Hrvatski Fokus
Religija

Stepinčev Šimun Cirenac

Novo životopisno djelo o vrlom krašićkom svećeniku Josipu Vranekoviću

 

JURAJ BATELJA: U GOSPODINA POLAŽEM SVE SVOJE NADE (Ps 72,28) (Prinosi za životopis svećenika Josipa Vranekovića)

Nakladnik: Župa Presvetog Trojstva, Krašić, 2021. Za nakladnika: vlč. Ivan Vučak, upravitelj župe Presvetog trojstva – Krašić

Iz pera mons. Jurja Batelje, neumornog znanstvenika i istraživača života i djela kardinala i zagrebačkog nadbiskupa te postulatora za kauzu svetca Alojzija Stepinca, pred nama je novo životopisno djelo o vrlom krašićkom svećeniku Josipu Vranekoviću. Memoarsko djelo (323 str.) Batelja je naslovio Vranekovićevom geslom s njegovim programom svećeničkog života: U Gospodina polažem sve svoje nade (Ps 72,28.), porukom s njegove mladomisničke sličice. Nakon ređenja 15. srpnja 1945.  mladi Josip Vraneković bio je među dvanaest odabranih za svećeničko ređenje, kojim im je Nadbiskup Stepinac nagovijestio izlazak na  pastoralno bojište i krvavu kupelj koja očekuje hrvatske pastire u vremenu progona Katoličke crkve, vjernika i hrvatskoga naroda od strane Titova komunističko – staljinističkog režima. Božja je providnost da će nekoliko godina kasnije, 1950. g., vlč. Vraneković postati župnik u Krašiću i da će od 5. prosinca 1951. do smrti svetoga Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. godine, biti domaćin i ključni potporni stup Stepincu u njegovu krašićkom progonstvu. Kao što je Šimun Cirenac Isusu pomogao nositi križ, tako je vlč. Vraneković bio Šimun Cirenac prognanom, lažno optuženom i osuđenom na mučeništvo svetom Alojziju Stepincu.

Monumentalni životopis vlč. Vranekovića nastavak je obimnog Bateljevog opusa života i djela Alojzija Stepinca u kojemu je krašićki – Stepinčev Šimun Cirenac igrao iznimno važnu ulogu. U tom nizu, među brojnim njegovim radovima, (vidi str. 296./297.) valja spomenuti: Blaženi Alojzije Stepinac – Svjedok evanđelja ljubavi (2010.), Dnevnik krašićkog župnika  Josipa Vranekovića (2011.), Blaženi Alojzije Stepinac – uzor svećenik (2012.), Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva (2015.), Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca (2017.), Blaženi Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu (2019.).

U uvodnom dijelu knjige mons. Batelja ističe kako je odlučni poticaj za pisanje životopisa vlč. Vranekovića bila stota obljetnica njegova rođenja – 16. ožujka 2021. i kako je odluka za pisanje ove knjige izraz poštovanja prema Vranekoviću te dug njegovu primjeru vjernog svećeničkog života i udivljenje njegovoj žrtvi. Autor napominje i velike poteškoće s kojima se susretao u pisanju rukopisa. Naime, vlč. Vraneković cijeli je  svoj boravak u Krašiću, uz suživot i supatnju s mučenikom Stepincem, posvetio njegovoj bolesti, zaštiti od progonitelja i pomoći u vršenju službe Božje. Usto je vlč. Vraneković vodio brigu o preživljavanju župe, članova njegova domaćinstva, obnovi sakralnih objekata u Župi te svakodnevnim crkvenim obvezama i u njima pomaganju prognanom i izoliranom zagrebačkom nadbiskupu. Veliki dio zadaća bio je vezan uz stalne tužbe državnih vlasti za tzv. neplaćanje poreza i drugih pristojbi od strane Vranekovića i župe. Preko Vranekovića i njegovih kanala ostvarivala se komunikacija sa zagrebačkim Kaptolom i posredno Svetom Stolicom, novinarima, istaknutim crkvenim i inozemnim pojedincima. O poteškoćama s izvorima za pisanje knjige Batelja kaže: Kad sam odlučio pisati ovu knjigu, iznenadio sam se da osim njegovih dnevničkih bilješki o životu i progonu nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću, Spomenice župe Krašić te pokojeg njegova pisamca i dokumenata iz gimnazije, ništa drugo nemam na raspolaganju. Izgovorio je na stotine propovijedi. Očevidci kažu da se za svaku temeljito pripremao. Koncept je uvijek napisao, ali nikad čitao. Dakle, u malo vremena koja su mu svakodnevno ostajala na raspolaganju, pisao je Dnevnik u kojem je htio zabilježiti sve etape njegova svetog lika za buduće naraštaje. Svoj Dnevnik, rukopis od 1098 stranica, pisao je nakon razgovora sa Stepincem – poslije ručka, večere, noću, prigodom šetnji u dvorištu, uoči i nakon svetih misa i obreda, susreta sa mještanima, svećenicima, liječnicima, novinarima … Zapravo je cijeli svoj život, napose krašićke godine, posvetio Alojziju Stepincu. O tomu rječito svjedoči  fra Bonaventura Duda: Pomno sam proučavao te Vranekovićeve dnevničke zapise, da u sebi oživim i oćutim kakav je orijaš duha bio naš natpastir Alojzije Stepinac. U isto sam vrijeme doživljavao s koliko ga je ljubavi, pažnje i uslužnosti Vraneković posvuda pratio, pomno slušao i često u kasnim noćnim satima vjerno zapisivao njegove riječi i događaje s njime, te svoja zapažanja u Stepinčevu usponu na vrhunce svetosti.

