Hrvatski Fokus
Znanost

STANJE U SVIJETU – Siromaštvo je široko rasprostranjeno

Svake godine šest milijuna djece i mnogo milijuna odraslih umre od posljedica bolesti, a devet milijuna ljudi umire od gladi

 

„Poput ropstva i apartheida, siromaštvo nije prirodno. Čovjek je to stvorio i to se može prevladati i iskorijeniti ljudskim djelovanjem,“ izjavio je svojevremeno bivši južnoafrički predsjednik Nelson Mandela. Citiranjem Mandele, tekst objavljen 30. svibnja 2021. pod naslovom „Stanje u svijetu – Siromaštvo je široko rasprostranjeno“ započinje američki sveučilišni profesor matematike (University of Rhode Island) u mirovini Rodney David ‘Rod’ DRIVER, najpoznatiji po istraživanjima diferencijalnih jednadžbi. Nadalje, Rod Driver je honorarni akademik koji je naročito zainteresiran za razotkrivanje suvremene američke i britanske propagande i objašnjavanje rata, terorizma, ekonomije i siromaštva. Kao uvod u tekst, Rod Driver navodi podatke Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a i drugih institucija i pojedinih stručnjaka: „U 2020. godini svjetska populacija imala je oko 7,8 milijardi ljudi. Oko 2,2 milijarde ljudi nema pristup sigurnoj vodi za piće, a više od 4 milijarde ljudi nema odgovarajuće/sigurne sanitarne uvjete (WHO/UNICEF Joint Monitoring Program, 18. 6. 2019.).

Oko 800 milijuna ljudi pati od kronične neishranjenosti. Petina sve djece mlađe od pet godina pati od usporenog rasta (2018 World Hunger and Poverty Facts and Statistics; www.worldhunger.org). Svake godine približno šest milijuna djece i mnogo milijuna odraslih umre od posljedica bolesti koje se inače mogu lako spriječiti (Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), 18. 9. 2018.), a devet milijuna ljudi umire od gladi („The World Counts“). Postignut je određeni napredak o nekim od ovih pitanja, posebno u Kini. Međutim, stvari se pogoršavaju u drugim regijama, poput Afrike (Current Affairs: „5 Myths About Global Poverty,“ 26. 7. 2019.). Od 1960. jaz u prihodima između bogatih i siromašnih zemalja otprilike se utrostručio (Jason Hickel, The Divide: „A brief guide to global inequality and its solutions,“ 2017.).“ Rod Driver u nastavku teksta navodi vrlo zanimljive i poučne podatke koji, vjerujem, široj javnosti nisu poznati. Zbog važnosti objavljujem njegov tekst u cjelosti.  

»Ekonomsko iskorištavanje – bogate zemlje drže siromašne u siromaštvu

U ranijim smo postovima vidjeli da će bogate zemlje, predvođene SAD-om, koristiti ekstremno nasilje kako bi svoje izabrane vođe dovele na vlast u drugim zemljama, te kako bi kontrolirale resurse i trgovinu. Ovi čelnici gotovo se i ne zanimaju za dobrobit svojih najsiromašnijih ljudi i spremni su koristiti brutalne metode za kontrolu svojih građana. Također smo raspravljali o nekim načinima na koje ekonomski sustav prenosi golemo bogatstvo od siromašnih na bogate. Bogate zemlje predvođene SAD-om jačaju globalni financijski i trgovinski sustav koji nastavlja s nejednakostima. Iskorištavanje najsiromašnijih ljudi na svijetu nalik je modernom obliku ropstva. Neki od njih zarađuju tek toliko da vrlo sporo umiru od pothranjenosti. Bogate zemlje siromašnima nanose ono što se opisuje kao „dugotrajna smrt uskraćivanjem“ (Nafeez Ahmed: „The Hidden Holocaust – Our Civilizational Crisis, part 3: The End Of The World As We Know It?“ 1. 1. 2008.).

