Milan Vuković je bio u pravu: u obrani se od agresora ne mogu počiniti ratni zločini
Komunalno, veleizdaja, peta kolona i ratni zločin? Što je sad ovome? On komunalno stavlja u isti koš sa petom kolonom, veleizdajom i sa ratnim zločinom. Nažalost, to je hrvatska realnost. Kao inverzija prioriteta. U kojoj su peta kolona i veleizdaja temelj politike. Ne samo hrvatske „ljevice“, „komunjara“ i „Jugonostalgičara“, nego i hrvatskih branitelja! Pa imamo borbu za bolje komunalije, umjesto borbe za obranu Hrvatske od „hrvatskih ratnih zločina“, što je za mene fenomen kao „hrvatska šutnja“. Peta kolona, veleizdaja i „hrvatska šutnja“. Kao posljedica militantne promidžbe, cenzure, ucjene, straha i korupcije. Odnosno, proizvodnja pristanka. Kada je Hrvat morao biti doušnik i kada je hrvatski intelektualac morao šutjeti o pripremi srpskog genocida nad Hrvatima. Tako danas, imamo šutnju, pa i odobravanje većine Hrvata – suđenju Hrvata za „hrvatske ratne zločine“, i od većine hrvatskih branitelja. Što je najveća veleizdaja. Jer nakon rata, od kada se sudi za ratne zločine i za vojnu agresiju na drugu državu, osim vojne pobjede ili vojnog poraza, važno je to suđenje kao sama vojna pobjeda ili poraz. Stoga bi hrvatskom branitelju, od mirovine trebala biti važnija ona pok. Milana Vukovića: „Hrvatska nije mogla počiniti ratni zločin“. Kao i branjenje „antifašističko“ branjenje Josipa Boljkovca i to što SAD ne daje svoje vojnike i generale na sud za ratne zločine. Zamislite, SAD koji stotinu godina ratuje izvan SAD-a, nema ratnih zločinaca. To što Amerika sama sudi nekom svom naredniku, to nije pod nadzorom međunarodnog suda, kao hrvatskom generalu. To je tek reda radi – pravne države. Jasno, status agresije ili ratnog zločina – razara državu, ekonomski i nanosi joj stigmu i hipoteku. Umjesto branjenja Hrvatske od „hrvatskog ratnog zločina“ – negiranja toga, imamo obranu ratnog zločina nad Hrvatima, odnosno, branjenje genocida nad Hrvatima, to jest, branjenje Josipa Boljkovca. Jer svaki onaj koji je branio Josipa Boljkovca kaže kako nije bilo ratnog zločina na Bleiburgu. A znamo tko to govori. I neki hrvatski branitelj. Dok je Tomislav Merčep „ratni zločinac“, i za Antu Đapića, i za Antu Prkačina, i za Ružu Tomašić, i za ministra hrvatskih branitelja! I za Antu Gotovinu! A ja, iako nisam odvjetnik, tvrdim da Hrvatska nije mogla počiniti ratni zločin. Iz više razloga bi tu teoriju hrvatski branitelj morao zastupati. Prvi razlog su uvjeti i okolnosti. Drugi razlog je mogućnost negiranja toga, te posljedice toga za državu. Jer na sudu se svatko brani negira optužnicu.
Što se tiče uvjeta i okolnosti, valjda je ratni zločin posljedica političke odluke i vojne zapovjedi. Koje nije bilo, nije moglo biti. Hrvatska je bila politički razbijena, obavještajne službe su bile u službi agresora na Hrvatsku. Hrvatska vlast koja se tereti za ratne zločine, bila je zasnovana u ilegali, podrumu INA-e i u nekoj baraci. Odmah nakon ustoličenja te vlasti, agresor vojnim zrakoplovom izvodi atentat na tu vlast, raketira Banske dvore. S druge strane, imali smo plan genocida nad Hrvatima na određenom prostoru, kojega je pripremala akademska vlast SANU (JAZU-HAZU) nekoliko desetljeća na lažima o NDH (Jasenovcu). Kao dokaz toga treba koristiti slučaj Rudolf Perišin, kao dokaz „kapilarnosti genocidnog plana“. Naime , Hrvat Rudolf Perišin, kao pilot JNA nije htio vršiti srpski genocidni plan, pa je iznenada, sa vojnim zrakoplovom pobjegao sa zadatka u drugu državu (Austriju). Pritom je prije svog bijega morao organizirati izvlačenje svoje obitelji iz BiH (Jajca), radi sigurnosti. Nije pretjerano reći kako je svaki Srbin koji je bio na mitingu na ušću Save u Dunav, Kninu i Petrovoj Gori imao svoju zadaću, kao oni Srbi susjedi Rudolfa Perišina, u slučaju „izdaje Jugoslavije“. Jedna velika mafija, koja je Hrvatskom vladala i bila privilegirana. Njihova je bila vojska i policija, kultura i diplomacija, pravosuđe muzeji, državna uprava i arhivi. Samo je trebalo prostor – posrbiti. Genocidom i kulturocidom ili kroatocidom. Navodno zbog „genocidnosti NDH“ (Jasenovca). Koristeći uzvik Za dom kao simbol „hrvatske genocidnosti“, uzvike „ubij Srbina“, tajno crtanje kukastog križa i slova U na javnoj površini. Da stvar bude tragičnija, u tom programu sudjeluju i hrvatski akademici, profesori i neki hrvatski povjesničari. Kao mnogi hrvatski političari i novinari. Pa imamo fenomen „srpska ugroženost“ i „hrvatsku mržnju“. A Hrvati su morali kupovati sačmarice shut gunove, dok su svi Srbi imali vojno automatsko oružje i snajpere. I njihova je bila, navodno zajednička Armija JNA. Sad slijedi fenomen za Genesisa koji počinjem pitanjem: bili Mišo Hrastov i Tomislav Merčep bili optuženi za ratni zločin da su nosili crnu majicu i zašto
Ognjen Kraus i Milorad Pupovac ne progone političku stranku HSP zbog „totalitarnog (ustaškog) simbola Za dom“? Naime, na početku Domovinskog rata, neki osnivaju političku stranku HSP, a HSP osniva svoju vojsku HOS kojoj je simbol Za dom spremni. HOS, HV i HVO ratuju zajedno protiv Srbije. Međutim, protiv HOS-a nema niti jedne optužnice za ratni zločin, dok je kažu, predsjednik Hrvatske i vrhovni zapovjednik HV-a, da nije umro trebao biti na međunarodnom sudu za ratne zločine. Ispada da je hrvatska vojska trebala nositi crnu odoru i vikati za dom, da bi bila oslobođena suđenja za ratne zločine. Baš ono što se imputira kao „hrvatska genocidnost“. Tako se Hrvate tjera da budu ono što hoće Milorad Pupovac i Ognjen Kraus. Koji nikad ne spominju HSP.
Sad opet o Josipu Boljkovcu i o Tomislavu Merčepu. Josipa Boljkovca su branili, i srpski akademik, i hrvatski akademik, i hrvatski povjesničar, i hrvatski novinar i „hrvatski predsjednik“ Stjepan Mesić, a Tomislava Merčepa, nije branio ni ministar hrvatskih branitelja ni general HOS-a.
I na kraju nešto o napadu Zorana Milanovića na HRT i o propovijedi patera Dominika Gerbica. Iz čega možemo izvući dvije, za Hrvate porazne činjenice. O hrvatskoj slobodi, odnosno o hrvatskom ropstvu. Zašto je Zoran Milanović napao HRT’? Sigurno nije zbog Aleksandra Stankovića i Dragana Nikolića koji na HRT dovodi novog srpskog patrijarha. Zoran Milanović je napao HRT zbog Mislava Togonala! Koji je u emisiji Otvoreno, u kojoj je bila Milanovićeva kandidatkinja za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, spomenuo Josipa Perkovića. Odnosno, baš Zlatu Đurdević da se Josip Perković i Zdravko Mustač ne izruče Njemačkoj. Koja svoj stav brani u toj emisiji. Pa o zastari i o (ne)izručenju drugoj državi. Što su odvjetnički poslovi i interesi. A tu su činjenice neumoljive koje govore da su Zoran Milanović i Zlata Đurđević nastojali opstruirati pravosudni proces protiv Josipa Perkovića koji je u Njemačkoj osuđen na doživotnu robiju. Da je u Hrvatskoj, i bio izveden na sud, sigurno bi bio oslobođen. Kada Zoran Milanović kaže kako je on izabran od hrvatskih ljudi, to nije istina, njega je izabrao baš Josip Perković. Da nije, ne bi toliko bio ljut na Mislava Togonala, i ne bi toliko forsirao Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, koja je nastojala spriječiti izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj. Pa propovijed patera Dominika Gerbica? Koga je to toliko strah od savjeta jednog svećenika za koga glasati na političkim izborima u Hrvatskoj? Uistinu, kao da je savjet jednog svećenika, obavještajni film UDBA-e i KOS-a o „tajnom naoružanju Hrvata“ (o Martinu Špegelju). Nama i ne treba ničiji savjet. Samo što nemamo za koga glasati. Glasamo za HDZ, dobijemo SDSS. Izgleda da to neki ne mogu shvatiti.