   Uz Dnevnik i arhivske dokumente, crkvene i državne te srodnu literaturu, Batelja se poglavito oslanjao na svjedočanstva osoba koje su ga poznavale, s njim živjele ili se s njim susretale, svjedoke ex visu (po viđenju) ili ex auditu (po čuvenju). O brojnim temama iz Stepinčeva progonstva  Batelja je prikupio na stotine svjedočanstava. Usprkos brojnim poteškoćama Batelja je vjerodostojno prikazao život vlč. Vranekovića i njegovo zajedničko nošenje križa sa svetcem  Crkve u Hrvata Alojzijem Stepincem.

KRATAK A TAKO DUHOVNO BOGAT ŽIVOT

Svećenik Josip Vraneković rodio se 16. ožujka 1921. godine u Samoboru u uzornoj kršćanskoj obitelji. Kršten je 18. ožujka 1921.  u župnoj crkvi sv. Anastazije u Samoboru. Nakon završena četiri razreda osnovne škole u rujnu 1932. upisuje nadbiskupsku klasičnu gimnaziju čijih osam razreda, s položenim ispitom zrelosti, završava 24. lipnja 1940. Kao pitomac Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i student Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Bogosloviju dolazi 1. listopada 1940. U vremenu studija aktivni je član Glazbeno-pjevačkog društva Vienac i Marijine kongregacije bogoslova. Kako rekosmo za svećenika je zaređen 15. srpnja 1940., a Mladu je misu proslavio 22. srpnja iste godine u Samoboru. Do sudbonosnog dolaska u Krašić Vraneković je 1946. imenovan upraviteljem župe sv. Duha u Noršić Selu u kojemu su ga domaći komunisti kanili ubiti. Jedva je pod pucnjevima uspio sačuvati živu glavu. Potom biva imenovan kapelanom u župi Svih svetih u Dekanovcu i Nedelišću (1947. – 1948.). Kao kapelan u Nedelišću pozvan je u vojsku 1948. u Niš. O strahotama koja je prošao u tzv. JNA svjedoči njegov brat Alojz: Vojsku je služio u Nišu. Više puta mi je govorio o progonu u vojsci. Pratili su ga, špijunirali i lažno optužili zbog politike, a on se politikom nikada nije bavio. Uhitili su ga i četiri mjeseca je proveo u tamnici. Pripovijedao mi je o strašnim metodama mučenja: jaka svjetla (reflektori), polijevanje vodom radi priznanja onoga zbog čega ga se optuživalo itd. Koliko je to utjecalo na njegov organizam vidljivo je bilo po tome što je on bio otišao u vojsku bujne kose, a vratio se ćelav. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, njegov bogoslovni kolega, u propovijedi prigodom 30. obljetnice Vranekovićeve smrti u Krašiću, među inim osvrnuo se na tu temu: Mi smo pošli u pastvu, a on je već nakon početnog pastoralnog iskustva morao u vojsku. U vojsci je također prošao kroz kušnju. Krivo je optužen, iskusio je nekoliko mjeseci samice, a nakon što je oslobođen, dolazi ovamo u Krašić za župnika. Sestra Sebastijana Dijaković, koja je posljednje tri godine živjela u župnoj kući u Krašiću, o toj postaji Vranekovićeva puta izjavila je autoru knjige: Pripovijedao je nama sestrama da je šest mjeseci bio u zatvoru, u samici. Isto je potvrdila i susestra Melita Zetić.