Kad ljudi na drugi način ne mogu pristojno zaraditi za život, pribjegavaju prodaji kokaina, heroina, seksa, krvi i organa. Kada su stvarno očajni, neki će čak i vlastitu djecu prodati u ropstvo. Procjenjuje se da u svijetu postoji najmanje 40 milijuna robova (Wikipedia: „Slavery in the 21st century“ / „Ropstvo u 21. stoljeću“), a još uvijek je 150 milijuna djece uključeno u dječji rad (UNICEF: „Child Labour,“ 3. 9. 2020.). Razmjeri ovih problema su neizmjerni – svake godine broj smrtnih slučajeva koji se mogu izbjeći sličan je žrtvama svjetskog rata. Međutim, suočavanje s nekim od najvećih problema, poput dijareje/proljeva na primjer, tehnički je jednostavno. Potrebna je jednostavna kombinacija soli, šećera i vode, ali još uvijek milijuni ljudi umiru od proljeva. Suočavanje s glađu također je jednostavno. UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) mjeri proizvodnju hrane i svake godine ukupna količina proizvedene hrane u svijetu dovoljna je za prehranu svih ljudi na planetu i to još sa znatnom količinom preostale hrane.

Brojni promatrači istaknuli su da su siromaštvo i nejednakost stvarno oružje za masovno uništenje. Ako smo imali globalni rat protiv nerazvijenosti, samo mali dio globalne vojne potrošnje bio bi dovoljan za rješavanje ovih problema u svijetu (Stockholm International Peace Research Institute, SIPRI, citiran u Reutersu: „Just 10 percent of world military spending could knock off poverty: think tank,“ 5. 4. 2016.; www.reuters.com). Nažalost, trenutno ne postoji ozbiljan pokušaj da se to učini. Političari naprednih država često daju izjave o suočavanju sa siromaštvom, ali svojim postupcima jasno pokazuju da je to propaganda. Ne namjeravaju učiniti promjene u globalnom ekonomskom sustavu kojima bi riješili ove probleme, jer je njihov fokus na strukturiranju svjetskog gospodarstva kako bi koristili sebi i svojim najvećim kompanijama.

Mjerenje siromaštva – laži, statistike i propaganda

Postoji velika propaganda oko ekonomije siromašnih zemalja i razvoja. Čelnici bogatih država žele da vjerujemo kako ekonomski sustav funkcionira za siromašne zemlje, pa pokušavaju manipulirati brojevima kako bi nam rekli koliko je ljudi izbjeglo siromaštvu. Međutim, oni se usredotočuju na definiciju krajnjeg siromaštva koja se odnosi na ljude koji dnevno zarađuju manje od 1,90 dolara. Ova brojka toliko je apsurdno niska da je besmislena. Mnogi ljudi koji zarađuju više od toga nisu u stanju zadovoljiti svoje osnovne potrebe, kao što je dostatna prehrana. Jedan od vodećih istraživača na ovu temu, Jason Hickel, sugerira da je brojka/iznos od 7,40 dolara dnevno bolje mjerilo za mjerenje siromaštva, a i drugi istraživači došli su do istog broja (World Bank: „Nearly half the world lives on less than $5.50 a day,“ 17. 10. 2018.). Njegovi podatci pokazuju da je više od 4 milijarde ljudi – to je više od polovice svjetske populacije – ispod te crte i zbog toga ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe.   

