Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Sve naše i njihove pobjede

Domoljubni pokret se kapilarno širi diljem Lijepe naše

 

 “Povjerenje u sebe je prva tajna uspjeha.”
(Ralph W. Emerson)

Danas nikome nije lako i jednostavno reći tko je naš, a tko je njihov, bez obzira na koga ili na što se mislilo. Političkog dipola više nema, što su pokazali i potvrdili zadnji lokalni izbori. Dva velika mastodonta se urušavaju već neko vrijeme. Malo pomalo nestaju s političke scene, ovisno o brojnosti njihova članstva, kao i podršci njihovih simpatizera. Sve je relativno, ovisno o tome kako na to gledaš, s koje strane gledaš i da li miruješ ili se krećeš. Ne treba biti Einstein da bi to shvatio i spoznao.

Rezultate lokalnih izbora svi političari tumače, onako kako njima i njihovoj  stranci ili političkoj koaliciji, najbolje odgovara. Za sebe i za svoje svi su oni pobjednici. U neku ruku, to je točno. Svi mi (birači) smo, onda gubitnici. Dakle, na suprotnim smo stranama, što nikako ne bi trebali biti, jer smo uglavnom glasali smo za svoje, barem bi tako trebalo biti i tako se pretpostavlja. Istina, mnogi nisu glasali za svoje, iz razočaranja, osvete ili prosvjetljenja. Da su glasali za svoje, rezultati izbora bi bili proporcionalni broju članstva u svakoj pojedinoj izborno jedinici. To se najbolje vidi u Zagrebu, gdje je od 17, u 16 gradskih četvrti izbornu pobjedu odnio pokret (stranka, koalicija) Možemo i njihovo lider Tomislav Tomašević, koji je time postao novi lider ljevice, odnosno Nove ljevice, štogod to značilo. To sve je moglo, na lijevoj strani, biti drugačije i djelotvornije, da se više produktivno razmišljalo i da su se barem malo, zatomila velika ega pojedinih stranačkih lidera. Ovako rascjepkani, svi su izgubili, osim Nove ljevice, koji obećavaju i nose nužno potrebne promjene, što je vidljivo iz njihova dosadašnjeg aktivističkog i političkog djelovanja, pri čemu se nameće pitanje mogu li pobjednici svoj aktivizam pretvoriti u politiku i upravljanje opustošenim, porušenim opljačkanim, deurbaniziranim, zapuštenim, provincijaliziranim, osiromašenim, protkanim ortaštvom, korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom, gradom, na čijem čelu je dvadeset godina stolovao šerif, nad svim šerifima, odnosno faraon na hrvatski način.

Ide se u drugi krug i novo miješanje karata, iako je ishod te igre poznat, unaprijed. Moralo bi se dogoditi čudo da u Zagrebu, nakon ovog dosad neviđenog uspjeha relativno mladog Tomaševića, pobijedi Miroslav Škoro. Tomašević je na javnoj zagrebačkoj sceni kao aktivist i borac za bolji, ljepši i bogatiji urbani Zagreb, dvadesetak godina, dok se Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret politikom bavi nepunu godinu dana. U tih godinu dana Domovinski pokret je postigao mnogo na državnoj i lokalnoj razini. “Da bi se bilo gubitnik, moraš prvo biti pobjednik”, rekao je nedavno u jednoj TV emisiji Zlatko Hasanbegović. Gledajući tako Domovinski pokret i njegov lider Škoro, nigdje nije gubitnik. Je li onda pobjednik! To je relativno. Taj se pokret kapilarno širi diljem Lijepe naše. Podsjeća me to na početak nastajanja, širenja i prodiranja HDZ-a, samo DP nije toliko brojan, glasan i moćan. Kad bi u DP, preko noći prešli, kao na početku formiranja i ranih devedesetih u HDZ, većina deklarativno lijevo orijentiranih, članstvo bi se jako povećalo i moć stranke (pokreta) bi ojačala. Možda će se to s vremenom dogoditi. Državi je potreban Domovinski pokret, kako bi se vratila sebi. Zadnjih nekoliko godina Domovina i država su se nekako razdvojile. Država se otuđila od Domovine. Država bi trebala čuvati i štiti Domovinu, za koju se prolijevala krv. Mnogi su za Domovinu poginuli, mnogi stradavali, na razne načine, što se danas zaboravlja, posebice s europskih visina.