BOŽJA PROVIDNOST – UPRAVITELJ ŽUPE, ŽUPNIK I DEKAN U KRAŠIĆU

Svoje imenovanje župnikom, odnosno upraviteljem župe Krašić (od 13. ožujka 1950.) Vraneković je ovako opisao: Dne 5. ožujka o. g. stigao sam, nakon 17 mjeseci koje sam proboravio, što u vojsci, a što u zatvoru – u Zagreb. U vojno istražnom zatvoru bio sam od 6. studenoga 1949. do 2. ožujka 1950. u Kragujevcu i Srpskom Leskovcu… Kad sam se 5. ožujka javio u Zagrebu svojim poglavarima, prva im je riječ bila: ‘Evo krašićkog župnika’. Dolaskom u Krašić, kako napominje Batelja, u župnom je dvoru i župi našao sve zapušteno. Župa je tada brojila oko dvije tisuća duša. Odmah je prionuo obnovi crkvenih objekata u župi koju su sačinjavala sela: Krašić, Brezarić, Brlenić, Krupače i Kučer. U potpunoj neimaštini i besparici ali uz veliku potporu vjernika koji su odvajali od gladnih usta, sudjelujući u obnovi mještani su davali sate i dane radnih sati. Takav oduševljeni rad župnika i vjernika nije izbjegao pažnji organa komunističke vlasti koje su na sve moguće načine ometale i sprječavale nakane vrijednoga župnika. Progoni su višestruko pojačani dolaskom nadbiskupa Stepinca u Krašić 5. prosinca 1951. na doslužavanje kazne od 16 godina, od kojih je do tada pet godina izdržao u Lepoglavi. Zloglasni upravitelj lepoglavskog zatvora/logora Josip Špiranec popratio je odlazak nadbiskupa u Krašić kao nužnu mjeru preodgoja. Potpuna izolacija Stepinca u Krašiću nastupila je kada ga je papa Pio XII.  12. siječnja 1953. uvrstio u Zbor kardinala. Dnevni se život od tada odvijao u nesmiljenom progonu i poniženjima. Svakodnevne provokacije Udbe, zabrane svega i svačega, poniženja kardinala, progoni mještana i vjernika… Krašić je pretvoren u pravi logor okružen stražarima, oficirima Udbe, doušnicima. U tom logoru komunističke vlasti posebice su pritiskale Stepinčeva domaćina, branitelja i supatnika vlč. Josipa Vranekovića. Spomenimo samo neke od oblika: progon jer nije htio pristupiti staleškom svećeničkom udruženju koje je osnovala i bilo pod patronatom Udbe – posljedično tomu morao je u ime župe plaćati puno veće poreze i sve ostale državne pristojbe, uključujući pljenidbe; zabranu i ometanje hodočašća, proštenja i procesija; stalno praćenje i ucjenjivanje od strane državnih organa i službenika Udbe, njega osobno, njegove rodbine, liječnika i župljana; zabranu slikanja nadbiskupa s prvopričesnicima; osporavanje prava nadbiskupu u vršenju crkvene službe; progon časnih sestara; plaćanje globa zbog korištenja radnika na obnovi crkvenih objekata; praćenje kretanja svih članova Vranekovićeva župnoga dvora a napose eventualno slanje ili nošenje pisama/poruka i sl.; ometanje misa i dječjeg vjeronauka. Svrha ovih represivnih zločinačkih mjera bila je, ukratko rečeno, onemogućiti ga u vršenju službe svećenika i psihički ga slomiti. Slomiti njegovu vjernost i odanost Stepincu i cijeloj Crkvi u Hrvata. Biskup Juraj Jezerinac, kao pribićki đak, sjeća se jednoga događaja prilikom propovijedi Stepinca kada je razularena rulja izvan crkve vikala: Dolje papa, dolje Rim, dolje Stepinac skupa s njim!

Kako tobože nisu u dovoljnoj okrutnosti  vodili represiju prema Stepincu, Vranekoviću i sestrama, u organizaciji glavnog Udbinog povjerenika Josipa Manolića, došli su na monstruoznu ideju kako bi još više ponizili nadbiskupa.