Mjerenje napretka – apsurd BDP-a

Kako bi izmjerili koliko neka država dobro posluje, ekonomisti koriste ono što se naziva bruto domaći proizvod, BDP. To bi trebala biti ukupna vrijednost sve robe i usluga koje kupujemo i prodajemo, ali je krajnje zavaravajuće. Mark Carney, bivši guverner Engleske banke primijetio je da su ukrasni dijamanti uglavnom beskorisni, ali mi im pripisujemo visoku cijenu, dok je voda najvažnija tvar na Zemlji (uz zrak i sunčevu svjetlost), ali gotovo nema ekonomske vrijednosti (Mark Carney: „From moral to market sentiments,“ 2020 Reith lectures, BBC Radio 4, 4. prosinca 2020.). Ako majka brine o svojem djetetu, to se ne mjeri u BDP-u jer ‘novac ne mijenja vlasnika.’ No, ako majka plaća dadilju, novac mijenja vlasnika, pa to povećava BDP, a odrađen je isti posao. Prema ekonomistima, majčino mlijeko kao najvažniji izvor prehrane za dojenčad nema vrijednost. Kao što je istaknuo jedan vodeći stručnjak: Što se ekonomije tiče, ako peglate, kupujete ili odgajate dijete, vi ste ‘u slobodnom vremenu’ (Marilyn Waring: „The unpaid work that GDP ignores – and why it really counts,“ TED talk New Zealand, kolovoz 2019.).

Golem raspon važnih ljudskih aktivnosti, poput brige o djeci, brige o starijim članovima obitelji/rođacima i jednostavno vođenje domaćinstva, nije uključeno u ekonomske podatke. S druge pak strane, BDP mjeri neke aktivnosti koje su loše za društvo. Trošenje velikih novčanih sredstava na rješavanje zločina, čišćenje nakon izlijevanja nafte ili liječenje žrtava automobilskih nesreća računa se kao BDP, kad je jasno da bi bilo bolje imati manje zločina, manje prometnih nesreća i izlijevanja nafte. Također se broje ilegalne transakcije poput DROGE. Opće je prihvaćeno da je najbrži način povećanja BDP-a – RAT.

Prirodni resursi poput DRVEĆA ubrajaju se u BDP samo ako ih namjeravamo posjeći i koristiti za građu. Ne računaju se ako ih ostavimo u zemlji kao dio prirodnog krajolika, ali oni igraju mnoge važne uloge u odnosu na klimatske promjene, stabilnost zemljišta, poplave i kvalitetu zraka. Sve stvari koje se ne računaju u BDP-u, zapravo vrijede mnogo više od onih koje se broje (Jason Hickel: „Is the world poor or unjust“, 22. 2. 2021.). Očito BDP nije dobar način za mjerenje dobrog stanja neke države.

Neke skupine pokušavaju razviti pokazatelje koji pružaju bolje mjerenje napretka i kvalitete života, poput UN-ovog Indeksa humanog razvoja (Human Development Index, HDI). To uključuje stvari poput obrazovnih standarda i zdravstvene zaštite. Neki od ovih pokazatelja pokazuju da je od 1970. godine velik dio svijeta malo napredovao („2020 Human Development Report,“ http://hdr.undp.org/en/2020-report). Uzmete li jednostavnu mjeru poput broja djece koja umiru prije pete godine života, ustanovit ćete da je medicinska skrb za siromašne ljude u SAD-u daleko ispod standarda najnaprednijih država i u rangu je s mnogim siromašnim zemljama.

Raspodjela bogatstva

Korištenje BDP-a obmanjuje jer zanemaruje način raspodjele bogatstva. Čak i najsiromašnije države imaju nevjerojatno bogate ljude, dok većina država ima skupinu koja se može zvati srednja klasa. Ako se mali broj ljudi znatno obogati, a ostali nazaduju, BDP države može se povećati kao i „prosječno“ bogatstvo, stvarajući iluziju napretka, a zapravo siromaštvo i nejednakost mogu se pogoršavati. BDP nam ne govori koliko djece stiče dobro obrazovanje niti koliko ljudi ima pristup zdravstvenoj zaštiti (Victoria Fan et al.: „Valuing health as development: going beyond gross domestic product,“ British Medical Journal, 23. 10. 2018.).

Analize koje promatraju različite sektore društva, poput najbogatijih i najsiromašnijih dijelova stanovništva, bolje su, ali vlade ne vole da se o tome raspravlja jer tada postaje očito da mnogi siromašni ljudi malo napreduju, ili čak nazaduju prema sadašnjem sustavu. BDP za Indiju raste jako brzo, ali više od polovice populacije dnevno još uvijek zarađuje manje od 3 US dolara (World Bank: „$1 Billion from World Bank to protect India’s poorest from COVID-19 (Coronavirus), 14. 5. 2020.; www.worldbank.org/en/news/press-release/2020/05/13/).