Bilo bi idealno kad bi DP i platforma Možemo uskladili svoje glavne ciljeve i zadatke. To je čista utopija, a ne bi morala biti, kad bi se ideologija stavila sa strane, zbog nužnosti potrebe za promjenama, u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života. Koja ideologija, pitaju se neki? Da, stvarno, koja ideologija. Za Domovinski pokret je ideologija manje-više poznata. Što je ideologija pokreta (koalicije) Možemo? Ovih se dana puno o tome govori i piše, a da se zapravo ništa novo nije reklo i dokazalo. Nisu oni nikakvi komunisti, još manje komunjare, iako se neki od njih tako ponašaju, pogotovo u ženskom dijelu jednog spektra, ovog složenog tijela.

Neke njihove izjave su čiste nebuloze, izrečene od relativno pametnih žena. Euforija pobjede im je malo pomutila misli i dala krila. Mogle bi ih poput Ikara spržiti, ako se previše približe izvoru svjetlosti ili zračenja.

Što je tu je. Generalno gledano pušu neki novi vjetrovi. Narod je željan i potreban promjena, koje ne će biti nekakve vatrogasne mjere, već promjene u pravom smislu te riječi. Negdje će se morati s promjenama krenuti ab ovo, a negdje samo promijeniti smjer, zaokrenuti ili pak ići dijametralno suprotno od dosadašnjeg. Kako bilo da bilo svuda se mora obračunati s korupcijom, klijentelizmom i svim ostalim negativnim izmima, koji su nas doveli tu gdje jesmo. To neće biti moguće ukoliko će i dalje vladati podobni, na bilo kojoj razini, počevši od najniže. Budu li sada za odanost i lojalnost nagrađivani rođaci, kumovi, prijatelji, ortaci…, ništa od svega. Izgubljeno je vrijeme i novac. Sve  su ovo oko izbora i s izborima bile puste priče i bajke, glumatanje i demonstracija demokracije na naš način. Krene li se s drugačijim pristupom, načelima, principima i metodama, moglo bi se nešto dobro i djelotvorno pokrenuti i napraviti. Pri tome bi trebalo sve biti transparentno, naročito financije. Pri tome nije bitno, niti važno, hoće li se nakon ovih izbora Hrvatska plaviti ili crvenjeti. Te dvije boje ionako više nisu izvorne, plava ide ka crvenoj i obratno. Sad je tu i zelena boja s nijansama crvene i plave. Kad se sve te boje izmiješaju, moglo bi biti nešto novo, dobro i djelotvorno. Bila bi to naša boja, trenutne situacije u vremenu i prostoru, koja bi se prema potrebi miješala i mijenjala nijansu. Bilo bi dobro barem neko vrijeme živjeti u sadašnjosti i ne opterećivati se prošlošću, što ne znači da bi se prošlost zaboravila. Prošlost (povijest) bi trebalo postaviti na ono mjesto koje joj realno pripada, bez nepotrebnog veličanja ili umanjenja, u svemu, naročito u stvaranju, ostanku i opstanku države Hrvatske.

Država je tu, stvorena, obranjena, strukturirana, ali još nije zaživjela u svim svojim strukturama, za što su krivi svi njeni dosadašnji vladari, u sve tri odrednice vlasti, naročito zakonodavnoj, koja je često podčinjena izvršnoj vlasti, ovisno o svakom pojedinom predsjedniku vlade, njegovoj moći, načinu upravljanja, osobnosti i osobitosti, odnosno vjerodostojnosti i hrabrosti, odnosno cilju prema kojem vodi državu. Evidentno je da se s godinama gubi suverenitet, samostalnost, neovisnost, autohtonost, tradicija, identičnost… Događa li se to i s drugim članicama EU-u? Ne bih rekla. Osim toga nijedna od članica nije imala povijesni put i razvoj kao Hrvatska. Domovinski rat je dao bitno obilježje državi. Sve to pomalo nestaje u općem i posebnom globalizmu. Nestajemo i kao narod. To je jedna posebna priča, koju bi stalno trebalo ponavljati, nadograđivati i pričati. Ako nestanemo kao većinski narod, s godinama, što demografi predviđaju, pitanje je onda, treba li nam država. Treba li nam glavni grad te države?

Ankica Benček

Povezani članci

Zašto nam je tako!?

HF

Brzi odlazak Milanovića i Josipovića preporodio bi zemlju

HF

Slobodan Praljak nije ratni zločinac!

HF

HDZ nakon Tuđmana

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...