NI PAS NIJE IZBJEGAO SUDBINU MANOLIĆEVIH UDBAŠKIH ZVIJERI 

Naime, Stepinac je na dar dobio psića zvanoga Campi, koji je u uzničkim danima razveseljavao svoje ukućane, napose Stepinca kojega je za vrijeme njegovih šetnji pratio u stopu. Međutim, i pas Campi prepoznao je zlu kob milicionara koji su budno pratili nadbiskupa, pa je svaki put zalajao na njih. To je bio razlog da se Campija i njegova skrbnika prijavi sudcu za prekršaje! Vraneković o tome svjedoči: Odvezan pas. To je tužba milicionera Dušana. Da ga je pas na dvorištu skoro ujeo, da je odvezan i samo ganja svinje i kokoši. Velim sucu, da ga za to i imam, da stjeruje svinje iz livade, gdje ruju, a kokoši od crkve, gdje mi nište cvijeće. Uzalud! Izgleda da je osuda morala pasti – pa 1.200 din. globe. Osim toga pas je morao biti vezan na lancu. Kazna psu? Ne, nego uskrata radosti Kardinalu i župniku tijekom šetnji. I dalje su slijedile kazne. Stepinac je znao pogladiti Campija rekavši mu: A kaj se ti Campek buniš? Ti si istom tri dana u zatvoru, a ja već deset godina.  Campi ni na koga osim Manolićevih udbaša nije lajao. Očito otrovan, Campi je, prema svjedočenju sestara Salezije Golubić i  Simeone Capan pronađen obješen na plotu od župne crkve. Ni jadna životinja nije bila pošteđena udbaškog terora i zločina.

VRANEKOVIĆ – VELIKI ČOVJEK CRKVE U HRVATA

Izdvojim ćemo nekoliko mišljenja o životnom djelu ovog krašićkog svećenika. Vlč. Živko Kustić će reći da je bio cjelovita svećenička ličnost i da su sve kvalitete župnika u njega bile skladno razvijene. Među njima Kustić je napose izdvojio: kremeni karakter, načelnost i nepokolebljivu vjernost Crkvi. Biskup Josip Mrzljak istaknuo je kako je htio ugoditi svome nadbiskupu te se nije štedio u pomaganju njemu, vjernicima i spasenju njihovih duša, i dalje: Rado je posjećivao bolesnike i brinuo se da ljudi ne umiru bez sakramenata. Jednom je i mene poveo sa sobom. Biskup Juraj Jezerinac: Imao je duboko pouzdanje i nadu u Boga. Bio je vrlo inteligentan, ali prije svega duhovni svećenik. Iz njega je zračila duboka vjera u Isusa Krista i Majku Božju. Prečasni Gojislav Kovačić rekao je da se kroz propovijedi, pa i  ispovijedi borio protiv bijele kuge, abortusa. Grijeh je ubiti čovjeka, ljudski život. Kada bi ukratko saželi Vranekovićev  prinos Crkvi i hrvatskom narodu, osim svekolikog izgaranja za hrvatskog kardinala i mučenika Alojzija Stepinca – po čemu će ući u povijest Crkve u Hrvata i nacionalnu povijest, neizostavno bi trebali istaknuti njegove iznimne osobine: zauzetog i sposobnog vjeroučitelja, evanđeoski odnos prema bližnjima – napose siromasima; karitativnu skrb za đake i siromašne; izraženu empatičnost prema bolesnima; širokogrudnost – sebe nikada nije stavljao u prvi plan; dosljednost u borbi protiv abortusa a za život; oštrinu i kritičnost prema totalitarnom komunističkom sustavu, njegovim sljedbenicima i izvršiteljima; iznimnu brigu i skrb za povjerenu mu Župu krašićku i vjernički puk u Kristovu duhu. Batelja posebice uočava njegove teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i moralne vrline (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost.)

