način htjeli okoristiti njegovim društvom. Parlov je za tadašnje socijalističke prilike bio izuzetno bogat. To je na svoj način volio pokazivati. Gotovo nikada nije dopustio da mu netko plati piće. Volio je popiti gemišt, a o njegovoj kockarskoj strasti i danas kruže legende“.
Poznata je i njegova izjava u vrijeme raspada Jugoslavije: “Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli, crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa drugo do li kozmopolit, tako ja gledam na šport i na život”. I doista šport ne poznaje granice!
Aldo Banovac i Aldo Buršić zaslužni su kao treneri za športske uspjehe i karijeru Mate Parlova dok je bio član Boksačkog kluba Pula. Aldo Buršić pratio ga je kao trener i na Olimpijskim igrama u Münchenu, 1972. godine, kada je osvojio zlatnu medalju. Mladi puljski boksači osvajaju titulu prvaka Hrvatske 1967. i 1970. godine. Uspjeh u Drugoj saveznoj ligi ponovili su 1974. i u kvalifikacijama poslije osigurali su ulazak u saveznu ligu. Sezone 1982./83. prvaci su Jugoslavije bez poraza. Tad su bili najjača boksačka momčad u Europi: Naser Rušidi (muha), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin, Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška); treneri su bili Ico Jaramazović i Otto Gerlić.
BK Pula najtrofejniji je hrvatski boksački klub, a u svojoj je povijesti osvojio 3 prvenstva Hrvatske (1951., 1953., 1968.), Hrvatsko-slovensku ligu (1953.), dva prvenstva druge jugoslavenske lige (1970. i 1974.), prvenstvo prve jugoslavenske lige (1982./83.) te prvenstvo Hrvatske boksačke lige (1996/97).
Boks je tad bio puljski šport broj jedan a neizostavni dio povijesti pulskoga boksa, uz boksače i trenere, bila je i mnogobrojna puljska publika koja je s oduševljenjem pratila boksačke mečeve masovno posjećujući razne lokacije ;
- Pattinaggio(Sportski centar Mirna),
- igralište RK Arena(službeno parkiralište NK Istra),
- bivši kino Beograd, kasnije Pula(javna garaža Zagrebačka 2),
- Istarsko narodno kazalište,
- igralište Doma braće Ribar(igralište Saveza sportova Grada Pule),
- Dom hrvatskih branitelja i
- Dom sportova Mate Parlov.
Poznati boksači, treneri, dužnosnici i boksački suci iz BK Pula su: Mate Parlov, Stipe Drviš, Damir Škaro, Srboljub Stanković, Otto Gerlić, Zvonko Miličević, Pero Tadić, Vlado Vranješević, Zlatko Šarar, Mario Persolja, Ahmed Bogunić, Tulio Rocco, Dragutin Barčanec, Naser Rušidi, Jasmin Ljevšić, Dino Kutić, Damir Ugulin, Aldo Banovac, Aldo Buršić, Giovanni Nincevich, Josip Nogulica, Miroslav Petrović, Marijan Vehauc, Mirko i Vlado Vranješević, Drago Grandić ,Branko Josipović, Nihad Kadić, Zoran Filipović, Dorijan Čalić, Jetis Bajrami, Orhan Avdi, Mirsad Ahmeti, Hivzo Kolić i Mirzet Bajrektarević.
Hrvatski boksački savez nezaobilazan je bez športskih djelatnika iz BK Pula, ali i članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora, te međunarodnih boksačkih ustanova. Miroslav Hlušička – dopredsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, direktor boksačke reprezentacije, član tehničke komisije i član HOO-a, Pero Tadić – izbornik hrvatskih boksačkih reprezentacija i član trenerske komisije EABA, Zdenko dr. Mitar – predsjednik zbora liječnika hrvatskog boksačkog saveza i član liječničke komisije EABA. (stranice saveza nisu ažurirane, jer znam da je dr. Mitar već u poznim godinama) http://www.boks-savez.hr/hbs/
Gdje su danas slavni puljski boksači? Na puljskom groblju je nažalost i mladi Zlatko Šarar, čija je prerana smrt u prometnoj nesreći bila velika tragedija i gubitak za puljski boks. Bio je izvanredan tehničar, skakutao je kao na oprugama, neuhvatljiv za protivnika, zadavao udarce.