Ekonomski sustav mora biti sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. Ono čemu bismo trebali težiti je bolja kvaliteta života svih, a posebno poboljšanje životnog standarda najsiromašnijih ljudi kako u bogatim tako i u siromašnim zemljama. Postoji snažan argument koji upućuje da naprednim državama više nije potreban rast. Jednostavno im je potrebna bolja raspodjela. A jedan vodeći stručnjak je primijetio: „Mogli bismo živjeti u visokoobrazovnom, tehnološki naprednom društvu bez siromaštva i bez gladi, a sve sa znatno manje resursa i energije nego što ih sada koristimo“ (Jason Hickel: „Is the world poor or unjust,“ 22. 2. 2021.).

Neokolonijalizam – nekim je zemljama išlo bolje prije nego što smo se umiješali

Mediji obično krive strane vlade za siromaštvo, ali ne spominju da SAD i Velika Britanija redovito ruše vlade koje su pokušale poboljšati životni standard svojih najsiromašnijih ljudi, ili da je ekonomski sustav izmanipuliran kako bi se iskorištavale siromašne države. Novinari često govore o korupciji u siromašnim zemljama, ali istovremeno prešućuju da upravo kompanije iz naprednih država plaćaju najveći mito. Tijekom 1950-ih i 1960-ih mnoge siromašne zemlje brzo su napredovale jer se bogate države nisu toliko miješale kao danas. Mnoge su se države vratile unatrag nakon što su se SAD i druge bogate države ponovno umiješali – u ono što se ponekad naziva neokolonijalizam.

Pružanje zdravstvene zaštite i dobrog obrazovanja cjelokupnom stanovništvu i ‘izbacivanje’ ljudi s najniže stube siromaštva nije teško. Socijalističke države poput Kube ili indijske države Kerale imaju izvrsno očekivano trajanje života. Irak i Libija imali su socijalistički sustav i bili su vrlo blizu tome da budu prve zemlje svijeta prije nego što su ih SAD i Britanija uništili. Dopusti li se siromašnim državama da same biraju svoje vođe i određuju vlastite politike, mnoge od njih mogle bi uložiti istinski napor u izvlačenje cijelog svog naroda iz siromaštva.

Za razumijevanje siromaštva, proučimo bogate

Želimo li razumjeti siromaštvo, proučavanjem siromašnih možemo naučiti samo ograničenu količinu. Moramo zaista proučavati bogate i moćne, kako u naprednim tako i u siromašnim državama. Oni određuju odnose između država i određuju kako je strukturirana nacionalna ekonomija. Oni određuju koliko je zemlja industrijalizirana i imaju glavnu ulogu u određivanju raspodjele bogatstva unutar društva.

U ranijim postovima vidjeli smo da međunarodne kompanije dobivaju goleme količine „besplatnih ručkova“ (tj. dodatnu dobit koju nisu zaradile). Također smo vidjeli da ukupan transfer bogatstva iz siromašnih država u bogate zemlje svake godine iznosi više od 2 trilijuna US dolara (Dinyar Godrej: „A brief history of impoverishment“, New Internationalist, 20. 4. 2020.; https://newint.org). Veliki dio tog transfera bogatstva postaje ekstra dobit najvećih svjetskih tvrtki. Američka vlada ima niz metoda kojima će prisiliti države da sudjeluju u ovom namještenom sustavu. To može uključivati podmićivanje, sankcije i RAT. Jedina najveća prepreka iskorjenjivanju globalnog siromaštva je američka vanjska politika.«

Autor: Rod Driver: „State of the World – Poverty is Widespread“, Global Research, 30. 5. 2021.

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Povezani članci

Dermatologija treće životne dobi

HF

Google sve snima!

HF

Opasan aspirin

HF

Urey-Millerov eksperiment

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...