DOŽIVIO JE SAMO 44 GODINE

Godine progona od Noršić Sela (1946.), tortura u vojnom zatvoru JNA (1949./1950.) pa sve do desetljetnog mučeništva sa zagrebačkim nadbiskupom ostavile su vidnog traga na Josipu Vranekoviću. Zapravo, on je već od 1950. godine pokazivao zdravstvene probleme: operacija mandula (1950.), operacija čira (1953.), infekcija kože, izgleda početak leukemije  (1959.). Od 1962.  (operacija na nozi) do 1964. stalni ili povremeni boravci u bolnici. Kad je 9. siječnja 1964. završio blagoslov kuća osjetio je strašni umor koji je nakon šest i pol mjeseci  završio smrću. Posljednji put župnik Vraneković otišao je u bolnicu Rebro 26. lipnja 1964. Liječio se od raka. U teškim bolovima bližio se kraj. Želio je umrijeti u Krašiću a  neizbježni brzi kraj liječnik mu se nije usudio priopćiti. Kako navodi Batelja za to se pobrinula Božja providnost. Umirućega župnika posjetio je u bolnici njegov kolega, tada pomoćni biskup dr. Franjo Kuharić, koji mu je uputio slijedeće riječi: Joža, kriza je tu, treba poći kući!, a župnik je zahvalno odgovorio: Ita, pater! (Hvala oče, idem.) Mons. Kuharić ovako je opisao taj dramatični trenutak: Prihvatio je smrt kao volju Božju. Kad sam mu podijelio svete sakramente umirućih u bolnici, zahvaljivao je za sve milosti što ih je primio iz Božje ruke. Zamolio me je, da Preuzvišenom Ordinariju prenesem njegov pozdrav, koji je imao biti posljednji, a ujedno je molio, da mu bude oprošteno, ako je bilo čime – možda nesvjesno – povrijedio crkvene poglavare. Vlč. Vraneković potom je prenijet u Krašić u onu istu sobu u kojoj je, pred četiri godine, preminuo hrvatski svetac Alojzije Stepinac. Još živa zatekao ga je brzojavni blagoslov Svetoga Oca Pavla VI. Naš mučenik umro je u nedjelju 26. srpnja 1964. godine. S. Katarina Iskra svjedoči o tom trenutku: Dugo u noć u kući su se zadržali mnogi ljudi obilazeći sobu u kojoj su živjela i umrla dva velika Hrvata – Rodoljuba i Mučenika. Vrijedno je zabilježiti riječi  preč. Živka Kustića objavljene u Glasu Koncila: Kad su na lijes, prije samog sprovoda stavili poklopac i počeli zabijati čavle, puna crkva je zaridala, jauknula, zagrcnula se u suzama. Kao da im čavli probijaju srce, ljudi i žene povijali su se pod svakim udarcem čekića, jecali – baš kao što jauču nezbrinuta djeca kad mrtva oca iznose iz kuće. Svećenici nisu jaukali, ali su gutali suze i svi odreda brisali vlažne oči. Njima je Joža bio stariji brat,  za njih je gubitak nenadoknadiv.

Sprovodnu povorku predvodio je nadbiskup zagrebački i hrvatski metropolit dr. Franjo Šeper. Uz pratnju preko  četiri tisuće vjernika, 95 svećenika i brojnih redovnica tijelo preminulog otpraćeno je na krašićko groblje. Među četiri govornika bio je i njegov kolega mons. Franjo Kuharić, koji je među inim izrekao: Tjeskoba nam napunja dušu, kad vidimo kako se rijede rijetki redovi naših svećenika, jer nam dobri Bog u svojoj nedokučivoj Providnosti uzima pastire, koji su dali razloga još mnogim dobrim nadama (…)

Uspomenu na župnika Vranekovića čuva i promiče današnji upravitelj župe Krašić vlč.  Ivan Vučak, jedan od najzaslužnijih što je 2020. godine u župnom dvorištu podignuta bista pokojnog župnika Vranekovića (autora  ak. kipara Vida Vučaka), a posebno priznanje udijelio mu je i autor ove knjige za obimnu pomoć i suradnju prilikom njene izrade.

EPILOG

Temeljem svega iznijetog o uzornom kršćanskom životu vlč. Josipa Vranekovića, umrlom na glasu svetosti, Stepinčeva Šimuna Cirenca, ne bi trebao doći u pitanje kanonski postupak njegova proglašenja blaženim i svetim. Božji znak vidljiv je i u tomu što je pred nekoliko godina izvršena ekshumacija njegova  mrtvoga tijela, koje je nađeno neraspadnuto, posve prepoznatljivo, što potvrđuje kumče vlč. Vranekovića, preč. Alojzije Burja, kao da je umro prije tri dana. Nadamo se da bi u tomu kanonskom postupku izbjegao sve nemile događaje koje su pratile njegova supatnika svetoga Alojzija Stepinca.

Mijo Ivurek

Povezani članci

Kavazovićeva ‘građanska država’ je unitarizam

HF

Crkva svetoga Križa u Aparanu

HF

Bogojavljenje, Sveta tri kralja ili Vodokršće

HF

SOLUS CATHOLICUS – Prezreni Krist

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...